Dragi Vincent na Ciklusu hrvatskog filma u Vojvodini

Objavljeno: 08.03.2024. Pregleda: 69

U priči Reakcionar Kon – u svojoj sjajnoj knjizi Iz života češkog društva – Jozef Škvorecky je na sebi svojstven način, crnim humorom, plastično opisao neuklapanje u poželjne društvene okvire, odnosno odudaranje od sredine. Gospodin Kon je, naime, u danima nakon Drugoga svjetskog rata, ostavši bez igdje ikoga, imao psa kojega je neizmjerno volio i kupovao mu hranu. Kako je to bilo vrijeme velike oskudice, ali i odlučne izgradnje socijalizma u tadašnjoj Čehoslovačkoj, on je tim svojim postupcima iritirao susjede s kojima je živio u istoj zgradi (napose susjede koje su pušeći raspravljale o temama od općeg interesa) i koji su mu zamjerali što – umjesto da ima djecu – svoju ljubav poklanja životinji a ne ljudima, računajući istodobno koliko on to mjesečno troši na psa (dok ljudi jedva preživljavaju) i pitajući se kako je moguće da je on jedini uspio izvući živu glavu iz koncentracijskog logora u kojem mu je pobijena čitava obitelj. Gospodin Kon je – zbog strahota koje je proživio ili jednostavno što je bio takav karakter – bio povučen i šutljiv čovjek što je susjede dodatno intrigiralo i iritiralo da bi na koncu sve to logično i kulminiralo: iz čistog bijesa jedan rmpalija išutirao mu je psa, proburazivši mu stomak cipelama naprednog oblika (špicastim).
Reakcionar Kon, a posebno njegov nedužni pas, tako je ponovno postao žrtva društva i njegovih predrasuda i stereotipa koji i danas, posvuda oko nas, cvjetaju u tisuću boja.

Vincent Trumbetaš

Za razliku od gospodina Kona, Dragutin Trumbetaš bio je stvarni i u osnovi sličan junak ovom literarnom. Bar za Bogdana Žižića, koji je o njemu snimio dokumentarni film pod naslovom Dragi Vincent, ali i za Arsena Dedića koji je istim povodom napisao tekst i skladao glazbu, koji su prošle subote, 24. veljače 2024. godine, Subotičani imali priliku pogledati u okviru Ciklusa hrvatskog filma kojega već godinama organizira udruga Artizana iz Zagreba u partnerstvu sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata i u suradnji s Art kinom Lifka (gdje je i prikazan), Studiom Guberović te uz potporu Hrvatskog audio-vizualnog centra.
Dragutin Trumbetaš (1938. – 2018.), javnosti ne toliko poznati slikar, bio je pasionirani štovatelj lika i djela Vincenta Van Gogha. Toliko je bio impresioniran svjetski poznatim slikarom da mu je u jednom razdoblju svoga života (devedesetih godina prošloga stoljeća) počeo pisati pisma, prvo o sebi i svom rodnom Turopolju, da bi zatim – baš kao u izmišljenim novinarskim intervjuima – sam pisao imaginarne Van Goghove odgovore na svoju adresu. Ta se korespondencija toliko razvila da je Trumbetaš odlučio posjetiti Francusku, zemlju Van Goghove golgote, ali i stvaralačkog genija, istodobno upoznajući gledatelje ne samo sa svojom osobnom fascinacijom nego i tragičnim životopisom dragog mu Vincenta. Trumbetaš se toliko saživio s Van Goghom da bi se laički moglo reći kako je jedan dio njegove ličnosti zapravo bio sam Vincent, što se vidjelo i kroz pisma, ali i njegovo stvaralaštvo (usvojen stil portretiziranja Van Gogha u raznim situacijama ili pak iznijansirano tematiziranje istih motiva). Dodatni poticaj ovom neobično jakom emotivnom naboju između odavno mrtvog i donedavno našeg suvremenog slikara bila je njihova slična sudbina: dok je prvi – na inicijativu svojih susjeda – zbog svog načina života završio u umobolnici, drugi je – po odluci narodnih vlasti – zbog emigracije u Njemačku po povratku u Jugoslaviju bio zatočen u kazneno-popravni dom.
Za one maštovitije ovaj kratki opis filma zacijelo je dovoljan za žal ako ga i sami u subotu nisu pogledali, ali i za razmišljanje o temi neobičnosti i neuklapanja koje se začelo još tijekom projekcije, a razgranalo (u glavama prisutnih vjerojatno na mnoštvo strana) u razgovoru koji je nakon toga uslijedio.
Voditelj Artizane, redatelj Branko Ištvančić za ovu je neobičnu priliku upriličio i neobičnu večer: nakon filma govorilo se uglavnom o psihijatriji i umjetnosti i njihovom međusobnom prožimanju, a istom je prigodom bilo i riječi o knjizi jednog od gostiju: Let iznad psihijatrijskog gnijezda dr. Veljka Đorđevića.

Čovjek-dijagnoza

Riječima kako nas je ovaj film prikovao za stolice, ne samo zbog slika, fotografija i Arsenove glazbe nego i zbog same priče, Đorđević je rekao kako u današnjoj psihijatriji ima puno zloupotreba:
‚‚Nekad smo imali četiri dijagnoze, a danas ih imamo više od dvije stotine, a bit će ih sve više i više. Mi danas slijedimo obrasce, gledamo neke simptome i postavljamo dijagnoze, a da nitko od nas ne gleda čovjeka ispred sebe. Umjesto da se bavimo ljudima, mi se bavimo simptomima i dijagnozama dok su naši pacijenti postali brojke, a biološki redukcionizam je doveo do toga da naši susreti s pacijentima traju pet minuta i nitko od njih ne ode od psihijatra a da mu se ne postavi dijagnoza, jer bez toga kao da ga niste ni pregledavali".
Ističući kako je još kao vojnik, u vrijeme nakon što je odgledao Formanov Let iznad kukavičjeg gnijezda, govorio (baš kao i Markan svom doktoru u Prosjacima i sinovima) kako su psihijatri produžena ruka sistema i zbog toga nekoliko dana bio u vojnom zatvoru, Veljko Đorđević je naveo kako se od toga doba stanje u ovoj grani medicinske znanosti nije poboljšalo. Dapače:
‚‚Psihijatrija koju sam ja učio bila je psihijatrija koja nije azilirila, koja nije zatvarala i koja ljude nije stavljala u ludnicu nego psihijatrija koja je baždarila svoje korijene po onome što je pokojni Andrija Štampar započeo prije više od sto godina, a jedna od bitnih značajki toga bilo je da je važnije osvješćivanje naroda nego zdravstveni zakoni. Hudolin je to promovirao po cijelom svijetu tako da je naš model socijalne psihijatrije postao svjetski prepoznat i priznat, ali smo ga mi u Hrvatskoj, na žalost, zaboravili".
I tu kritici sustava, ali i društva općenito, nije bio kraj:
‚‚Mi se ne bavimo više odgojem, ne bavimo se prevencijom; mi smo javno zdravstvo prepustili teoretičarima, ljudima koji nemaju klinička iskustva. Umjesto da to povežemo i da kliničari sudjeluju u javnom zdravstvu, da idemo na preventivne preglede i da od najranije dobi odgajamo djecu, srednjoškolce i studente, nama se događa da prekasno otkrijemo bolest. Mi ćemo možda živjeti sve duže, ali to razdoblje zdravog života će se, na žalost, skraćivati. I ta dužina života će biti vezana uz kronično nezarazne bolesti kojima obilujemo".
Njegova kolegica dr. Marijana Braš istaknula je, vraćajući se na film, kako je više no očito koliko je talent Van Gogha štrčao u odnosu i na vrijeme i na sredinu. Međutim, pitanje koje je sama sebi postavila otvorilo je prostor i za vlastito razmišljanje na temu čudaci koje poznajemo.
‚‚Što bi bilo da je gospodin Trumbetaš došao klasičnom liječniku i rekao: ‘Ja živim u kući iz XVII. stoljeća i pišem pisma Van Goghu i on mi ih vraća’? Ja mislim da bi ga zatvorili. Rekli bi da je riječ o psihozi, prošao bi kao Van Gogh i završio bi u duševnoj bolnici gdje bi dobio lijekove od kojih bi izgubio kreativni talent", rekla je dr. Braš, dodajući da je i najveći broj vrhunskih umjetnika u Hrvatskoj upravo u svojoj up fazi boravio u Vrapču ili Popovači.
Ona je kao jednu od ključnih značajki obojice junaka u filmu istakla njihov osjećaj nesretnosti, ali ne i depresije:
‚‚Taj osjećaj nesretnosti i neshvaćenosti je normalna ljudska emocija ili funkcija, koju ne treba liječiti. Poznato je, uostalom, da su ljudi upravo iz tih razloga, nesreće i neshvaćenosti, stvarali (...) A ja sam, nažalost, u svojoj praksi po nekim bolnicama u Hrvatskoj gledala gdje su još uvijek dementne ljude skidali do gola i prali onim šlaufima; gdje su ljudi bili u kavezima. A da ih samo stavimo u zajednicu, barem pedeset posto njih bi stvaralo ili nešto već radilo".
I što nakon navedenih zapažanja, pa i onih nenavedenih, reći o pojmovima normalnosti, uklapanja i neuklapanja u društveno omeđene norme? Padaju li vam nakon iznesenog još neki primjeri ili pitanja na pamet? Recimo ona o dobrovoljno zatvorenim a dobro plaćenim likovima u realityjima ili ona o pretvaranju masovnih ubojica u društvene heroje. U odnosu na takve, tu ćemo se složiti, gospoda Kon, Trumbetaš i Van Gogh su tek light varijanta neuklapanja.

Izvor: Hrvatska riječ (Zlatko Romić)

Vijesti

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2024
    Najave i kalendar
  • Proslava 100. godišnjice rođenja akademika Gaje Alage i akademika Mirka Vidakovića
  • Etno modna revija u Beregu
  • Dani hrvatske kulture 2024. u Somboru
  • Projekcija filma Goli otok u Novom Sadu
  • Projekcija filma Skriveni Vanka – na tragu jedne opsesije u Subotici
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima