Iako već sedamnaest godina živi u Zagrebu, gdje je diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti, filmski redatelj Branko Ištvančić je čest „gost“ u svojem zavičaju – Tavankutu, odnosno u Subotici. Ovoga puta, povod njegova boravka bio je dokumentarni film o subotičkim tamburašima radnoga naziva Zaboravljene pisme, zaboravljeni ljudi koji se snima za potrebe Hrvatske radiotelevizije (HRT). U intervjuu za Hrvatsku riječ Ištvančić govori o radu na spomenutom dokumentarcu, o svojim drugim filmskim ostvarenjima i planovima, ali i pojedinim pitanjima vezanim za hrvatsku zajednicu u Srbiji.

HR: Kako ste zadovoljni dosadašnjim tijekom rada na serijalu Zaboravljene pisme, zaboravljeni ljudi? Jeste li pronašli dovoljno materijala o ovoj temi?

Odmah na početku moram reći kako već dugo nije bilo ovako sustavnog snimanja i boravka HRT-a na terenu gdje žive bački bunjevački Hrvati. Stoga, moram reći kako sam vrlo zadovoljan što smo imali priliku obaviti konačno jedno vrlo kvalitetno i profesionalno snimanje dokumentarnog projekta koji smo radno nazvali Zaboravljene pisme, zaboravljeni ljudi i koji bi trebao biti emitiran iduće godine u tri nastavka. Krenuli smo s jednostavnom koncepcijom od prošlosti do sadašnjosti i naišli na pregršt zanimljivog filmskog materijala. Sugovornici su nam bili razni poznati i vodeći predstavnici tamburaške glazbe koji djeluju na području Subotice i okolice. U našu priču uključili smo puno mladih tamburaša, a sve to ispričano je kroz vizuru protagoniste Zlatka Romića koji u novinarskom traganju otkriva jedan potpuno novi svijet koji je na tragu onoga što nam je ostavio najpoznatiji predstavnik tamburaške glazbe u bunjevačkih Hrvata Pere Tumbas Hajo. Dakle, vidjet ćete mnoštvo sugovornika, ali i materijala – fotografija, notnih zapisa itd., koje smo snimali u privatnim zbirkama te u Gradskom muzeju Subotica.

HR: Ranije ste, podsjetimo, snimili film o slamarkama Od zrna do slike. Najavili ste da biste nakon Zaboravljenih pisama, mogli nastaviti s filmskom obradom tradicije bunjevačkih Hrvata u Subotici i okolici. Kažite nam više o tim planovima...

Kako sadašnja uprava HRT-a ima senzibiliteta za ovu priču, namjera nam je nastaviti sa snimanjem novih dokumentaraca već početkom iduće godine. Bit će to vjerojatno teme o polivačima i dužijanci. Urednik Aleksej Pavlovsky ima u planu napraviti zapravo jedan serijal o ovdašnjim bunjevačkim Hrvatima na dokumentaristički način. Ja sam tu da pomognem sa svojim dosadašnjim profesionalnim iskustvom i poznavanjem zavičajnih tradicijskih tema. Možda je ovo posljednji trenutak, ali i prilika kako bismo mogli ovjekovječiti tradicijske vrijednosti bunjevačkih Hrvata koje je potrebno arhivirati i promovirati. Svrha svega je u tome širiti informacije javnosti, a u tome nam pomaže televizija koja, kao moderan medij, ima veću moć komunikacije i približavanja široj publici od bilo kojeg drugog sličnog medija. Ako nam ovaj projekt bude uspješan, možete nas očekivati sve češće. A to će pridonijeti i da mnoge stvari sačuvamo od zaborava.

HR: Već šest godina realizira se program Ciklus hrvatskog filma u Vojvodini. Što nas očekuje u budućnosti glede toga programa?

Nisam još zbrajao podatke, ali činjenica je da je u okviru Ciklusa hrvatskog filma u Vojvodini prikazan popriličan broj filmova te gostovao lijep broj autora. Nastavit ćemo i dalje održavati Ciklus, a do kraja ove godine planiramo još dovesti Milana Bukovca kao jednog od najboljih autora hrvatskog eksperimentalnog filma i neke goste iz Autorskog studija u Zagrebu. Radeći na ovom projektu došao sam na ideju o pokretanju filmske škole za mlade u Tavankutu, tj. radionice koja bi se zvala Kad se male ruke slože. Radionica bi okupljala učenike hrvatskih odjela, a već imam dogovor s nekim filmskim djelatnicima iz Hrvatske i iz Subotice o tome kako bi dolazili raditi s njima. Namjera nam je, ne samo edukacija, nego i poticanje mladih na razmišljanje o osobnom identitetu kroz medij filma. Svaki film koji bi nastao u ovoj radionici bio bi javno prikazan u programu Ciklusa i na Reviji hrvatskog filmskog i video stvaralaštva djece koji se održava u Hrvatskoj svake godine.

HR: Vaše najaktualnije ostvarenje je dokumentarac Sve je bio dobar san. Film je prikazan u kinima diljem Hrvatske, dobio je dvije nagrade na festivalima u Hrvatskoj i Grčkoj... Kako ste zadovoljni prijamom filma, hoće li, poput Vaših ranijih uradaka, gostovati i tu kod nas?

Drago mi je što postoji velika zainteresiranost za ovaj film. Stalno mi stižu upiti kada će biti prikazan u Subotici, što govori o zanimanju ovdašnje publike za ovakav film koji govori o jednoj drugačijoj istini i promovira vrijednosti Domovinskog rata u Hrvatskoj. Upravo zato što govori o tome kako stranci gledaju na uzroke i posljedice rata u Hrvatskoj, film je izazvao veliku pažnju i interes u javnosti. Iako nije podržan od strane Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) kao najpozvanije hrvatske institucije za stimuliranje ovakve vrste filmskog stvaralaštva, zadovoljan sam dobrom recepcijom filma, jer radi se o pravom autorskom dokumentarcu, a ne o nekom naručenom ili političkom projektu. Nastao je iz duše i osjećaja prema nedorečenim tragičnim sudbinama u vihoru nesretnog rata i žrtvama Vukovara. Ovaj film niti jednog gledatelja ne ostavlja ravnodušnim, pa vjerujem da bi ga tako mogli doživjeti i prilikom gostovanja u Subotici. Iako postoji stav ovdašnjih ljudi o tome, volio bih ga prikazati u Subotici. Bila bi velika hrabrost kada bi ga recimo prikazali u programu Festivala europskog filma Palić, jer film ima itekako poveznice s europskim kontekstom. Nakon što je prikazan u kinima diljem Hrvatske, gdje ga je pogledalo oko deset tisuća gledatelja, što je izniman uspjeh za domaći dokumentarac kakav nemaju mnogi koji su financirani sredstvima HAVC-a, film je počeo nizati uspjehe u svijetu. A to nešto govori.

HR: Nakon Mosta na kraju svijeta, radite li na nekom novom dugometražnom igranom filmu? Planovi po tom pitanju?

Film je skupa igračka. Bez financijske potpore teško je raditi dokumentarni, a kamoli igrani film. Pokrenuo sam više projekata. Rad na filmu zahtijeva veliki napor i upornost. Planova je uvijek puno, a mogućnosti malo. Radim na nekim novim scenarijima s aktualnim piscima u Hrvatskoj, a razmišljam i o tome kako napraviti komediju ili neku vrstu sofisticirane satire po uzoru na poznati mađarski film Krunski svjedok Pétera Bacsóa. Velika mi je želja snimiti igrani film u Subotici. Sa Zlatkom Romićem pokušavamo napisati scenarij s tragikomičnim likovima iz života bunjevačkih Hrvata. A zajedno s njim i redateljem Zoltánom Siflisem razmišljamo o radu na razvijanju scenarija po motivima knjige Leteći Vučidol koja govori o našem vizionaru Ivanu Sariću i nekadašnjoj malograđanštini u Subotici. Osim ovoga, volio bih napraviti i jedan novi igrani film za djecu. U vezi toga, predao sam konceptualnu ponudu u dramski program HRT-a za adaptaciju knjige omiljenog dječjeg pisca Ante Gardaša Koliba u planini. Film je čudna biljka. Jednak je napor potreban za napraviti dobar ili loš film. A kod nas se više stimulira one koji su bliski klanovima i onima koji su uzurpirali državni fond za filmove. Kao u mom filmu Plašitelj kormorana shvatio sam da sam postao i sam plašitelj: borim se protiv zaštićene vrste kojima je dobro i koja proždire fond.

HR: Uposlenik ste HRT-a. Koliko su, po Vašem mišljenju, ovdašnji Hrvati vidljivi u medijima u Hrvatskoj?

Mislim da su ovdašnji Hrvati slabo i nedovoljno vidljivi u medijima u Hrvatskoj. Postoji toliko aktivnosti kojima se bavi hrvatska zajednica u Vojvodini, a da o tome u Hrvatskoj ništa ne znaju. Kada nekome kažem da sam rodom iz ovih krajeva odmah je svima pred očima Zvonko Bogdan. To je, naravno, dobro jer je Zvonko Bogdan autentičan simbol „naše grane koja je mala, ali fina“. Međutim, žao mi je što se slika o nama svodi još uvijek na folklorne konotacije. Mislim da je dobro što imamo aktivnu zajednicu i aktivne pojedince. Hrvatsko nacionalno vijeće, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i tjednik Hrvatska riječ imaju veliku ulogu u održavanju i njegovanju našeg identiteta. Šteta je što je došlo do privatizacije Radio Subotice, čime je praktički ugašen njihov višegodišnji program na hrvatskom jeziku. Možda je sada prilika da Srbija, uoči europskih integracija, učini više na poštivanju prava manjina, a posebice kada je u pitanju hrvatska manjina. Volio bih da možemo usporediti hrvatsku manjinu u Srbiji i srpsku u Hrvatskoj pa se nadam da bi mnogi shvatili koliko je hrvatska manjina u Srbiji zakinuta i nema ono što srpska manjina već odavno ima u Hrvatskoj. Mišljenja sam kako bi i Hrvatska trebala pokazati više interesa za Hrvate u Srbiji. Pomagati im i učiniti sve kako bi bili više zastupljeni i vidljivi u medijima u Hrvatskoj. Tu može puno učiniti Hrvatska radiotelevizija, ali i druge znanstvene i političke institucije. Nadam se da će moji dolasci s televizijom u ove krajeve pokrenuti nekakve kotačiće.

HR: Pratite zbivanja u hrvatskoj zajednici u Srbiji; to znamo i po Vašoj aktivnosti na Facebooku. Ukratko, kako vidite aktualno stanje u ovoj zajednici, što smatrate pozitivnim, što negativnim?

Teško je raditi u svim tim segmentima bez odgovarajuće potpore. U obrazovanju još uvijek nije u potpunosti riješen problem udžbenika za razliku, recimo, od srpske manjine u Hrvatskoj koja ima sve to riješeno. Teško je raditi i u kulturi, a još bi teže bilo da nam ne pomaže pokrajina AP Vojvodina, a kako vidim svi porezi idu u Beograd. U Hrvatskoj se srpska manjina obilato financira, ovdašnji Hrvati, po mojem mišljenju, mogu samo sanjati o onome što imaju Srbi u Hrvatskoj. Njima informiranje nije problem kao recimo nama. To bi se trebalo ispraviti.

Izvor: Hrvatska riječ (Davor Bašić Palković)