Kao etnologinja sa stažom od tri i pol desetljeća dr. sc. Lucija Franić Novak, inače Dubrovkinja sa zagrebačkom adresom, bavila se i temama vezanim za Hrvate u Srbiji. Konkretno, riječ je o stvaralaštvu u tehnici slame karakterističnom za bunjevačke Hrvatice u okolici Subotice. Godine 2003. boravila je u Tavankutu i Subotici, na Takmičenju risara i Koloniji naive u tehnici slame, gdje je upoznala ne samo ove manifestacije i prakse, već i dio zajednice ovdašnjih Hrvata. U nastojanju da dio tradicijske kulture bunjevačkih Hrvata predstavi u Zagrebu već godinama organizira radionice stvaralaštva u tehnici slame u Narodnom sveučilištu Dubrava u Zagrebu, gdje radi kao viša stručna suradnica za programe hrvatske tradicijske kulture.
Naravno, ovo je samo djelić onoga čime se u karijeri bavila, te je Franić Novak odlična sugovornica glede brojnih etnoloških tema (spomenimo i to da je doktorirala na temu Etnološki vid očuvanja, popularizacije i prezentacije hrvatske tradicijske kulture). Također, u uvodu valja naglasiti i da je naša sugovornica 2013. dobila odlikovanje Danice hrvatske s likom Marka Marulića od predsjednika Hrvatske Ive Josipovića za dugogodišnji rad i zalaganje na području kulture, te posebno promicanje hrvatske tradicijske kulture u domovini i svijetu.

Kao etnologinja, od kraja 90-ih godina surađujete s Hrvatima iz Srbije, vezano za stvaralaštvo u tehnici slame. Kako se javio Vaš ineteres za ovu temu?

Od prvih susreta s kulturnom baštinom hrvatske zajednice u Vojvodini, dakle od vremena izbora studija dok sam čitala Bačko klasje, prvi put čitala tekstove o Dužijanci, u meni se stvorio veliki interes za običaje na sjeveru Bačke. Kroz daljnje školovanje proširivala sam znanje o zanimljivoj hrvatskoj manjinskoj zajednici koja njeguje, obnavlja, prezentira i čuva svoje običaje, posebno one vezane uz žetvu, koja je u povijesnim vremenima osiguravala žito, temelj svakodnevnog kruha o kojem je svaki čovjek ovisio. Rijetko snažni duhovni običaj koji obuhvaća zahvalnicu Bogu, Stvoritelju svijeta, za dane plodove hrane fascinirao me da živi do današnjih dana u okviru svete euharistije. Naime, Hrvati su, iako su njihovi običaji isprepleteni pretkršćanskim običajima koje su naslijedili i očuvali u tragovima do današnjih dana, prihvatili i kršćanske koje su dobili već u djetinjstvu u vlastitom domu. Oni su običnom puku davali veću sigurnost i nadu koju su i dalje prenosili na naraštaje što im je zadovoljavalo duhovni element življenja, bilo izvor snage koji je malom čovjeku neophodan, a to su čvrsti temelj i oslonac na Božju prisutnost i prisutnost svetaca (koji su, kao i Isus, bili živi ljudi), a u svakodnevnom životu, utjehu i nadu u ovom prolaznom postojanju. Iako je Katolička Crkva odigrala na ovim prostorima važnu ulogu, kako u vjeri tako i u kulturi, ljudi su živjeli vjeru i tako im je lakše bilo opstati daleko od matične zemlje. Sva ta saznanja su u meni etnologu uvijek ispočetka bila dobro izvorište za moje programe, posebno one u kojima sam drugima željela omogućiti više senzibiliteta i poticanja na vlastite stavove o kulturnoj baštini koja je po svemu prepoznatljiva, osebujna, očuvana do naših dana. Radionice slamarske umjetnosti bile su nešto posebno, što građani Zagreba nisu mogli često viđati i imati mogućnost sudjelovati. Stoga su uvijek bile besplatne i dobro medijski popraćene, a mlade Hrvatice Bunjevke Maja Buza i Diana Prćić, koje sam srećom imala na studiju u Zagrebu, vodile su radionice u kojima su izgradile novo iskustvo prenošenja umijeća slame svim generacijama. Kvalitetno znanje koje posjeduju dobile su od poznatih slamarki u Tavankutu, najčešće od Jozefine Skenderović. Onima koji traže i žele žarko upoznati kosidbu i izradu predmeta od slame nije bilo nemoguće doći u Tavankut i Suboticu, pa sam i ja to učinila 2003. godine, gdje sam bila Jozefinina gošća. Tada sam prisustvovala Takmičenju risara, žetvi u pravom smislu, doručku za risare na polju, natjecanju u žetvi, na okruglom stolu u okviru slamarske kolonije koju organizira HKPD Matija Gubec. Posjet Tavankutu za mene je lijepa uspomena, tamo sam se osjećala ispunjeno, jer je u poljima pšenice i vrijednih ljudi vrijeme stalo, a ondašnji ljudi koji su imali entuzijazma i ulagali ga u budućnost, današnji su zreli ljudi koji su uspjeli ostvariti i realizirati važne projekte o kojim su tek sanjali. Tako je vremenom Tavankut postao središte tradicijske bunjevačke kulture – srce Hrvata na sjeveru Bačke. Riznica kruna i slika od slame u župnom dvoru, slamarska kolonija, Galerija Prve kolonije naive u tehnici slame, etno salaš Balažević, seminari folklorne baštine učinili su da Tavankut postane kulturno, turističko i vjersko odredište.

Tragom Vašeg interesa za tradicijsku kulturu bunjevačkih Hrvata, realizirana je i izložba Vrijeme nade u Zagrebu na kojoj su izloženi radovi u tehnici slame Jozefine Skenderović iz Srbije (Subotice) i Marije Kravčuk iz Ukrajine...

Izložba i cjelokupni projekt istraživanja Vrijeme nade kruna je mog interesa i ljubavi za kulturnu baštinu Hrvata Bunjevaca gdje se trebalo poklopiti više elemenata, propitivanja, kritičkog istraživanja, emocija, znanja i gledanja na budućnost opstanka tradicijskog naslijeđa. Posebno teška situacija rata u Ukrajini u kojoj nemilo stradava čovjek, između ostalog i nositelj baštinjenih znanja i umijeća pletenja i stvaranja tradicijskih predmeta od slame, polja neophodnog materijala za umjetnost, a u tome svemu je onemogućena zaštita nematerijalne baštine koja je posebno osjetljiva. Sudbina prijateljskog naroda istih kulturnih korijena nije me ostavila ravnodušnom. Preko slamarke Jozefine Skenderović došla sam u kontakt s umjetnicom, dizajnericom i voditeljicom slamarstva u jednoj gimnaziji Marijom Kravčuk iz Ukrajine, koja je bez dvoumljenja pristala doći u Hrvatsku i predstaviti nematerijalnu baštinu slamarske umjetnosti Ukrajine, iako je njeno putovanje do posljednjeg dana bilo neizvjesno. Nametnula mi se misao o našoj baštini i umjetnosti slamarstva, odličnoj reprezentativnoj umjetnici Jozefini Skenderović koja svoje radove ima širom svijeta, a s kojom sam imala čast detaljnije istraživati slamarsko umijeće i obuhvatiti moja komparativna etnološka istraživanja.

Boraveći ovdje 2003. godine ponudili ste više savjeta za očuvanje kulturne baštine ovdašnjih Hrvata. Od tada je na tom planu urađeno dosta: među ostalim, sastavljen je Katalog nematerijalne kulturne baštine Hrvata u Srbiji (Živa baština), nedavno se započelo s nominacijama na Listu nematerijalne kulturne baštine u Srbiji (prakse Stvaralaštvo u tehnici slame kod bunjevačkih Hrvata u Bačkoj i Tradicijsko dvoglasno pjevanje šokačkih Hrvatica iz Monoštora). Pratite li ove inicijative i kako ih promatrate? Također, pratite li kulturnu produkciju ovdašnjih Hrvata i kako Vam se ona čini?

Pratim produkciju hrvatske zajednice posvuda, a posebno meni drage bunjevačke tradicije. Smatram da ste puno napravili za baštinu, no uvijek se može i više. Etnološko je pravilo da dosljedno i pravilno treba prenositi običaje i naslijeđenu tradicijsku baštinu mlađim naraštajima. To više nije zadatak, nego misija. Zato postoje ljudi koji to znaju. Pokušajte više djece školovati na fakultete u smjeru etnologije, povijesti, ali i drugih društveno-humanističkih smjerova, potaknite kulturni marketing, nađite dobre menadžere u kulturi, u turizmu, otvorite se svijetu i gledajte dobre primjere kulturne prakse koji u svijetu postoje. Nemojte se odreći vlastitog, čuvajte nesebično svoje, a zapažajte i učite od drugih, napominjem dobrih primjera. Pokrenite radionice veza, zlatoveza, izrade narodne nošnje, uključite talentirane mlade u umjetnost slamarstva, dajte im mogućnost da naprave tradicionalnu repliku i daju svoje što nose u sebi, svoj talent. Organizirajte festivale, dodjele nagrada, izmislite Oscara za narodne čuvare umjetnosti, razmjenjujte iskustva s čitavim svijetom koji njeguje slične poglede na tradicijsku kulturu. Kultura treba živjeti, jer je živa onda ako postoje ljudi, prenositelji znanja, stvaratelji. Ako nema plasmana proizvoda, kulturnih proizvoda, ako nema prezentacija, nema ni opstanka tradicijskog naslijeđa. Osnujte jedinstveni muzej slamarske umjetnosti na ovom području, poput Slamarskog muzeja (Slamnikarski muzej) u Domžalama u Sloveniji.

Ne mijenjajte ustaljene običaje, jer su oni vaši i samo vaši. Vaši preci, roditelji, očevi i majke su vam ih dali na čuvanje i prenošenje, nitko bez znanja i čvrstih dokaza nema pravo mijenjati izvorne naslijeđene običaje. Zadnjih godina u prinosu darova kod Dužijance, uvriježila se praksa da bandašev vijenac ide na prinos darova. To nije po tradiciji, budući da sama kruna već predstavlja vijenac koji se u prošlim vremenima prinosio i ima simboliku zahvale za žrtvu. Svećenici su uvijek u našem narodu bili predvodnici u očuvanju kulture, jezika i baštine, stoga srdačno apeliram i pozivam na odgovornost naraštaja.
Ljubite svoje, poštujte druge, moje je pravilo. Nitko bez znanja i čvrstih dokaza nema pravo mijenjati izvorne naslijeđene običaje. Nosite se s vremenom, jer svako vrijeme ima izazove; čuvajte svoje, interpretirajte baštinu na suvremeniji način (plesne radionice, revije, kulinarski show, natjecanje u pletenju predmeta i slično). Umrežite se s drugim narodima sličnog, ali i različitog kulturnog kruga, dolazite često u matičnu zemlju i promovirajte svoje.

Posebno pitanje je – kako tradiciju interpretirati u svjetlu suvremenosti? Treba li se tradicija promatrati isključivo kao povijest?

Nekada su začetnici etnološke znanosti smatrali da je etnologija jedino prošlost. Vremenom su došli novi znanstvenici koji su s pravom rekli da je etnologija sastavni dio svakidašnjice. Kultura, umjetnost, baština, brojna tradicijska umijeća i iskustva naroda, znanja i vještine grade se samo onda ako ih ima tko prenijeti i izgraditi. Čovjek je prisutan kao glavni nositelj svega nabrojanog. On živi danas, dakle u vremenu u kojem se ne odijeva svakodnevno narodna nošnja, ne žanje žito ručno, ne voze drvena kola, ne melje žito u mlinu itd. Ako čovjeku ne pokažemo i ne prenesemo ono što smo dobili u naslijeđe, a dobili smo bogastva ljudskog iskustva, znanja i umijeća koji su postali i dio nacionalnog identiteta, onda nismo na pravom putu zaštite baštine. Nacionalne liste očuvanja kulturne baštine mogu pomoći u priznavanju određene baštine, ali ne mogu pomoći da se educiraju novi naraštaji. Kulturna zajednica bi trebala osnovati škole tradicijskih znanja i umijeća, koja će djelovati široko: osim što će učiti svoju djecu, privlačiti i druge narode da pokažu vlastito. Djelomično ste na tom tragu u slamarskoj umjetnosti gdje djecu tom umijeću podučavaju od osnovne škole u Tavankutu unutar jedne od baštinskih misija HKPD-a Matija Gubec.

Hrvatska dosta radi na zaštiti i popularizaciji svojega naslijeđa. Vezano za prijašnje pitanje, kakva je situacija sa školama tradicijskih znanja i umijeća?

Hrvatska je mala zemlja koja treba više poraditi na školama tradicijskih znanja i umijeća, u koju mogu doći svi zainteresirani, imati mogućnost educirati se o određenoj nematerijalnoj kulturnoj baštini, dobiti potvdu ili licencu nakon školovanja i moći plasirati zaštićene i nezaštićene naslijeđene vještine i znanja iz segmenta nematerijalne kulturne baštine. Smatram da nam nije cilj osnovati škole, školice i tečajeve u kulturnim izvorištima zaštićenih umijeća, jer su često mnogima nedostupni, neizvedivi za dulji boravak, ponekad i po godinu dana biti udaljen od mjesta boravka, a da ne govorimo o vrijednim čuvarima kulturnog naslijeđa koji nemaju nasljednike i ne žele prenijeti naslijeđena znanja zainteresiranim i motiviranim polaznicima. S ovim problemom se svakodnevno susrećem i smatram da se trebamo više njime pozabaviti. Država bi trebala imati kvalificirane programe u školama tradicijskog naslijeđa, koje mogu biti u jednoj krovnoj instituciji koja bi sa školovanim stručnjacima s područja etnologije i nositeljima tradicijskih znaja i vještina mogla napraviti kurikulum, kvalifikacijske okvire, te omogućiti edukaciju, izdavanje potvrde o savladanim znanjima, uvrstiti ih uz postojeća obrtnička znanja i profesije, te ih izuzeti od naplate poreza. Nositelju određene vještine ili umijeća pomoći oko plasmana na tržištu, predstavljanja izvornog ili hrvatskog tradicijskog proizvoda. Jedan takav dobar primjer u vašem susjedstvu je po mom mišljenju Kuća mađarskog naslijeđa u Budimpešti, koju je mađarsko ministarstvo kulture osnovalo 2001. godine. Imala sam mogućnost posjetiti Kuću mađarskog naslijeđa i izmjenjivati iskustva u EU projektu pod nazivom Europski nakit od staklenih perlica – od narodne nošnje do tržišta 2012.-2015. . Njihove internetske stranice su vrlo pregledne i bogate svakodnevnim programima koje nude, razvijajući vlastitu baštinu i potičući posebno tradicijsku nematerijanu baštinu, koja je živa. Od njih svi možemo učiti.

Može li se pučko rukotvorstvo standardizirati u kontekstu neke vrste zaštite te prakse. Kako gledate na to?

Po meni ono ne može biti standard, jer se ono ne proizvodi u tvornici ili ga rade jednako u kućnim radinostima. Pučko rukotvorstvo, kojemu sama etimologija otkriva značenje, nastalo je u puku, narodu ili određenoj nacionalnoj zajednici. Stoga je autorsko ili bez autora nositelja određenog rukotvorstva, umijeća ili znanja, izvorno, lokalno, zavičajno, a prema tome jedinstveno, posebno, karakteristično i osebujno. Drugo su kulturni utjecaji koji su prisutni kroz stoljeća i to se može istraživanjima utvrditi i dokazati na materijalnoj ili duhovnoj nacionalnoj kulturi. Postoje kulturni prostori koji nas povezuju i pokazuju sličnosti, ali i različitosti. Globalizacija nije nužno loš proces, stoga je moguće iznjedriti vlastito na površinu, očuvati ga i zaštititi. Ukoliko nema poznavatelja i nositelja tradicijske baštine i njenog kontinuiteta, zalud nam sve zaštite koje su na razini države ili čovječanstva. Trebamo shvatiti da je jedino čovjek, naš hrvatski čovjek koji posjeduje specifično znanje, onaj koji će zaštititi vlastito naslijeđe. Vještina ili umijeće preneseno naraštajima na dostojanstven način s velikim strahopoštovanjem ima budućnost ako ima naroda. Po meni naslijeđena kultura je živa dokle ima predanih, svjesnih, ponosnih i moralnih čuvara. Naša tradicija ima čvrste korijene u dalekoj prošlosti. Tko je njih štitio i očuvao? Jedino čovjek, Hrvat koji je onda razumio čemu nam služi kulturna baština, po čemu se razlikujemo od drugih naroda. Onda nisu postojali popisi, zaštićene liste nematerijalne kulturne baštine, postojali su Hrvati ili neki drugi pripadnici naroda koji su usmenom predajom, kasnije dokumentiranjem i razvijanjem iste baštine u vlastitoj zajednici očuvali i tkali svoju kulturnu baštinu. Ta je baština kroz duga, teška, ali i mirna vremena postala dio nacionalnog identiteta. Pismeni ljudi koji su onda zapisivali, a kasnije istraživali, ostavili su temelje ljudske misli, znanja i umijeća trajno u naslijeđe pokoljenjima. Dakle, istražujmo, pišimo i objavljujmo u vlastitim i svjetskim časopisima, okupljajte stručnjake koji to znaju.

Kao etnologinja radili ste na brojnim projektima u Hrvatskoj ali i izvan nje, poput Bruxellesa. Kažite nam više o tome, svakako da je zanimljiva priča o čuvenom Manneken Pisu u šokačkoj nošnji…?

Tri projekta u središtu Europe od 2009. do 2013. bila su povezana jednom niti, nećete vjerovati, ali zahvaljujem odgoju i dobrim navikama koje nosim iz obitelji, a jedna od njih je želja za upoznavanjem prošlosti grada i naroda kojem sam došla u posjet. Tako je bilo s Bruxellesom. Doduše, link je bila moja izložba iz 2008. Građa : tajanstveno žensko pismo u suradnji s Etnografskim muzejom u Zagrebu i pokojnom kolegicom Ivankom Ivkanec, kojom sam predstavila karakterističan vez u vuni s narodnih nošnji Dalmatinske zagore i potaknula primjenu istog veza koji u sebi krije prastaru ornamentiku, na rukotvorinama, posebno u segmentu dizajnerskog rada s polaznicima naših radionica u matičnoj ustanovi, gdje su djeca prenosila osebujnu ornamentiku na odjevne predmete i namještaj. Razmjena programa u tadašnjim EU projektima s drugim kulturnim centrima u Francuskoj i Belgiji urodili su posjetom Veleposlanstvu u Belgiji, gdje je naš ataše za kulturu tražila način kako izložbu postaviti u Bruxellesu. Iduće godine, nakon prijavljenog projekta na natječaj, dobila je zeleno svjetlo za gostovanje u poznatom Muzeju odjeće i čipke u prijestolnici Belgije. Šetnja u vremenu za odmor odvela me do dva muzeja: Muzeja grada i Muzeja glazbenih instrumenata. Tu sam dobila ideje za izradom kostimića za Manneken Pisa, simbola prijateljstva među narodima svijeta, ujedno simbola grada, koji nije imao nijedan primjerak odjevnog kostima iz Hrvatske, i nakon dvadeset godina hrvatske državnosti. Nije mi bio problem dati prijedlog u Narodnom sveučilištu Dubrava da izradimo u sklopu tečaja vezenja mini dječačku narodnu nošnju Malog bećara iz vinkovačkog kraja, visine oko 50 cm. Ubrzo nakon toga bili smo pozvani na svečanu ceremoniju gdje smo kipiću svečano predali nošnju u prisustvu gradonačelnika Bruxellesa i članova društva Reda Manekenn Pisa u velebnoj gotičkoj zgradi Gradske vijećnice i dvorani Maksimilliene punoj tepiserija. Već tada je još jedna ideja bila u začecima, a to je ispravak legendi u knjizi dojmova, koje su stajale uz narodne glazbene instrumente iz hrvatskih krajeva (tambura samica, okarina, sopele i dr.) u poznatom Muzeju glazbala svijeta, gdje sam uz prevoditeljicu izmijenila lokalitete glazbala iz Jugoslavie na Croatie. Osim samice, muzej nije imao naše tambure, pa sam odlučila napisati projekt i pokloniti muzeju otkupljeni set od šest tambura poznatog zagrebačkog glazbalara, pokojnog Marijana Novaka, inače mog svekra, koji je na uspomenu tragično preminulog sina izradio tambure u obliku licitarskog srca, za koje je prethodnih dobio nagrade na Expou, baš u Belgiji. Svidio se zvuk naših tambura, posebno ravnatelju Muzeja, tako da su naše tambure tamo uz sve druge rijetke i velike glazbene instrumente svijeta. Osim toga, Turistička zajednica grada Zagreba financijski je pomogla da tambure budu dar, iako su malo koji od instrumenta, od poznatih truba iz Himalaja, preko australskog digeridua, bili u takvom statusu. Upriličeni interaktivni koncert u muzejskoj dvorani pred okupljenim diplomatskim korom u srcu EU napravio je da su moja stručna savjest i srce bili na miru!

Izvor: Hrvatska riječ