Dužijanca – kao zahvala Bogu i pohvala čovjeku i njegovom radu – održana je proteklog vikenda (22. i 23. srpnja 2023. godine) u prapostojbini Hrvata Bunjevaca – u Mostaru. Bila je ovo posljednja velika Dužijanca izvan Subotice i okolice. Velika, jer je u Mostar otišlo nekoliko stotina ljudi, četiri autobusa iz Subotice i okolnih mjesta, turistički autobus, autobus iz Mađarske, te gosti sa svih strana koji su došli osobnim vozilima.
Velika je bila i po organizaciji, jer je sve trebalo preseliti u Mostar, a ostat će i upisana velikim slovima. Nikome, pa i na +40 nije bilo teško niti žao što je ovaj vikend proveo, tko radeći, tko promatrajući ovaj povijesni događaj.
Putevima pradjedova
„Dužijanca u Mostaru je iza nas, ali i dalje u nama. Ono što me je dojmilo i što me i dalje drži jeste zajedništvo i veliki odziv ljudi za sve ono što smo vidjeli, predstavili, pokazali...", kaže direktor UBH-a Dužijanca Marinko Piuković i dodaje: „Veliki dojam na mene su ostavili ljudi prepuni emocija i sa suzama u očima. Ljudi koji su prilazili i čestitali, koji su u očima imali radost i zadovoljstvo, sriću što smo bili tamo. Znamo da je bilo šest autobusa, a kompletnu koordinaciju je vodio ured, odnosno OO Dužijance. Prezahtjevna organizacija, no čestitke i pohvale itekako znače. Razgovarao sam i s uredom gradonačelnika Mostara i gradonačelnikom Senja i svi imaju samo riječi hvale i zahvale što smo ih uvrstili u program da su mogli i oni biti dio ove Dužijance. Vikar mostarsko-duvanjski don. Nikola Menalo je napomenuo kako se zapravo iznenadio s kakvom duhovnošću i dostojanstvenošću smo odradili cijeli program. I mi smo prenijeli svoje emocije, ali su i domaćini prenijeli svoje na nas".
Nakon što su se stišale emocije predsjednik UBH-a Dužijanca mons. dr. Andrija Anišić za naš tjednik je rekao:
„Svi smo dirnuti time što smo vidjeli i doživjeli. Hvala divnim domaćini na onome što su nam pripredili. Ono zbog čega smo išli na ovo ‘hodočašće’, kažem hodočašće jer je to bio odlazak (za nas) u ‘svetu zemlju’, je prije svega zahvaliti Bogu na našim pradjedovima koji su nam prenijeli vjeru i svijest o pripadnosti hrvatskom narodu i bunjevačkom rodu. To je najbitnije, ali išli smo i obnoviti veze s našim starim krajem, obnoviti zajedništvo s hercegovačkim Hrvatima koji sada tamo žive, a to smo u punini ostvarili. Zbog toga sam jako sretan kao i, koliko sam čuo, drugi. Bilo je naporno, to nećemo zanijekati, ali je vrijedilo", rekao je mons. Anišić.
Dužijanca u Mostaru započela je svetom misom u staroj župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Blagaju, te otkrivanjem obnovljene spomen ploče koja je postavljena prije 90 godina.
Misno slavlje predvodio je mons. dr. Anišić u zajedništvu s domaćinom don Slavenom Ćorićem, te svećenicima Subotičke biskupije na čelu s apostolskim upraviteljem mons. Ferenzom Fazekasom, svećenicima iz Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, te svećenicima iz Mađarske. Emotivni naboj je upravo ovdje počeo, poticajnim pozdravom domaćina i prigodnom propovijedi mons. Anišića. Nakon misnog slavlja uslijedio je program otkrivanja obnovljene spomen ploče na kojemu je kao i tijekom mise pjevao Katedralni zbor Albe Vidaković pod ravnanjem mo. Miroslava Stantića. I prije 90 godina se ovdje pjevalo, prilikom prvog pohoda Hrvata Bunjevaca starom kraju, koji je tada organiziralo Hrvatsko pjevačko društvo Neven. Sadašnji pohod organizirala je UBH Dužijanca, te je ovom prigodom obnovljena spomen-ploča postavljena prije gotovo jednog stoljeća. Zanimljivo je da su na ploči samo slova izblijedjela, a da je ona unatoč ratovima i vremenskim neprilikama ostala netaknuta. Prilikom otkrivanja iste, čiju obnovu je financiralo Hrvatsko nacionalno vijeće, predsjednica ove institucije Jasna Vojnić je istaknula:
„Vrelo Bune koje danas mami poglede i budi znatiželju svojom ljepotom nas Bunjevce uvijek je privlačilo. Ali ne zbog smaragdne boje rijeke, slapova koji pjenušaju Bunu, malenih mostića ukrašenih cvijećem nego iz potrebe da nas izvor obnovi, očisti, opere, odmori i zapljusne novom snagom. Nije lako biti odvojen od izvora. Nije lako zadržati bistrinu i snagu koju izvor sam po sebi daje, pogotovo ako si više od 300 godina od njega odvojen. Svjedoci smo tomu, jer se često zapetljamo u sitničavosti i ispitivanju kvalitete svakog molekula vode, a zaboravljamo snagu čitave rijeke. Zapetljamo se često u nevažnim stvarima tko je bolji ili važniji, čije su karuce ljepše i je li ‘Stipan veći Hrvat od mene’. Zapetljamo se često u ispitivanju savršene strukture vode, a zaboravljamo da samo sve kapljice zajedno čine rijeku".
Sudionici programa slili su se upravo vidjeti tu smaragdnu boju čuvene rijeke Bune. Obići ju, oprati noge, napiti se... Uz izvor rijeke Bune sudionici su posjetili i mjesto Buna i tamošnju crkvu Presvetog Tijela i Krvi Kristove, obišli su i spomen-ploču koju su postavili Bunjevci Hrvati iz Mađarske 2009., godine.
Grana hrvatskoga stabla
Bunjevce iz raznih krajeva ujedinila je Tribina na temu Bunjevačke grane hrvatskog stabla u Hrvatskoj, Mađarskoj i Srbiji i večernji nastup, odnosno folklorno-tamburaška večer. U Biskupijskom centru u Mostaru spomenuta tribina bila je mjesto razgovora i povijesnih činjenica kada su u pitanju Bunjevci, njihove seobe, sličnosti i razlike. O spomenutoj temi govorili su ravnateljica Gradskog muzeja u Senju prof. Blaženka Ljubović koja je među brojnim podacima istaknula da su Bunjevci hrvatska etnička skupina podijeljena u tri ogranka: dalmatinske (Dalmatinska zagora i jugozapadni dijelovi Bosne i Hercegovine) primorsko-ličke (Gorski kotar, Hrvatsko primorje i Lika) i podunavske Bunjevce (Bačka, južna Mađarska i okolica Budimpešte).
Povjesničar i kroatist dr. sc. Dinko Šokčević govorio je o migracijama Bunjevaca u Ugarsku, te je iznio zanimljive i manje poznate podatke široj javnosti. Među ostalim, naglasio je kako se u Bačkoj Bunjevci prvi puta u pisanom tragu spominju 1622., godine, kada je don Šimun Matković pisao Rimu da je u Bačkoj puno katolika, ali da nemaju svećenika.
„To je u suprotnosti s tvrdnjom da su Bunjevce franjevci doveli, ali ovdje se radi o prvoj skupini koja je došla u Bačku", istaknuo je predavač i pojasnio kako je Marko Šarić u venecijanskom arhivu pronašao izvješće šibensko-mletačkog kneza gdje se navodi da su se Bunjevci pobunili, pa su protjerani 1607./1608. godine i na prisilu dovedeni u Bačku.
Što objašnjava podatak da nisu imali svećenike. Krenuli su spontani odlasci, a 1629., Turci preseljavaju Bunjevce iz Like u okolicu Budimpešte. Posljednji i najpoznatiji val dolaska Bunjevaca u Bačku je iz 1687., koji je prouzročio niz tragičnih događaja. Tada je oko 80 posto katolika napustilo Bosnu i Hercegovinu, a pod kapetanima Markovićem i Vidakovićem Bunjevci naseljavaju trokut Baja – Sombor – Subotica. Kako je naveo predavač, tada je bilo oko 5.000 muškaraca, te se pretpostavlja da je u tom valu došlo oko 25.000 ljudi.
V. d. ravnateljica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata prof. Katarina Čeliković govorila je na temu „Markeri hrvatskog identiteta bačkih Bunjevaca s naglaskom na nematerijalnu kulturnu baštinu". Među ostalim, govorila je o bogatoj nematerijalnoj baštini Bunjevaca iz Bačke, te je naglasila kako su oni najjača hrvatska grana u Bačkoj. Kako je istaknula Dužijanca je u kalendaru Subotička Danica našla najbolje mjesto i da nije bilo svećenika Blaška Rajića 1911., vjerojatno bi Dužijanca do sada nestala.
„Dužijanca je bila u Narodnom kazalištu, ona je u knjigama, na ulicama, u narodnim kalendarima, u nama...", naglasila je Čeliković.
Na pitanje zašto je Dužijanca toliko važna odgovorila je kako Dužijanca u sebi sadrži više elemenata nematerijalne kulturne baštine... Ona je, kako je istaknula Čeliković, marker vjerskog, kulturnog i nacionalnog identiteta.
Profesorica na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izv. prof. dr. sc. Marijeta Rajković Iveta govorila je o istraživanjima u kojima se vide sličnosti i razlike, te da sve Bunjevce veže govor, religija i kultura, ali da su regionalno specifične zajednice.
Prije početka tribine otvorena je putujuća izložba Bunjevačka nošnja i ris autora Marinka Piukovića, gdje je prikazan čovjek u poslu – u risu. Čovjek koji od zemlje živi i koji je štuje. Prikazano je i bogatstvo bunjevačke nošnje koja je u prošlosti imala dominantnu ulogu svakidašnjeg života, a danas je neizostavni dio tradicijske kulture.
Tijekom folklorno-tamburaške večeri bogat kulturni program izveli su članovi HKPD-a Matija Gubec, Tavankut; KUD-a iz Mađarske; KUD-ovi i tamburaši iz Mostara; HKC Bunjevačko kolo, Subotica i ansambl Hajo.
Zahvala i pohvala
Euharistijska zahvala okupila je mnoštvo ljudi u nošnji i civilu, stare i mlade, koji su došli sa svih strana u zajedništvu zahvaliti Bogu. Tako je potvrđeno ono što se kroz ova dva dana stalno provlačilo, a to je sačuvana vjera.
„Dragi Bunjevci Hrvati ovim dolaskom u pradomovinu željeli ste učvrstiti svoju vezu s korijenom. Kao što je svaka rijeka na izvoru najčišća, tako isto i veza s korijenima pomaže da identitet ne oslabi, a ljubav ne prosuši. Kao što nas ujedinjuje pripadnost hrvatskom narodu u ovim vremenima nas ujedinjuje i borba za identitet", naglasio je u homiliji predvoditelj misnog slavlja mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanski biskup mons. Petar Palić.
Među ostalim, biskup je rekao:
„Svjedočim obilju i raznolikosti žetvenih darova, gledajući na oltar i sve nas nazočne. U isto vrijeme vidimo i presušene rijeke, prašnjavo tlo, sasušene biljke, nestanak vode, svjedočimo razornoj moći klimatskih promjena, kojima je uzrok i sam čovjek. Tu su i slike rata iz Ukrajine, gdje poljoprivrednici u oklopima i pancirkama žanju. Žito iz Ukrajine može se izvoziti bez poteškoća. Rat se izgleda više ne vodi oružjem nego i kruhom svagdanjim. Mnogo je razloga za zabrinutost, ali puno je više razloga za nadu i pouzdanje..."
Svečanosti misnog slavlja doprinio je Katedralni zbor Albe Vidaković i solistica Emina Tikvicki, dok su mladi u bunjevačkoj i hercegovačkoj nošnji predmolili Molitvu vjernika, prinosili darove, a misna čitanja su čitali ovogodišnja bandašica Dunja Šimić i bandaš Petar Vukmanov Šimokov.
Svi sudionici programa, te gosti i svećenici u svečanoj povorci uputili su se ulicama Mostara do Trga ispred Hrvatskog doma Herceg Stjepan Kosača. Uz spomenute KUD-ove, u povorci su se priključili i risari i risaruše, radni dio povorke s obrancima i đugama, nekadašnji bandaši i bandašice, ovogodišnji bandaši i bandašice seoskih dužijanci (Bajmak, Tavankut, Mala Bosna, Đurđin i Lemeš) te mali bandaš David Kujundžić i zamjenska mala bandašica Martina Jurčak. Na trg su stigli i ovogodišnji predvoditelji Dužijance, već spomenuti Dunja i Petar. Kako nalaže dugogodišnja tradicija, bandaš je domaćinu salaša predao žitni vijenac, a bandašica je gradonačelniku Mostara Mariju Kordiću uručila kruh.
Osim direktora UBH-a Dužijanca Marinka Piukovića i predsjednice HNV-a Jasne Vojnić, okupljenima se obratio i državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonko Milas, koji je podsjetio da je prije pet godina Dužijanca prvi puta izašla izvan svojih okvira i to u Zagreb.
„Prelijepo je da smo zajedno, da možemo zahvaliti na svemu i na kruhu koji ste nam donijeli iz Bačke. S kruhom i blagoslovom možemo skupa ići naprijed da i u ovoj ljepoti zajedništva stvaramo dobro za one koji dolaze i čuvamo ono što je naše."
Predsjednik Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske i predsjednik Hrvatske državne samouprave u Mađarskoj Ivan Gugan je ovom prilikom naglasio:
„Svi smo ovo doživjeli vrlo emotivno. Oduševljen sam što je ovdje više stotina mladih ljudi. S kolikim ponosom su obukli nošnju? Koliko ponosa i radosti na jednom mjestu? Ne trebamo se plašiti budućnosti, jer dok njih imamo, imamo i budućnost."
„Kao domaćinu, ostaje mi činjenica da vam osvijestim koliko ste nas počastili Dužijancom i što ste ovaj običaj podijelili s nama. Vi ste zapravo došli doma. U tom kontekstu sam ispunjen emocijama i zahvalan sam da smo imali priliku svjedočiti ovom fantastičnom događaju", istaknuo je gradonačelnik Mostara Mario Kordić.
Među brojnim uzvanicama, uz spomenute Dužijanci u Mostaru nazočili su i predsjednik Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine Dragan Čović, te generalni konzul Republike Hrvatske u Mostaru, izaslanik Ministra vanjskih i europskih poslova RH dr. sc. Marko Babić.
Kruna za Mostar
Krunu za Dužijancu u Mostaru izradila je poznata umjetnica u tehnici slame Jozefina Skenderović, a na kruni koja je darovana Mostarsko-duvanjskoj biskupiji prikazani su Bunjevci iz više krajeva. Na kruni su četiri medaljona: salaš – koji predstavlja Bunjevce iz Bačke, senjska kula Nehaj – Bunjevce iz Senja, lička kapa – predstavlja ličke Bunjevce i most koji predstavlja Mostar – mjesto gdje se održava Dužijanca. Na čelu krune je križ. I kako je Skenderović naglasila:
„Mislim da smo mi Bunjevci u pojedinim segmentima svog bitisanja tvrđi od kamenja. Promijenili smo običaje, promijenili smo govor, nošnju, ali dvije stvari se nisu promijenile. Sačuvali smo vjeru i svi smo Hrvati. Zato se na vrhu krune nalazi križ, a kruna je zagrljena hrvatskim pleterom".
Kako najavljuju iz UBH-a Dužijanca o ovom pohodu Bunjevaca Hrvata starom kraju bit će izrađena, po uzoru na prvi posjet, knjiga – Spomenica u kojoj će biti sačuvani svi govori i fotografije.
Izvor: Hrvatska riječ (Ž. V.)