Nekada su žene zimske večeri prekraćivale divanima. Sakupi se po nekoliko žena i cura, malo se divani, malo tka, popleće, plete i tako prekrate duge zimske večeri, kada mrak brzo pada, a večer se otegne unedogled. Davno više nema takvih divana, a duge večeri umjesto druženjem prekraćuju se uz televizijske serije. Svatko u svojoj kući, pred svojim TV ekranom. Nisu ni Monoštorke imune na to, pa je, riješena da nešto promijeni, Eva Pašić, jedna od starijih članica KUD-a Hrvata Bodrog odlučila prirediti jedan divan, baš onakav kakav pamti iz svoje mladosti.

Sama je sebi dala u zadaću da stol mora biti pun i to starih monoštorskih jila. A cure i žene koje je pozvala uvjetovala je da im vrata otvoriti može samo ako dođu s ručnim radom. I još pride obučene onako po šokački.

Stara jila i za nova vrimena

Eva Pašić je baš uživala u ulozi domaćice na ovom divanu. Ne samo da je čašćavala i gostila već je pozvala i nas da sve to zabilježimo riječju i fotografijama. A taj naš dolazak bio je tajna. I iznenađenje. Ili je barem tako trebalo biti.
„Sprimila sam svakaki stari jila da ugostim svoje gošće. Napravila sam gibanicu s kupusem, valjuščiće s kupusem, pekla sam bundivu, na kori pogače, pravila sam u krompira pogačica, pucala koka, kuvali smo kukuruza... Svašta sam nasprimala da imaju šta da jidu i stalno im kažem nekate samo radit, ostavite malo i jidite“, kaže nam domaćica Eva.
A mi, da zabune ne bude, da kažemo da je sve bilo domaće od razvlačenih kora. Trebao je domaćici cijeli dan to sve spremiti. Ali ne žali se. A i kako će kad joj je kuća puna veselih cura i žena. A baš to je i htjela. Ne samo ona već i suprug Pera, koji se ipak iz te ženske gužve na vrijeme povukao.
„Na prela i divane išla sam još s mojom bakom. Išli smo u susjedstvo, a ostajalo se do 10-11 sati. Ne duže. Žene su divanile, plele, prele, popletale. Najviše se popletalo. Svaka žena i cura je nosila svoj ručni rad, baš kao što su večeras ove cure došle sa svojim ručnim radovima. Danas više nema toga, cure iđu u kafiće, bez ručnog rada“, kaže kroz smijeh Anica Pašić.
Vidi se drago joj kad pogleda mlađi ženski svijet s koncem, vunicom i iglama u ruci, pa još uz to i u šokačkoj nošnji, onoj svakidašnjoj što se nosila zimi. Ali nije ni ovo prelo moglo bez one bolje strane suvremene tehnologije, pa je ovo druženje ovekovječeno s nekoliko selfija, a izravni prijenos događanja na prelu pratila je čak iz Njemačke Anica, donedavno i sama članica Bodrogove ženske družine. Iz daleke Njemačke mogla je samo gledati i žaliti što se i ona nije mogla pridružiti ovom monoštorskom divanu.

Vješte šokačke ruke

Ručnih radova bilo je svakojaki, jer svakome je prepušteno na volju što će odabrati. Marija Francuz odlučila se za nimalo lako štrikanje vunenih čarapa s pet igala. Kaže tek uči, ali dobro će te tople čarape doći suprugu Stipi koji je lovac pa mu tople čarape itekako trebaju. Borila se Marija s vunicom i iglama, riješena da svog Stipu kad-tad obraduje parom toplih čarapa. Zna plesti, pa nekako Marija računa neće joj se oteti ni ove čarape. Eva Marijanović latila se konca i heklice. Kaže, hekla uplet za stolnjak, koji se stavlja između materijala. Naučila je to od svoje mame, ali danas kao zaposlena žena i kućanica malo ima vremena za ručni rad. Tik uz nju je snaha Anita, predano zadubljena u vez koji drži u rukama.
„Vezem gornji dio koji će ići na papučice i nadam se da će jednog dana od toga biti papučice“, kaže Anita i dodaje da je vez koji radi naučila na seminaru koji je organizirala Posudiona i radionica narodnih nošnji iz Zagreba na otoku Braču.
Ali, iako je za ovo prelo ulaznica bio ručni rad, bilo je i onih cura koje su došle praznih ruku. Oprošteno im je ovoga puta, ali već na nekom drugom divanu neće im se gledati kroz prste – strogo im obećava teta Eva, očigledno riješena da natjera sve Bodrogove cure da se late igala, konca i vunice.
I dok se kod ručnog rada da još štošta naučiti, kod pjesme nema pogreške. Tu je ovaj ženski skup bez premca, pa ni pjesma nije izostala. Baš k‘o nekada na prelima i divanima.

Izvor: Hrvatska riječ (Z. Vasiljević)