Govoriti o crkvama znači govoriti i o ljudima. Crkvu (s velikim početnim slovom) čine ljudi, a crkva je građevina u kojoj se oni okupljaju, prvenstveno zato jer je utemeljitelj Crkve, Isus Krist, to zapovjedio. Od vremena kada se Crkva počela sakupljati do vremena kada su za to okupljanje počele bivati građene crkve prošlo je nešto više od tri stoljeća, dok se posljednjih 1700 godina javnoga djelovanja Crkva okuplja na, po pravilu prepoznatljivim, počesto monumentalnim, i uvijek estetski privlačnim zgradama. Rijetko tko može biti ravnodušan čak i prilikom prolaska pokraj njih, a postoje svjedočenja da su se nevjernici obraćali na kršćanstvo nakon vrlo kratkotrajnoga boravka u crkvi, pa čak i da su postajali klericima nakon toga! Ipak, na prostorima na kojima živimo nedavno je prošao i period ocrnjivanja Crkve, pa se od crkvi zaziralo do nevjerojatnih razmjera. Navodno, jedan dobar broj mladih Novosađana nikada nije ušao niti u jednu katoličku crkvu u svom gradu. Ako pretpostavimo da je jedan od motiva koji je vodio ekipu filma Katoličke crkve u Novom Sadu i Petrovaradinu – 1. dio bio da demistificiraju građevine koje baštini Zapadna Crkva u ova dva poviješću bogata, ali različita grada, u tome se uspjelo. Ovaj film je poziv da se slobodno otvore vrata crkava (kada je to fizički moguće) i da se, uz obveznu dobru volju i uvažavanje, uživa i razmišlja o duhovnim poticajima koja su pretvorena u ova „djela ruku čovječjih“.
Arhitektura i zajednice
Predstojatelji pojedinih zajednica koje se okupljaju u njima, predstavili su u filmu župne crkve Imena Marijina, Svetog Roka (petrovaradinsku), Uzvišenja svetog Križa, Svetoga Jurja, te crkvu svetišta Gospe Tekijske, odnosno samostansku crkvu Svetoga Ivana Kapistrana, gdje zajednicu vode franjevci. Crkva Svetog Roka, ona novosadska, predstavljena je u kratkim crtama – u nju narator Ivan Horvat nije ušao. Narator ovoga filma vodio je, čini se, relaksirajuće razgovore sa župnicima i upraviteljima. Iz njih se raspoznaje hvale vrijedan pokušaj da se jednaka pozornost obrati arhitekturalnim značajkama i povijesti gradnje ovih crkvi, kao i o zajednicama katolika koje se u njima okupljaju. Pažljivo uho pratitelja filma, naime, zaključit će ono što fra Karlo Harmath u ovom filmu naziva „našom situacijom u Novom Sadu“: katolika je u ovom gradu sve manje, i ta mala manjina, koliko god se trudila „ne prebrojavati se“, u društvenom ambijentu ove sredine postaje čimbenik koji se lako skrajnjuje. Isti ton razočaranja čuje se gotovo spontano i u iskazu Ivice Rajkovića, staromajurskog župnika, kada govori o „preostalih oko 600 vjernika“ župe Uzvišenja svetog Križa. Nije teško zaključiti ni iz ovog filma: Katolička Crkva u ova dva grada svojom graditeljskom baštinom već više od tri stoljeća čini osnovne elemente njihovog ambijentalnog identiteta, dok je u suvremeno doba njezinih vjernika toliko malo da se i sami katolici toga nerijetko srame.
Nijemi spomenici vremena?
Jedan od motiva produkcije ovoga filma povezan je i s držanjem crkvenih građevina za simbole života i vjere naroda čiji ga pripadnici pohađaju. Ukoliko se prate dokumenti novosadskih i petrovaradinskih župnih zajednica, svetišta i franjevačke zajednice, zaključuje se da se Mađari, Hrvati i Nijemci mogu smatrati privilegiranima u tom smislu praktički od uspostave crkvenog života u ova dva grada nakon Karlovačkog mira. No, fra Karlo razotkriva još jednu istinu: broj nacija čiji su pripadnici katolici u Novom Sadu je čak osam, te je Crkva rimskoga obreda ovdje „prinuđena“ na liturgijski život u dvije jezične skupine: mađarskoj i hrvatskoj. Petrovaradin ipak čvršće čuva povijesnu i liturgijsku baštinu Hrvata, te se predstavljene tri crkve mogu čvršće i višeznačnije povezati s identitetom našeg naroda. Možda gledateljima baš ovaj film pruža dobru mogućnost da na taj identitet budu ponosniji.
Ne znamo hoćemo li doživjeti apsurd da će predstavljene crkve biti nijemi spomenici vremena u kojima su značile puno više. Neki znakovi govore da se to ipak neće skoro dogoditi, dok su istovremeno glasna upozorenja u suprotnom pravcu. Da vodstvo Grada Novog Sada zna cijeniti Katoličku Crkvu u njemu pokazala je gesta gradonačelnika Miloša Vučevića koji je, u ime pokrovitelja snimanja filma, podijelio DVD s filmom vjernicima na misama polnoćkama protekle godine u Novom Sadu i Petrovaradinu.
U filmu se, nekonvencionalno, najavljuje njegov nastavak. Neke od svojih domaćina narator nije dosljedno, ili nije uopće, titulirao. U nekim predstavljenim crkvama scenarij ostavlja mjesta za široko postavljenu naraciju, dok je kod drugih posve oskudan. Omaški u švenkovima je, čini se, previše. Nije jasno što je filmu pridonio Saša Medovarski koji se navodi na njegovu početku, ali ne i na ovitku DVD-a, ne zna se ni tko je bio zadužen za snimanje i postprodukciju, jer su navedena dva različita subjekta. Nisu ovo jedine omaške na koje producent, Hrvatski kulturni centar iz Novoga Sada, te redatelj Dragan Dražen Ilić trebaju ozbiljno pripaziti u obećanom nastavku filma, za koji priželjkujem da bude u kraćem obliku čim prije dostupan i u virtualnom svijetu – onom koji ogromnom brzinom zaboravlja DVD kao tehnički medij čuvanja i reprodukcije filmskih priča.
Izvor: Hrvatska riječ (Marko Tucakov)
