Predbožićno vrijeme i pripreme za najradosniji kršćanski blagdan uvijek je bilo posebno važno za župljane Sota. U ovo predblagdansko vrijeme posjetili smo jednu od najstarijih župljanki Sota osamdestšestogodišnju Katicu Vulčević. Ona je s oduševljenjem prihvatila podijeliti s nama uspomene i sjećanja na nekadašnje božićne običaje koji se u većini kućanstava u Sotu i danas prakticiraju.
Badnja večer
Prilikom posjeta Katici Vulčević, vitalnoj i optimističnoj baki, u njenom kućanstvu zatekla sam i njene susjede Miju i Anu Dovčak, koji su se također rado uključili u priču o običajima u svom selu. Tijekom razgovora su se dopunjavali pričama o svemu onome lijepom što se nekada dešavalo u Sotu. Kako su mi tom prilikom rekli, imaju želju da se specifični običaji koji stoljećima žive u njihovom mjestu zabilježe i ostanu u naslijeđe mlađim generacijama. U susret i ovom Božiću na stolu je, baš kao i nekada, bio tanjur s jabukama, grožđem, suhim šljivama, orasima, češnjakom i medom. Pored prozora okićena kriskindla, specifičan naziv za okićen bor u Sotu.
„To su bili posebni dani za nas. Za taj dan smo živjeli. Svi smo se međusobno družili i radovali Božiću. Danima je birana najljepša i najduža slama koja će se unositi u snopu za Badnjak. Ona se u kuću unosila prije večere. Unosio ju je domaćin i dok je ulazio u kuću, govorio je: ‘Hvaljen Isus i Marija. Čestitam vam Badnji dan Adama i Evu. Da budete živi i zdravi i da imate kučića, svinja, pilića, ovaca i punu kesu novaca. Sve što vam dragi Bog želi’. Zatim je raširio slamu ispod stola, po kojoj smo se mi djeca valjali zbog vjerovanja da će tako bravci biti zdravi i debeli. U slami su se nalazili amovi od konja, te mjerna čaša u kojoj je bio kukuruz i žito kojim su nas posipali. Nakon toga smo dobijali darove: bombone, jabuku, suhu šljivu, orahe ili štrikane zepe. Rijetko tko od nas je dobio suhu smokvu. Domaćica, ‘kvočka’, je za sve to vrijeme morala sjediti na stolici. Postoji vjerovanje da će, ako se ispoštuje taj običaj na Badnjak, iduće godine biti više pilića u kućanstvu“, kaže baka Katica.
Za zdravlje i sreću
Slama je stajala u kući sve do blagdana Nevine dječice. Tada se iznosila i vani palila u dvorištu.
„Prije večere, koja je posluživana u 18 sati, molitva je bila obavezna. Zatim se rezala jabuka na onoliko dijelova koliko je članova obitelji. Simbolika tog običaja je da ako se izgubiš, da se znaš vratiti kući onima s kojima si na Badnjak dijelio jabuku. Također, članovima obitelji su se dijelili orasi. Vjerovalo se da ako je plod oraha dobar, da ćeš biti zdrav u idućoj godini. Češnjak se umakao u med i jeo. Stari vjeruju da se na taj način borimo protiv uroka i bolesti. Kada je večera postavljena, nitko osim jednog člana obitelji više nije smio ustajati od stola“, kaže naša domaćica, dodajući da se bor kitio na Badnju večer, kad djeca odu spavati.
Netko je kitio bor, a netko granu od kleke i to se zvalo kriskindla. Uglavnom su je ukrašavali puslicama (kolačima od bjelanjaka) u koje su ubadali drvce, te bombonama i orasima, koje su umotavali u krep papir.
Nakon večere uslijedilo je druženje. Muškarci su se kartali (kartašku igru oplitan), a žene su sjedile na slami, pričale i pjevale božićne pjesme, sve do vrijeme polnoćke. Tada su svi odlazili u crkvu na misu. Nakon čestitanja Božića u crkvi, odlazili su svojim kućama. Tada se jelo lučenje (hladetina), koje se posluživalo i za doručak na dan Božića, nakon jutarnje pastirske mise.
Božićna trpeza
Za Badnjak se pripremala posna hrana: juha od rajčice, riba, krumpir salata, obavezno tašci s pekmezom ili makom, te pupačke (ispečeno pa popureno tijesto s orasima ili makom). Upaljena svijeća na stolu gasila se juhom prije večere. Za božićnu trpezu župljani Sota su uglavnom pripremali juhu, sarmu, pečeno i pohano meso, uglavnom pileće. Soćanke su pripremale starinske kolače: šapice s orasima, medenjake, vanilice, štanglice, oblatne s raznim kremovima.
„Bila sam iz siromašne obitelji, pa se kod nas u kući nije pripremala bogata trpeza. Na Badnjak se pripremala riba, tašci, paradajz juha, krumpir salata, a ponekad i grah. Obavezno se kuhalo lučenje i mijesili smo pletenjak od tijesta, božićnjak. Od tog pletenjaka jedan komad se ostavljao i to parče se dijelilo ukućanima. A sve što se toga dana jelo, davalo se i stoci i peradi. Za Božić je bila obavezna sarma i pečena ili pohana piletina“, ističe naša sugovornica.
Sačuvani običaji
Pretpraznično vrijeme bilo je prigoda i da se pripremi svečano ruho za tu priliku. Djevojke i žene su tom prigodom oblačile svečane suknje i na vrat stavljale džege (svečane ukrašene kapice s okruglim dnom), a svaka cura se potrudila da se za tu priliku i odlazak na božićnu misu lijepo obuče i počešlja. I kako su nam na kraju razgovora stariji župljani Sota rekli, vrijeme pred božićne blagdane i sam Božić za njih je uvijek bila i ostala najveća radost. Kao kršćani su od rođenja učeni da se za Božić rodio Isus, naš spasitelj. Ono na čega su danas posebno ponosni jest da se većina božićnih običaja održala u selu do današnjih dana i da su ih prihvatili i mlađi naraštaji.
„Neki od običaja su se modernizirali, ali su ostali isti. Razlika je jedino u tome što su vjernici nekada u većem broju išli na polnoćku. Danas nas je manje. Ali mi koji smo ostali još uvijek idemo redovito na mise. Idu i mladi u crkvu što nam je posebno drago. Na nama starijima je da im, dokle god smo živi, prenosimo običaje koje smo naučili od svojih starih, a koji su se u našem selu prakticirali desetljećima i koji su na našu veliku radost ostali do današnjih dana“, kaže naša sugovornica.
I kako kaže na kraju razgovora, okupljanje i druženje župljana Sota nastavlja se na blagdan svetog Stjepana. Na taj dan, prema sjećanjima starijih župljana, tamburaši su išli šorom od kuće do kuće i ulazili u ona kućanstva gdje je u obitelji netko nosio ime Stjepan. U tim kućama su svirali i pjesmama čestitali imendan. Isti običaji prakticirali su se i na blagdan svetog Ivana.
Izvor: Hrvatska riječ (S. D.)