Ove godine bajmačka župa slavi dvjesto godina od izgradnje crkve. Tim povodom organizirani su u selu brojni događaji tijekom cijele godine. Središnja proslava bila je na Petrov, blagdan apostola sv. Petra i Pavla kojima je posvećena crkva, kada je euharistijsko slavlje predvodio subotički biskup Ivan Pénzes.

Prva bajmačka župna crkva je podignuta 1778. godine. Bila je to zgrada od nabijene zemlje i služila je do 1817. godine kada je podignuta današnja crkva u baroknom stilu, a početkom XX. stoljeća proširuje se i obnavlja. Bajmačka župa sv. Petra i Pavla postala je samostalna 1779. godine, kada je i Subotica postala slobodni kraljevski grad. Današnja župa obuhvaća, osim Bajmaka i naselja Mišićevo i  Aleksa Šantić.

Četrdeset krštenja

Župa sv. Petra i Pavla broji oko 6.000 vjernika, a župnik Zsolt Bende kaže da od tog broja na nedjeljnu misu dođe 250 do 300 vjernika. U starosnoj strukturi vjernika koji dolaze redovito na mise, ističu se starije osobe i djeca, dok je ljudi u srednjem dobu najmanje, govori vlč. Bende. Iako situacija jeste alarmantna, on smatra da po ovome Bajmak nije ništa gori od susjednih župa. Ono što župnika posebno zabrinjava je činjenica da je prije 100 godina, kada je proširivana crkva, bilo godišnje 450 krštenja, a sada ih ima 40. 

„Jeste da je Bajmak nekada imao više stanovnika, ali broj vjernika se neproporcionalno smanjio u odnosu na broj mještana. Kada su župljani prije sto godina proširivali crkvu, logično je da su to radili jer nisu mogli svi stati u nju. Vjerovali su da će biti sve više i više vjernika, a danas imamo situaciju da su rijetko popunjene sve klupe na misi“, navodi vlč. Bende. 

S druge strane, sprovoda u Bajmaku tijekom godine ima oko 60. Njihov broj jeste veći od broja krštenih, što rezultira depopulacijom sela, ali vlč. Bende kaže da je prije nekoliko godina bilo i preko sto sprovoda. On ovakvu situaciju objašnjava izjavom da još malo i neće imati tko niti umirati.  

Prvi župljani bajmačke župe bili su pretežito Hrvati, te se sve do 1822. godine u ovome selu propovijedalo samo na hrvatskome. Tada je uveden i mađarski jezik, a od 1842. u župi se koristio i njemački. Župa je bila trojezična sve do kraja Drugoga svjetskog rata, a nakon poslijeratnog progona Nijemaca župa se smanjila za trećinu i mise se služe na hrvatskom i mađarskom, a samo na velike blagdane i na njemačkom. 

Župnik Bende kaže da je crkva u Bajmaku u dosta lošem stanju, posebice krov, ali i da se planira njegova rekonstrukcija ove godine. 

„Dobili smo sredstva od države za sanaciju krovne konstrukcije na cijeloj crkvi, što je zaista bilo neophodno uraditi. Radovi će uskoro početi i nadam se da će se taj problem uspjeti što prije riješiti kako bismo mogli dalje obnavljati crkvu“, kaže vlč. Bende.

Kalvarija i kapelica

Bajmačka župa ima kalvariju koja je podignuta 1836. godine na ulazu u selo iz smjera Subotice.  Kalvarija je obnavljana nekoliko puta – 1886. i 1910. i od tada značajnih radova na kalvariji nije bilo sve do konca 2014. godine, kada je bajmački župnik Bende uz suradnju s Tomislavom Žigmanovim iz Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i u sklopu akcije obnove križeva krajputaša započeo obnovu kalvarije. 

„Kalvariju je dugi niz godina održavao bajmački mještanin Vince Matković, a od kako je on umro, 2006. godine, ona je sve više propadala. Prije nekoliko godina kontaktirao me je Tomislav Žigmanov koji je u sklopu akcije obnove križeva krajputaša već obnovio nekoliko bajmačkih križeva, te mi je predložio da obnovimo i postojeća tri križa na kalvariji. Sva tri tijela na križevima su u izrazito lošem stanju, od kojih je najupečatljivija slika Isusa na križu, jer zbog zahrđane armature i razbijenog betona izgleda kao da mu je netko razbio noge i ruke“, govori nam vlč. Bende. 

Korpuse Isusa i dva razbojnika uništila je hrđa, odnosno kemija, a njihovu rekonstrukciju uradit će kiparica i restauratorica Karolina Biacsi. Kako nam vlč. Bende govori, u planu je obnova i Marijinog kipa, odnosno Žalosne Gospe i dva anđela kraj nje, koji se nalaze na malom brdu pokraj Isusovog raspela, a toliko su uništeni da se ne razaznaje koju osobu je predstavljao koji kip. 

Vlč. Bende kaže da župljani puno pomažu i financijski i radom u obnovi kalvarije te da mu je drago jer ne rade to radi sebe već Bogu na slavu! On ističe i da su križevi i kalvarije naši najljepši spomenici, jer se preko njih vidi vjera naroda te da ih trebamo čuvati i obnavljati kako bismo imali što ostaviti sljedećem naraštaju. 

Osim kalvarije, bajmački vjernici podigli su i kapelu sv. Roka na centralnom groblju kojoj je, kako nam govori vlč. Bende, također potrebna obnova: 

„Već smo radili na rekonstrukciji kapelice, a potrebno je još promijeniti krov, što će, nadam se, biti završeno ove godine.« 

Mise se u kapelici služe uglavnom na blagdan sv. Roka i Svih svetih“. 

Hrvati u Bajmaku

Broj stanovnika Bajmaka se od 1961. iz godinu u godinu sve brže smanjuje zbog negativnog prirodnog prirasta, ali i emigracije stanovnika u grad. Istu sudbinu kao ukupno stanovništvo, dijele i Hrvati u Bajmaku. Prema Popisu stanovništva 2011. godine Hrvata u Bajmaku je bilo 482, odnosno 6,5 posto od ukupnog broja stanovnika. Prema ovome, posljednjem popisu stanovništva Bajmak ima 7.414 stanovnika, što je više nego tisuću manje u odnosu na Popis iz 2002. godine, što znači da je Bajmak, poput ostalih sela u Sjevernobačkom okrugu, a moglo bi se reći i cijeloj državi, zahvatila depopulacija. 

Osim broja stanovnika, u Bajmaku se kroz povijest vrlo mijenjala i etnička struktura. Hrvati su se u Bajmak naselili iz Subotice Prvom kolonizacijom koja je završena 1783. godine. Osim Hrvata, u Bajmak su se naseljavali i Madžari i Nijemci te je od tada ovo multietničko naselje nastanjeno pretežito Hrvatima, Madžarima i Nijemcima. Iako su Srbi sada većinsko stanovništvo, doselili su se u Bajmak početkom XX. stoljeća, a njihov broj se znatno povećao nakon Drugog svjetskog rata kada su Nijemci bili iseljeni, a na njihovo mjesto su došli Srbi iz Hrvatske. 

Hrvatskih institucija u Bajmaku je bilo, a trenutačno, kako sugovornik Bajmačanin Antun Beneš kaže, „skoro pa nema ništa“. 

„Imali smo Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo Bajmok koje više nije aktivno. Imali smo i mjesnu organizaciju Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini u Bajmaku koja je brojila 30-ak članova, a sada ni to ne funkcionira“, kaže Beneš i dodaje da se on sam, kao dopredsjednik organizacije počeo zalagati da se ona revitalizira: „Naš predsjednik Nevenko Ivković Ivandekić radi u inozemstvu te sam se zbog toga ja malo više aktivirao u posljednje vrijeme. Zvao sam članove DSHV-a koji su prije bili aktivni u Bajmaku i dogovorili smo susret poslije ljeta. Uspio sam okupiti 15-ak članova, što jeste upola manje od onoga na papiru, ali opet je bolje nego ništa.“ 

Beneš ističe da je olakšavajuća okolnost što imaju osigurane prostorije od Mjesne zajednice, ali i da ima malo zainteresiranih mladih za politiku, naročito ovu manjinsku. On to objašnjava nedostatkom novca i utjecaja stranke te nedovoljnom motivacijom mladeži. Mjesna organizacija DSHV-a u Bajmaku osnovana je 2002. godine. 

Od hrvatskih institucija u Bajmaku djelovala je i Pučka čitaonica, utemeljena 1879. godine koja je s kraćim prekidom radila desetak godina. 

U Bajmaku je rođen prvi apostolski upravitelj Bačke apostolske administrature, biskup Lajčo Budanović, a među znamenitije Bajmačane hrvatskog podrijetla ubrajaju se i akademski slikar Stipan Kopilović koji je oslikao crkvu i kiparica Ana Bešlić. Također, u Bajmaku je rođen i sadašnji biskup Subotičke biskupije Ivan Pénzes.

Izvor: Hrvatska riječ (J. Dulić Bako)