Dramska sekcija KPZH „Šokadija“ iz Sonte u sklopu „Šokačke večeri“ održanih 22. i 23. studenog 2013. godine obilježila je desetu obljetnicu kontinuiranoga rada. Desetljeće druženja na daskama nije proslavljeno pjenušcem i zahvalnicama, nego onako kako ovi entuzijasti jedino i znaju. Radost glume podijeljena je s više od 200 vjernih gledatelja izvedbom rimejka njihove prve cjelovito autorske predstave „Novi knez nije knez“.

Reakcije iz gledališta pokazale su kako su u prethodnom desetljeću kazalištarci gradili navike gledatelja i kako su gledatelji oplemenjivali igru kazalištaraca. U predstavi su sudjelovali svi. Publika je osjećala kad je trebalo slušati replike u savršenoj tišini, a kada glumce nagraditi pljeskom, s druge strane, glumci, nadahnuti reakcijama publike, jednostavno su se igrali na sceni, a uigrana tehnička ekipa funkcionirala je vrlo precizno i to je onaj spoj kazališta kojemu teži svaka skupina.

Malobrojne dramske skupine u udrugama vojvođanskih Hrvata promotori su govora i običaja predaka sredina u kojima djeluju. Na ovim prostorima danas kontinuirano djeluju dramska Mala scena Hrvatske čitaonice Subotica, dramska sekcija HBKUD–a „Lemeš“ Svetozar Miletić, dramska sekcija HKUD-a „Vladimir Nazor“ Sombor, dramska sekcija KPZH „Šokadija“ Sonta i HKUPD „Stanislav Preprek“ Novi Sad. Do prije nekoliko godina ozbiljno su radili i kazalištarci HKUD–a „Ljutovo“, a od osnutka do danas povremeno su predstave pripremali i članovi HKUPD „Dukat“ iz Vajske.

U Ljutovu je egzistirao i Festival dramskih amatera, ali je ugašen iz razloga financijske naravi. Od prije četiri godine u Somboru se održava Međunarodna smotra amaterskih dramskih društava, a sve pobrojane dramske skupine sudjeluju i na smotrama amaterskog dramskog stvaralaštva, počevši od općinske razine.

Kazalištarci od Subotice do Vajske orijentirani su na predstave u kojima dominira lokalni govor, odnosno bunjevačka i šokačka ikavica, a u „Prepreku“ se njeguje književni izričaj, kroz predstave rađene po tekstovima hrvatskih suvremenih autora. Najveću vrijednost ovoga rada predstavlja podatak da su, osobito kod dramskih djelatnika Hrvatske čitaonice i „Šokadije“, u pripremu predstava u svojstvu redatelja uključeni i autori dramskih tekstova Marjan Kiš i Ivan Andrašić. Obojica pišu na dijalektu hrvatskog jezika, Kiš na bunjevačkoj ikavici novije akcentuacije, a Andrašić na šokačkoj ikavici stare akcentuacije. Oba govora su i danas u svakodnevnoj uporabi u sredinama u kojima autori žive. Obojica nadahnuća za pisanje nalaze u bogatoj prošlosti svojih predaka, obrađujući specifičnim stilom segmente iz vremenski daljnjeg ili bližeg realnog života starih Bunjevačkih Hrvata i Šokaca u svojem okruženju. Uz pomoć glumačkih ekipa publici na jedan kozerski način približavaju dijelove te prošlosti, često kroz govor, radnju, scenografiju i kostimografiju daju vrlo realan prikaz svih aspekata života određenoga razdoblja. Njegovanjem bunjevačke ikavice svoj doprinos očuvanju starih govora godinama daju i kazalištarci somborskog „Nazora“ i miletićkog „Lemeša“, a u vajštanskom „Dukatu“ igrokazi i skečevi pripremaju se na šokačkoj ikavici.

Ivan Andrašić, predsjednik Asocijacije dramskih društava hrvatske zajednice u Vojvodini i pročelnik dramske sekcije KPZH „Šokadija“ iz Sonte
„Sve naše udruge djeluju u vrlo nepovoljnim financijskim uvjetima. U pravilu, predstave pripremamo po nekoliko mjeseci do godinu dana, a onda dođemo u situaciju da ih izvedemo dva do tri puta i tu je kraj. Naše matične udruge nemaju sredstava za financiranje gostovanja, a novca nemaju niti udruge koje nas pozivaju i tu se stvara začarani krug. Tu su i problemi kadrovske naravi, osobito u ruralnim sredinama. Nesporna je istina da seoske institucije kulture iz godine u godinu bilježe pad broja članova i da je vrlo teško formirati stabilnu glumačku skupinu i dulji niz godina ju održati na okupu. Što zbog odlaska u gradove na školovanje, što zbog zasnivanja obitelji u mjestu, ostajemo bez članova mlađe dobi. To je glumački jako teško nadomjestiti, bar kod amatera. Može cura odglumiti babu, ali kako će baba curu, kad u udrugama nemamo profesionalne šminkere? U prethodnom desetljeću rada kroz ‘Šokadijinu’ dramsku sekciju prodefiliralo je pedesetak članova, a tek sada po dobnoj strukturi imamo optimalno izbalansiranu glumačku ekipu. Istodobno, radili smo i na izgradnji kadrova, tako da i u slučaju mojega povlačenja dramska sekcija ostaje u dobrim rukama.“

Maja Andrašić, učenica I. razreda Gimnazije „Svetozar Marković“ u Subotici, odjel na hrvatskom jeziku
„Od malih nogu sam članica dramske sekcije ‘Šokadije’, na daskama sam punih deset godina. Obljetnicu smo proslavili radno, počastili smo našu vjernu publiku predstavom. Bilo mi je malo teže, jer sam imala premalo proba, ali pomoglo mi je moje glumačko iskustvo. Najdraža nagrada za ovih deset godina glume bio mi je dugi pljesak po završetku predstave. Od jesenas sam u učeničkom domu u Subotici, pa mi ostaje samo da žalim za starom ekipom. I u novoj sredini sam se uključila u rad dramske sekcije. Iskreno, u staroj sredini mi je bilo napornije, bilo je puno više priprema, a i predstave su bile glumački puno zahtjevnije. Ovdje imamo jednu probu tjedno i to mi je prava relaksacija. Sve u svemu, način rada je sličan, jedina je razlika u intenzitetu. Nije mi problem ni to što smo u Sonti radili na šokačkoj ikavici, a u domskoj sekciji na srpskom književnom jeziku. Iskusan glumac to bezbolno svlada, a najiskrenije, još uvijek pomalo tugujem za starom škvadrom.“

Sudeći po priznanjima, a osobito po reakcijama publike u mjestima u kojima su ove skupine gostovale, može se zaključiti kako se u njima radi stručno i kvalitetno, te da njihove predstave zadovoljavaju najstrože kriterije amaterskog dramskog stvaralaštva.

Problemi u radu ovih skupina vidljivi su iza scene, u okviru matičnih udruga, osobito u ruralnim sredinama. U veljači 2013. godine osnovana je Asocijacija dramskih skupina hrvatskih udruga kulture u Vojvodini gdje se najviše raspravljalo o problemima u radu članica. Svima je svojstven vrlo mali broj izvedbi pripremljenih predstava zbog nedostatka financijskih sredstava. Tako se događa da jedna kvalitetna predstava nakon nekoliko mjeseci priprema doživi svega dvije do tri izvedbe. Poziva ima, ali oni koji zovu često nisu u situaciji podmiriti niti troškove puta, a ne mogu ni jamčiti zamjetnu nazočnost publike ukoliko se ulaznice naplaćuju, čak i po najnižoj cijeni. Matična udruga dramske skupine najčešće ni sama nije u poziciji platiti prijevoz, tako da pozivi u većini ostaju nerealizirani.

Poteškoće izaziva i način financiranja samih matičnih udruga. Zahtjeva je puno, sredstva su nedostatna, pa su udruge koje aktivno rade u više sekcija na neki način u podređenoj poziciji. To, opet, zahtijeva brze i stalne transformacije i sužavanje profiliranja djelatnosti svake od udruga. U toj raspodjeli „književne« sekcije u pojedinim udrugama ostaju po strani, jer niti za publiku niti za eventualne donatore nisu atraktivne poput folkloraša i tamburaša. Česte su situacije u kojima je na izvedbi predstave, otvaranju izložbe ili na nekom od književnih događaja, bez obzira na njihovu estetsku, umjetničku ili tradicijsku vrijednost, bilo više sudionika nego publike. Za čelništva udruga to je mač s dvije oštrice. Stavlja ih u nezavidnu poziciju onoga koji mora odlučiti hoće li prevladati populistički način rada, ili će se njegovati vrijednosti koje ni u kom slučaju neće privući veće zanimanje publike u sredini u kojoj udruga djeluje, ali će za budućnost ostaviti itekako vrijedna svjedočanstva o prošlosti.

Tekst: K. P.