Sreća, tj. dobro raspoloženje, i tuga, bolje reći sjeta, osjećanja su koja su se razmjenjivala kod oko 900 ljubitelja tamburaške glazbe, tijekom gotovo dvosatnog koncerta mnogima, da ne kažemo svima, dobro poznatog subotičkog ansambla Hajo, priređenog 2. prosica 2018., u sportskoj dvorani Tehničke škole Ivan Sarić u Subotici u povodu 30 godina njihova postojanja i rada. Ovom je prigodom promoviran njihov novi, drugi po redu autorski CD, koji je u izdanju diskografske kuće Croatia Records iz Zagreba izašao ovih dana, a čija naslovna pjesma „Tu su moji dobri ljudi, tu su moje uspomene“ predstavlja ujedno i lajt motiv koncerta.

O koncertu

Salaši na sjeveru Bačke, prašnjavi putovi koji vode do njih, svatovi, prela, Dužijanca, ratari, bunjevačka pisma, tambura, kavane, bećari..., teme su pjesama izvedenih na ovom svečanom događaju, a koje i inače dominiraju na njihovom repertoaru. Tako se velika većina posjetitelja koji su živjeli na salašima ili im je putem majki/nana, didova ili druge rodbine, poznat život na njima, uz smijeh i suze, mogla prisjetiti svoga djetinjstva, negdašnjih običaja, događaja, načina života koji nažalost polako, ali sigurno nestaje.

A tome da se koja suza ne ispusti (barem kada je u pitanju dio osjetljivije ženske publike) samo zbog tih prošlih vremena, pridonijele su supruge (pet sadašnjih i jedna buduća) članova ansambla, priređujući im na kraju koncerta iznenađenje u vidu izlaska njihove djece (u prosjeku troje-četvero po članu) na scenu koja su, nakon predavanja prigodnog dara, stala uz svoje očeve.

Na koncertu, čiji su posjetitelji, osim iz grada domaćina i njegovih okolnih naselja, te Beograda, Novog Sada, Sombora, došli i iz Njemačke, Austrije, Mađarske, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, kao gosti su nastupili frontmen jednog od najpoznatijih tamburaških sastava u Hrvatskoj Najboljih hrvatskih tamburaša (bivših Zlatnih dukata) Stanko Šarić, kao i subotička vokalna solistica Antonija Dulić.

Počasni gost, kao i prigodom proslave 25. obljetnice ovoga ansambla, bio je voditelj HRT-ove emisije Lijepom našom Branko Uvodić, a tu su, među ostalima, bili i voditelj na Osječkoj televiziji i zamjenik župana Osječko-srijemske županije Goran Ivanović Lac, hrvatski glazbenik, pjevač i skladatelj Šima Jovanovac, član hrvatske grupe Opća opasnost Branimir Jovanovac Bani, te članovi benda Najbolji hrvatski tamburaši. Sa svima njima ovaj ansambl ima dugogodišnju i plodnu suradnju.

O hajošima

Po mnogima već sada legendarni ansambl Hajo, koji iza sebe ima nebrojeno nastupa i koncerata u zemlji i inozemstvu, pronoseći na taj način glas o čuvenom vojvođanskom tamburašu Peri Tumbasu Haji, čine: Tomislav Vukov (glavni vokal i harmonika), Ivan Piuković (kontra), Marinko Piuković (bas), Branko Kutuzov (basprim i instrumentalni solist), Dejan Bažant (basprim II.), koji u orkestru svira posljednjih 15 i Davor Ševčić (tamburaško čelo) – posljednjih 8 godina.

Uz autorski rad hajoši su zadržali tradicionalni način sviranja tamburaške glazbe, svirajući na koncertima i festivalima u regiji, kao što su Tamburica fest u Petrovaradinu, Festival Zlatna tamburica u Novom Sadu, Tamburaški festival Čanad u Rumunjskoj, Festival šokačke pisme u Županji, Festival Zlatne žice Slavonije u Požegi, Festival bunjevački pisama u Subotici i dr. Pojavljuju se u brojnim televizijskim emisijama poput emisija Lijepom našom, Šarenica, Šokačko veselje i dr. Nedavno su snimili materijal za potrebe arhiva Radio Beograda. Do sada su osvojili brojne, značajne nagrade publike i stručnog žirija, i kao izvođači i kao autori.

Na repertoaru ansambla instrumentalna glazba je oduvijek zauzimala važno mjesto, pa tako u orkestru ima vrhunskih virtuoza koji su spremni odsvirati i najzahtjevnije kompozicije. A nisu samo vrhunski instrumentalisti već i kompozitori. Zato se slobodno može reći da se Subotica uistinu može ponositi ansamblom s ovakvom tradicijom.

O počecima i pjesmama

Ansambl Hajo je prvi puta zajedno zasvirao 10. srpnja 1988. godine. Od tada se bave samo muzikom, što ih čini jednim od rijetkih profesionalnih orkestara u Vojvodini, odnosno Srbiji. Kroz sve ove godine hajoši su čuvali i prezentirali tamburašku glazbu, ali i stvarali nove pjesme, koje je velikim dijelom pisao njihov član, Tomislav Vukov. O njihovim počecima, Vukov kaže:

„Ja sam već u srednjoj školi svirao sa starijim muzičarima, a Vojislav Temunović, Ivan Piuković, Marinko Piuković i Branko Kutuzov su svirali u Subotičkom tamburaškom orkestru. Jednom prilikom su njih četverica pogodili svirku za mladu misu i trebao im je netko s više iskustva. Pozvali su mene i poslije te prve svirke shvatili smo da je sve to jako dobro zvučalo i da bismo trebali nastaviti surađivati. Odmah smo se i dogovorili, počeli vježbati zajedno i ubrzo su uslijedili pozivi na brojne svirke. Moram priznati da je jedan od presudnih momenata bio onaj financijski, jer smo za te naše školske dane zarađivali doista pristojan džeparac. Tada smo odlučili da ćemo se ovim poslom baviti profesionalno. Nakon što smo u međuvremenu svi odslužili vojni rok, počeli smo raditi u restoranu Majur na Kelebiji, gdje smo svakodnevno, osim nedjeljom, svirali 16 i pol godina. Kada je ovaj angažman završen, a nakon tolikih godina kada živiš samo od muzike, nismo ni razmišljali da se počnemo baviti nečim drugim. Tako smo i nastavili, osim Vojislava Temunovića, koji je nakon 20 godina sviranja izašao iz orkestra jer je dobio ponudu da bude profesor u Muzičkoj školi u Subotici. Tada su od strane brojnih gostiju iz Majura uslijedili pozivi na svirke (svatove, rođendane, druženja), a nastupali smo i po Hrvatskoj i u drugim državama. Moglo se živjeti zahvaljujući tim svirkama, a mi smo se uvijek trudili pošteno uraditi posao, napraviti dobru atmosferu, dati sve od sebe i uvijek su nas svi ponovno zvali.“

Na pitanje što ga najviše inspirira za pisanje pjesama, Tomislav Vukov kaže da su to njegove uspomene iz djetinjstva, odnosno nostalgija i žal za vremenima kojih više nema.

Izvor: Hrvatska riječ (I. Petrekanić Sič)