Kada je netko prisutan na sceni i u javnom životu 30 godina, onda ga i ne treba posebno predstavljati. Među njih sigurno spada i ansambl Ravnica, koji je povodom 30 godina rada priredio nesvakidašnji koncert, spoj muzike i glume, igru nota i riječi.

Koncert pod nazivom Ljubav pobjeđuje sve održan 25. kolovoza na Ljetnoj pozornici na Paliću okupio je lijepi broj posjetitelja i ljubitelja tamburaške glazbe, a uz članove ansambla Ravnica nastupio je i glumac Narodnog kazališta u Subotici Vladimir Grbić.

Ljubav pobjeđuje sve

„Željeli smo napraviti nešto drugačije i nesvakidašnje. Ideja je bila napraviti sažetak autorskih pjesama i predstaviti se koncertom, a da to ne bude uobičajeno u smislu klasične konferanse. Tako je nastao scenarij koji je objedinio svih 14 autorskih pjesama, pa smo različite žanrove uklopili u jednu cjelinu", kaže kantautor i frontman ansambla Ravnica Nikola Jaramazović koji potpisuje i spomenuti scenarij.

Bila je ovo ujedno i promocija novoga CD-a na kojem se nalaze autorske pjesme izvedene na koncertu, a ovaj nosač zvuka je treći po redu koji u svom potpisu ima Ravnicu. Prvi je izišao još 2003. godine pod nazivom Što je ostalo, a na njemu su uz autorske snimljene i pjesme drugih autora, dok se na drugom CD-u nalaze snimke s koncerata.

Koncert koji je pokazao zavidnu tehniku, čistoću tonova i usviranost orkestra, kao i šarolikost žanrova, harmonije i aranžmana bio je povod za razgovor.

„Tijekom godina smo radili na tehnici i svi smo se muzički izgradili, a tako smo i koncert koncipirali da ima glazbenu i umjetničku vrijednost. Kada imaš dobre igrače, lako možeš dobiti utakmicu", kaže kroz smijeh Jaramazović koji je autor svih tekstova, glazbe i aranžmana, ali kako je sam rekao ne može izostaviti da u tome zasluge ima cijeli sastav, jer svaki pojedinac daje doprinos na svojoj liniji, koja tek tada čini orkestar.

Proteklih 30 godina

Ljubav koja pobjeđuje ujedno i spaja. Tako je ista ljubav prema tamburi i glazbi spojila prije 30 godina mlade koji su željeli svirati, družiti se...

„Ansambl Ravnica je osnovan 1992. godine kada se okupila ekipa tadašnjih srednjoškolaca koji su željeli svirati. Počeli smo svirati za potrebe folklora HKC-a Bunjevačko kolo, a svi smo već bili učeni tamburaši i svirali smo u Subotičkom tamburaškom orkestru kod Stipana Jaramazovića. S folklorom smo nastupili na Smotri folklora u Zagrebu i poslije toga ljetovali s njima i to je bila odskočna daska da nastavimo raditi i usavršavati se. Potrebe za manjim tamburaškim sastavima su se nizale i bilo je momenata kad nas je bilo i šestorica, osmorica, pa čak i dvanaestorica, ali sve se bilježi od službenog nastupa kada smo nastupili s imenom Ravnica, a to je bila igranka u Bunjevačkom kolu za Materice«, prisjeća se Miroslav Kujundžić koji je jedini od osnivača još uvijek u Ravnici i dodaje: »Željeli smo sebi i drugima zabavu, bez nekog prevelikog opterećnja. Redali su se osamnaesti rođendani u društvu i nije bilo rođendana na kojemu nismo svirali. Nismo mi imali neku veliku publiku, to su uglavnom bili naši roditelji i prijatelji, ali smo željeli svirati. Dolazili su i novci, pa smo kupili sebi prve iste košulje, fotografirali se i pravili kalendare... Težili smo nekom ozbiljnijem radu", priča Kujundžić.

Osim njega, prvi sastav Ravnice činili su Darko Vukov, Marin Kopilović, Davor Šimić, Marinko Ivanković Radaković i Zvonimir Kujundžić, a tada su došli fakulteti, odlazak u vojsku i neka druga usmjerenja, karijere...

„Statistički gledano u Ravnici sam 30 godina, a zahvaljujući Marinku Ivankoviću Radakoviću i njegov brat Branko se uključio u sastav 1998. godine i danas je tu s harmonikom u ruci. Počeci nisu imali neki pun intenzitet koji sada postoji, rekao bih da su devedesete godine služile da se mi formiramo. Od 2000. nastaju ozbiljniji planovi. Tada se u Ravnicu uključuje Nikola Jaramazović (basprim), dolazi Mario Tikvicki (tamburaško čelo) i tada nastaje jedna okosnica orkestra, te počinjemo puno ozbiljnije raditi. Kada smo krenuli, mi smo gledali starije kolege. Ansambl Hajo je bio nešto čemu smo težili. Članovi su se mijenjali, ali kao što sam već jednom rekao svatko tko se dotakao tambure i prošao kroz Ravnicu je unaprijedio svoj život. Živimo u gradu gdje imamo STO, Stipana Jaramazovića i Zvonka Bogdana, a uz tamburu su stasale i stasavaju i druge generacije«, kaže Kujundžić, a Jaramazović nadodaje: „Kao što je Miroslav rekao, i mi smo težili nećemu većem i ozbiljnijem, ne samo kao mala banda koja će tezgariti, nego svirati u renomiranom restoranu, i klasiku i druge žanrove, a onda i raditi na autorskim pjesmama. Naziv našeg koncerta je možda najbolji opis i za proteklih 30 godina rada, jer je ljubav prema tamburi, prema glazbi, druženju prisutna svih ovih godina, a i ljubav je ta koja je učinila da se stvaraju autorske pjesme".

Ansambl Ravnica iza sebe ima više od 30 autorskih pjesama, a Nikola Jaramazović u svom dosadašnjem radu potpisuje više od 60 kompozicija među kojima ima i duhovne glazbe, pa i kazališnih komada.

„Tamburaši samo svirajte"

Nemoguće je nabrojati, pa i sjetiti se svih nastupa, mjesta, gradova, nagrada i priznanja, ali ono što su sugovornici istaknuli jeste dugogodišnji rad u restoranu Elza pod tornjem, a od nagrada smo izdvojili samo neke: Festival Janike Balaža – nagrada za orkestar, Prvi Svjetski festival tambure Tamburica fest u Deronjama/Novi Sad – prva nagrada za orkestar, Festival bunjevački pisama – prva nagrada za orkestar, kompoziciju i aranžman, kao i druge nagrade na ovom festivalu, Festival tamburaša Prim za primom u Zrenjaninu – prva nagrada za orkestar, Akademsko priznanje PČESA za najbolji orkestar u Vojvodini i brojne druge nagrade i priznanja, a valja naglasiti da su članovi ansambla i pojedinačno dobijali nagrade za najbolje interpretacije, soliste...

Danas Ravnicu čini: Nikola Jaramazović, Miroslav Kujundžić, Branko Ivanković Radaković, Mario Tikvicki, Nikola Zorić i Milan Vučetin koji su članovi Tamburaškog orkestra Radio-televizije Vojvodine.

„Naša suradnja s kolegama iz Novog Sada je započela još ranije kada sam s njima svirao koncerte Đorđa Balaševića. Ta suradnja se danas pretočila u Ravnicu, a tu je i naš vanjski suradnik – Emil Antunić koji je povremeno aktivan kao sedmi član, a imao je udjela i u pjesmama koje se nalaze na novom CD-u", kaže Jaramazović.

Kroz razgovor dotaknuli smo se i trenutnog stanja na tamburaškoj sceni u Vojvodini, što je Jaramazović prokomentirao kao prilično lošim.

„Mislim da ono što radi ansambl Hajo i mi ima svoju težinu i budućnost, a to je autorski rad. Sve ostalo se bojim da ne ide u dobrom smjeru, jer smo prinuđeni svirati ono što ne diktiramo mi nego oni koji imaju centre medijske moći. Zato je dobra stvar Festival bunjevački pisama, jer zahvaljujući tom festivalu male bande kao i mi imaju prostor promovirati autorski rad i barem jednu pjesmu godišnje napisati", ističe Jaramazović, a Kujundžić pojašnjava kako je idejni tvorac Festivala bunjevački pisama prim. dr. Marko Sente to vizionarski odradio:

„Kada je u pitanju trenutna scena, nema više romskih orkestara, starih orkestara koje smo slušali nekada na trakama, na radiju. Nema ni kavana, pa ni mjesta gdje svirati. Puno je malih sastava, što je dobro, ali postoji bojazan da će otići krivim putem. To što mi radimo nije samo od danas do sutra. Ljudi nemaju zapravo danas ni gdje čuti dobru kvalitetnu tamburašku glazbu, Radio Beograd i Radio Novi Sad, pa i lokalni mediji tamburašku glazbu puštaju u promilima. Bio sam pozvan donijeti naš materijal na radio postaje, ali... to nikada nije zabrujilo", priča Kujundžić.

„Kod nas to nije sustavno uređeno. U Hrvatskoj je situacija bolja i odjek tambure je daleko jači, jer je hrvatska država tamburu prepoznala kao instrument od značaja, a bojim se da kod nas to neće biti skoro. O trendovima u glazbi nema smisla niti pričati. Svjesni smo da smo u startu deset krugova iza onih koji su se priklonili trendovima, ali to nam ne smije biti izgovor da se ne bavimo autorskim radom i kvalitetom", poručio je Jaramazović.

Tri desetljeća uz glazbu nije malo, a osobito kada su u ta tri desetljeća razveselili nebrojeno ljudi, bili dio njihovih slavlja, radosti, pa i tuga. S njima se veselili, radovali i plakali, ali kao što su svojim kocertom potvrdili ipak je u svemu bila prisutna ljubav.

Izvor: Hrvatska riječ (Željka Vukov)