„Na stranicama ove knjige mozaik iz prošlosti Subotice oživljava i prikazuje nam se kroz oko kamere i autorovo viđenje", dio je predgovora arhivskog savjetnika Stevana Mačkovića u nedavno objavljenoj knjizi Subotica pričao o fotografiji II. autora Dražena Prćića. Riječ je o nastavku Prćićeve istoimene knjige iz 2020., a u obje autor piše o starim fotografijama.
U prvoj knjizi Prćić je pisao o vremenu s kraja XIX. i početka XX. stoljeća, u drugoj do sredine XX. stoljeća, a s obzirom na to da su čitatelji iskazali zainteresiranost za treću, autor kaže da će je biti i da će njome obuhvatiti moderno doba Subotice.
Svoju ljubav prema rodnome gradu ovaj subotički pisac i novinar pretočio je u tetralogiju o povijesti Subotice koja se sastoji od spomenutih knjiga i dva povijesna romana – Horvacki Bačka i Advokat.
Nogometni klub Bačka
Priče su u knjizi Subotica pričao o fotografiji II. poredane kronološkim redoslijedom. Otvara ju priča o izgradnji Kerske crkve krajem XIX. stoljeća koja je u tom trenutku najviši objekt u Subotici, a već početkom XX. stoljeća izgrađena je Gradska kuća koja će do danas ostati najviša građevina. Iz tog razdoblja je i najstarija fotografija Subotice iz 1870. koju je autor priložio uz priču o hetiji – tradicionalnom »pijačnom danu«, koja donosi interesantne detalje ondašnjeg načina života poput činjenice da se na upaljač, petrolej i sol plaćao porez.
Najviše priča smješteno je, kako autor kaže, uvjetno rečeno u srednjem dobu do 50-ih godina XX. stoljeća.
Prćić preko fotografija donosi priče o znamenitim zgradama, tvrtkama, osobama, udruženjima pa i događajima. Tako priča priču o odlasku svećenika i književnika Alekse Kokića u vojsku, nakon kojega će za samo dva tjedan preminuti u 27. godini života; rođenim Subotičanima – prvom veleposlaniku Hrvatske u SAD-u Petru Šarčeviću i liječniku u spašavanju preživjelih putnika s broda Titanic dr. Arturu Munku; tvornici čokolade Ruff na čijim temeljima je izgrađen Pionir, posljednjim subotičkim fijakerima, Majmun placu…
Među Subotičanima Prćić je prepoznat kao osoba koja piše o Nogometnom klubu Bačka te mu je čak posvetio i jednu svoju knjigu. Za sve je kriv njegov pradjed Martin Horvacki, koji je bio aktivan u Bačkoj od osnutka. Najprije kao igrač, a potom funkcionar i, kako Prćić kaže, ondje je ostavio ogroman trag.
„Najstarija fotografija nogometa na ovim prostorima je s prve utakmice Bačke 3. kolovoza 1901. i nalazi se u mojoj prvoj knjizi Priča o fotografiji. U drugoj sam pisao o čuvenoj tribini na stadionu Bačke na kojoj su bili svi viđeni Subotičani, jer je i u ono vrijeme između dva svjetska rata, kao i danas, nogomet bio dio urbane kulture grada. Bila mi je želja sačuvati od zaborava i velikane koji su činili Bačku poput Andrije Kujundžića Čiče. Jeste li znali da je kapetan Bačke Čiča bio prvi Subotičanin koji je sudjelovao na Olimpijskim igrama 1924. u Parizu? On je i prvi subotički mladoženja koji se nije vjenčao u bunjevačkom ruvu i čizmama. Čiča se vjenčao u smokingu, jer je to vidio u Parizu."
Ideja
Ideju o čuvanju fotografija i priča koje one nose Prćić je dobio još 2009. kao novinar našega tjednika, kada je pokrenuo i istoimenu rubriku Priča o fotografiji, koja je aktualna i danas i u kojoj je objavljeno preko 600 radova.
Arhivar amater
Prćić kaže da je reakcija na knjigu dobra, jer čitatelji imaju priliku doznati nešto novo o Subotici ili dograditi postojeće znanje iz povijesti.
„Svatko zna da je Gradska kuća počela s izgradnjom 1908. jer piše na njoj, ali malo njih zna da nitko nije poginuo za vrijeme izgradnje, da je glavni nadzornik radova bio Titus Mačković, da je trebala biti izgrađena u baroknom stilu po želji predstavnika vlasti u Ugarskoj, a ne secesijskom za što se zalagao naš gradonačelnik Károly Bíró. Danas Subotičani znaju tko je Bíró zbog nedavno podignutog spomenika u centru, ali ne znaju možda da je on izgradio i Ženski štrand i Veliku terasu na Paliću i da je na kraju umro odbačen, u teškom siromaštvu. Ista je priča i s Kerskom crkvom – javnosti nije poznato, ali interesantno je pročitati kakvi su majstori u ono vrijeme radili na njoj, kakvo bogatstvo ona ima unutra... E, to je cilj ove knjige, da na popularan način kroz kratke priče educira čitatelje o povijesti grada."
Autor navodi kako Subotičani vole slušati o bogatoj povijesti svojega grada, ali da nemaju dostupne literature s obzirom na to da je István Iványi pisao prapovijest Subotice prije puno, puno godina i da je to do danas jedina povijesna stručna knjiga.
„Problem je što pisanje povijesnih činjenica iziskuje ogroman rad. Ja sam za ove knjige potrošio više od 15 godina i dan-danas sam u potrazi za verifikacijom nekih podataka iz povijesti. Radim ovo jer volim i smatram da je ona dio svih nas, osnova sadašnjosti i kamen temeljac budućnosti", pojašnjava Prćić.
Prćić za sebe kaže da je arhivar amater. Puno fotografija objavljenih u prvoj i drugoj knjizi Subotica: Priča o fotografiji je iz njegovog obiteljskog fundusa koji je bogat s obzirom na to da mu je pradjed bio glavni arhivar Subotice više od 30 godina. Građu je pronalazio i u subotičkom Povijesnom arhivu odakle su mu i glavni suradnici ove knjige: Stevan Mačković i Dejan Mrkić (u prvoj mu je glavni suradnik bio pravnik Grgo Bačlija) te po terenu.
„Ljepota ovoga posla je odnos koji se uspostavlja s kazivačima. Svaka priča iz knjige sadrži kazivača, ili je to netko tko je vlasnik fotografije, odnosno tko je proživio događaj o kojemu pišem, ili stručnjak iz određenog područja. Svaki podatak u knjizi je provjeren puno puta u povijesnim izvorima kao što su crkvene knjige i arhivska građa", kaže Prćić.
Prije knjiga Subotica priča o fotografiji I. i II. Prćić je napisao 15 romana. Za sebe kaže da je bio pisac za zabavu, a sada je sazrio i uradio nešto što je oduvijek želio – otrgnuo je od zaborava fragmente povijesti svojega grada.
„Postoji jedna velika razlika između onoga što sam prije radio – pisao zabavne romane, i ovih priča o fotografiji. Na neki način sam s tom prošlošću i ja dobio na zrelosti, dobio sam jednu patinu što je i želja svakog čovjeka koji se bavi umnim radom. Ove priče su me i duhovno i istinski obogatile. Prije svega obogatila me spoznaja da sam neke ljude sačuvao od zaborava. Ovo mi je kruna dosadašnjeg rada, jer je ovo nešto što ostaje zauvijek. To ti oplemeni biće", priča autor.
Prćić ne krije ponos rodnim gradom i ljudima koji su ga stvorili te poručuje kako je Subotičanin svatko tko je lijepo odgojen i obrazovan i tko nastoji svojim djelom i aktivnošću doprinijeti boljitku grada, tko ga voli i tako se i ophodi prema njemu.
Izvor: Hrvatska riječ (J. D. B.)
