Razgovor s Marijom Dimić - vlasnicom stare šokačke kuće u Beregu

Objavljeno: 22.09.2023. Pregleda: 82

Na somborskom Buvljaku može se kupiti skoro kompletna oprema iz nekadašnjih šokačkih kuća. Sve ono što su generacije Šokica vezle, plele, tkale... tko zna iz kojih razloga izbačeno je iz kuća i stiglo je do Buvljaka. Mogla je isto to uraditi i Marija Dimić. Odselila je u Sombor s obitelji, zaposlila se, izgradili su kuću. Mogla je, ali nije. Sačuvala je i poslije smrti roditelja svoju obiteljsku kuću u Beregu staru više od stoljeća i pridnju sobu, onakvu kakva je i prije bila.

Povratak

Obiteljska kuća Nikolinovih, jer Marija je rodom iz te obitelji, na izlazu je iz sela prema granici s Beregom. Obitelj ima nadimak Čalovrini, po pradjedu Lovri. Nije tu nekada bila granica, jer su i Bereg i susjedno Santovo nekada bili u jednoj državi. Ovaj dio Berega i danas se zove Salaši iako je to sada ulica u kojoj su kuće jedna do druge. Marija priča da je kuća stara više od stotinu godina.
‚‚Baka i djed rođeni su 1900. godine, otac 1919., a kuću su pravili prabaka i pradjed. Znači, kuća je stara više od 120 godina. Bila je pokrivena trskom, ali je 1919., kada je rođen moj otac, trska izgorjela od groma, pa je onda kuća pokrivena crijepom. Osim jednog prozora iz ganka, sve drugo je ostalo kako je bilo i prije stotinu godina", priča Marija.
Kuća jeste stara, ali se po njenoj veličini vidi da su Nikolini bili gazdačka obitelj. Živjeli su pravo šokački. Marijina majka cijelog života nosila se šokački, a sama Marija u školu u Bereg išla je u šokačkom.
‚‚Žene su govorile: ‘Imaš jednu ćer, pa neće bit Šokica’? A moja mama im je odgovorila: ‘Samo ako ona hoće’. I kada sam završila osmi razred, otišla sam u Sombor u Učiteljsku školu i naravno da tada nije bilo moguće oblačiti se šokački. Ja sam rođena 1946. godine i od moje generacije nitko se nije nosio šokački. Najmlađe žene u selu koje se još nose šokački su rođene 1942. godine", priča Marija.
Prisjećajući se svoga djetinjstva priča kako su sami živjeli otac, majka i ona, jer je njen otac još sa 17 godina ostao bez roditelja. Već od četvrtog razreda morala je kuhati i hraniti stoku, dok su roditelji bili na njivi. ‚‚Nitko me nije učio. Život me naučio. Stare nismo imali, pa kad otac i majka odu na njivu ja uzmem manji kabo pa nosi vodu pred stoku. Kada sam odlučila nastaviti školovanje, bez obzira što sam bila jedino dijete, imala sam potporu roditelja. Iskreno, nisu to očekivali, jer sam u osnovnoj školi bila prosječan đak. Iznajmili su mi stan u Somboru za svih pet godina koliko je tada trajala učiteljska škola", kaže Marija.
Poslije škole vratila se u Bereg, ali na kratko, jer su se suprug i ona vrlo brzo zaposlili u novoj robnoj kući u Somboru.
‚‚Uvijek sam govorila kako se neću vratiti u Bereg, ali obično se desi ono što kažete da nećete. Sin je odlučio baviti se poljoprivredom i vratio se na pradjedovo imanje. Sada ljeta provodimo u Beregu, a zimi smo u Somboru«, kaže Marija.

Pridnja soba

Razgovor nastavljamo u pridnjoj sobi, koju Marija čuva s posebnom ljubavlju. A kako i ne bi kada je u sobi namještaj koji je njena baka po ocu donijela u tu kuću. Ručno je to rađen drveni namještaj, koliko se Marija sjeća u radionici u Osijeku. Na krevetima su dalje slamarice, na njima vankuši (jastuci) i dunje, pokriveni su ponjavama, a sa strane vise vezene ponjave s čipkom. Na zemljanom podu tranjarice (krpare). U šifonjeru sve krpano (vezeno), heklano (pleteno), tkano, popletano… Sačuvala je Marija sve što je radila njena majka, ona sama i baka. ‚‚Naučila sam sve raditi. Sjećam se kad sam kao mala, čim bi mati ustala od stativa (razboja), sjedala i pokušavala i sama tkati. Sačuvala sam sve, jer znam koliko je moja majka noći provela za stativom. Ništa iz ove kuće nije prodato", kaže Marija i s ponosom otvara šifonjere.
Dok u Beregu nije otvorena Šokačka kuća, Mariji su dolazili brojni gosti iz Zagreba, Osijeka, Novog Sada, Beograda, djeca iz vrtića. Od svih posjeta ona izdvaja umirovljenike iz Zagreba.
‚‚Kada su odlazili, jedna žena mi je prišla i kazala: ‘Hvala Vam što sve ovo čuvate’. Bila mi je ta žena poznata i tek kada su otišli, shvatila sam da mi se zahvalila čuvena pjevačica Anica Zubović", prisjeća se Marija jednog od posjeta njenom muzeju uspomena.

Izvor: Hrvatska riječ (Z. V.)

Vijesti

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2024
    Najave i kalendar
  • Književni salon s Mirkom Kopunovićem
  • Godišnji koncert folklornog odjela HKPD Matija Gubec iz Tavankuta
  • Dužijanca u Bajmaku
  • Otvorenje XXXIX. Saziva Prve kolonije naive u tehnici slame
  • Takmičenje risara - Dužijanca 2024.
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima