Nebeskoj Majci po zagovor, utjehu i molitvu pohitali su vjernici subotičkih i okolnih župa, kao i brojnih župa diljem Vojvodine. Gospa od suza na Bunariću i ove godine je okupila tisuće ljudi, no po riječima rektora ovoga svetišta, vlč. dr. Marinka Stantića ipak manje nego li prijašnjih godina.
Bunarićko proštenje u Marijanskom svetištu nadomak Subotice proslavljeno je 24. i 25. kolovoza 2019., a prethodile su mu i dvije večeri priprave.
Valja se podsjetiti kako je na ovome mjestu 1893. godine podignut križ, a tri godine kasnije i kapelica. Po predaji, sve je počelo još ranije kada se bolesna djevojka okupala na ovome izvoru i ozdravila. Jasno je, kako je rečeno i u propovijedi, da ju nije ozdravila čudesna voda, nego vjera.

Mjesto susretišta i opraštanja

Po već ustaljenoj tradiciji, u svečanoj procesiji od kapelice do svetišta ovogodišnji bandaš i bandašica Dužijance 2019. Pavle Horvatski i Snežana Skenderović u pratnji mladih u nošnji donijeli su do oltara lik Gospe od suza, koji je donesen iz Sirakuze 1968. godine. Svečano euharistijsko slavlje predvodio je hvarski biskup mons. Petar Palić u zajedništvu sa subotičkim biskupom mons. dr. Ivanom Pénzesom, te svećenicima Subotičke biskupije i rektorom svetišta vlč. dr. Marinkom Stantićem.
Biskup Palić je, kako je rekao, sa Subotičkom biskupijom usko vezan:
„Za ovu biskupiju, grad Suboticu i jezero u blizini vezuje me ne samo moje prezime nego i moji srednjoškolski dani kada sam kao srednjoškolarac u Sjemeništu Paulinum stjecao svoje znanje i izobrazbu, na ljudskom, intelektualnom i duhovnom području i pripremao se biti svećenik. Zahvalna srca prikazujem u ovoj euharistiji sve dane i sve osobe, koje mi je Gospodin darovao na mome putu prema svećeništvu.“
U prigodnoj homiliji mons. Palić je podsjetio na povijest ovoga svetišta, koja obiluje vječitom simbolikom – vodom, te je naglasio kako voda u svetom pismu ima mnogostruku simboliku. Na području na kojemu je Biblija nastala voda je, nasuprot suhoći pustinje, simbol života. Imati dovoljno vode za ljude toga područja značilo je zapravo živjeti u raju. Podsjetio je i da je Bog svoj narod u pustinji spasio od žeđi po čudesnome izvoru vode.
„U konkretnome slučaju ovoga svetišta po ovoj se vodi, kako kaže predaja, dogodilo čudo. Nije moć vode čudesna nego je čudesan Bog i vjera u Boga te mlade djevojke koju je vjera ozdravila. Nadalje, ovdje se zajedno okupljamo mi katolici i pravoslavci. Na taj način ovo mjesto postaje susretištem različitih kršćanskih tradicija. Istočne i zapadne, koje povezuje ista vjera, isti sakramenti, isto nastojanje, ista ljubav prema Majci Božjoj i ista zadaća: prenositi i svjedočiti radosnu vijest Isusa Krista u današnjem svijetu“, kazao je mons. Palić.

Gospine suze

Tijekom propovijedi hvarski biskup je podsjetio da je po predaji lik Majke Božje, koji je donesen iz Sirakuze i koji se časti kao lik Gospe od suza, proplakao.
„U svetom pismu se na mnogo mjesta govori o suzama, koje izražavaju ozbiljnost ali i posebnost odnosa Boga i njegova naroda Izraelskoga. U ovome svetištu doživljavamo bogatstvo milosti i Božjeg oproštenja. U prigodi pohoda Sirakuzi sv. Ivan Pavao II. je govorio o trima vrstama Marijinih suza. To su suze tuge, suze molitve i suze nade. Koje su suze tuge i zašto i kako u Marijinim suzama prepoznajemo suze tuge? Suze tuge, kaže sv. Ivan Pavao II., su za sve one koji odbacuju Božju ljubav, za sve one slomljene ili nemirne obitelji, za sve one mlade kojima prijeti potrošačka civilizacija i koji su često zbunjeni, za svo ono nasilje pred kojim se prolijeva toliko krvi. Za sve nesporazume i mržnju koji kopaju duboke jarke između ljudi i naroda. To su Marijine suze tuge. Koje su suze molitve? To su suze Majke, koja daje snagu svakoj drugoj molitvi. A moli i za one koji se ne mole, jer ih odvlači tisuću drugih interesa, te nemaju vremena za molitvu ili zato što su tvrdoglavo zatvoreni za Božji poziv. To su suze molitve. A suze nade? One tope tvrdoću srca i otvaraju srca za susret s Kristom otkupiteljem, izvorom svjetla i mira za pojedince, obitelji i cijelo društvo“, rekao je mons. Petar Palić.
Svečanosti slavlja doprinijeli su mladi u nošnji, koji su predvodili čitanja i molitve vjernika, te pjevači predvođeni kantorom Mariom Bonićem.
Ovome euharistijkom slavlju prethodila je sveta misa na mađarskom jeziku koju je predvodio mons. dr. Ivan Pénzes, kao i dvojezična sveta misa koju je slavio vlč. István Palatinus, župnik župe sv. Jurja iz Subotice, čiji su vjernici pješice hodočastili na Bunarić. U poslijepodnevnim satima dvojezično misno slavlje za stare i bolesne predvodio je župnik iz Čantavira vlč. Róbert Utcai.

Večer sa svijećama

Bdijenje uoči samog proštenja predvodio je također mons. Petar Palić, koji je istaknuo kako je ispovijed trenutak susreta čovjekove krivice, njegovoga grijeha i Božjega milosrđa, koje prašta grijeh i krivnju.
„Mnogo puta svojim krivim načinom postupanja rušimo puteve prema Bogu i prema ljudima. ‘Želim biti svoj gospodar, bez obaziranja na Boga i ljude’. Iz takvog načina ponašanja i pogleda izrasta egoizam i neosjetljivost“, kazao je hvarski biskup.
Službom riječi počelo je pokorničko bogoslužje, priprema za sakrament svete ispovijedi, odnosno služba pokore, kada su vjernici imali priliku ispovjediti se i pomiriti s Bogom, te tako sudjelovati u službi svjetla, odnosno u procesiji sa svijećama i Gospinim likom. Upravo ova procesija noć učini posebnom, kada naše malo svjetlo razgoni tamu, kao što je i oprost grijeha razgonio tamu našega srca. No, ove godine procesija sa svijećama nije išla oko Svetišta, kako je to uobičajeno, nego samo od kapelice do oltara, zbog bojazni od nevremena.
Izraz Čudesna bunarićka noć koji smo mogli više puta čuti ili pročitati u istoimenoj knjizi propovijedi mons. Stjepana Beretića se zaista i potvrdila. U subotu navečer tijekom prigode za svetu ispovijed je sve ukazivalo na nevrijeme, grmilo je i sijevalo, te je kiša padala na obližnjem Paliću, u okolici Bunarića, u Subotici, ali ne i na samom Svetištu. Kada je zemlja pod, a nebo strop žive Crkve na otvorenome, onda možemo samo reći kako je Gospa učinila svoje.

Tješiteljica žalosnih

Svetu misu nakon procesije predvodio je katedralni župnik mons. Stjepan Beretić uz koncelebraciju braće svećenika.
Tijekom homilije mons. Beretić je ispričao predaju kako je u Luxembourgu 1626. godine izbila kuga te se razbolio i jedan svećenik, isusovac. Kada ga je bolest jako pristisla, učinio je zavjet da će, ukoliko ozdravi, hodočastiti bos do kapele i darovati Gospi veliku svijeću. Gospin kip je nazvao Tješiteljicom žalosnih. Nakon što se u roku od nekoliko dana oporavio, održao je svoje obećanje. Na mjestu tog kipa danas je svetište posvećeno u čast Majci Božjoj, na koje rijeke hodočasnika dolaze iz svih dijelova svijeta. Kasnije je čudesni kip premješten u katedralu u Luxembourgu gdje se i danas čuva.
„Tješiteljica žalosnih tješi i na Bunariću, jer Bog zna tko sam ja i vidi me. Bog je uvijek prisutan i nikada ne napušta čovjeka. Isus je sam mnogo trpio i bio kušan, pomoći će i nama u našim kušnjama. Zagovara nas i Majka Njegova, a pjesmom priznajemo da ona znade najbolje, sve naše nevolje.“
Samom proštenju prethodila je trodnevnica koja je započela euharistijskim klanjanjem u četvrtak, 22. kolovoza, dok je u petak bila pobožnost križnoga puta, a u subotu već spomenuto bdijenje.
Tijekom ove hodočasničke godine svetište je uređeno, te je po riječima rektora vlč. Stantića sva drvenarija obojena, a postavljena je i ljuljačka za djecu koja ima krila poput anđela.

Izvor: Hrvatska riječ (Ž. V.)