Bio i prošao još jedan Bodrog fest. I manje-više sve već viđeno i prethodnih 12 godina. Red folklora, red dobre hrane, red zanatlijske ponude. Ali ima neke draži u svemu tome, već viđenome, toliko da posjetitelja ne manjka. Oni vjerni pratitelji ove monoštorske fešte reći će možda da ih je manje nego li ranijih godina, ali čak i da je tako još uvijek se Bodrog fest može pohvaliti zavidnim bojem gostiju. Što je to tako privlačno i neodoljivo u ovoj monoštorskoj fešti? Rekla bih da je to upravo raznolikost onoga što se nudi, pa tko što voli. Od ranog prijepodneva do navečer.
Monoštor na slici
Za mene je Bodrog fest počeo u rano prijepodne, jer uvijek u strahu da ne propustim nešto važno poranim u Monoštor, još dok se zanatilje raspremaju, a kuhari raspaljuju vatre na kojima će se pržiti riba i kuhati paprikaši. Ali ima netko tko je već tu. Na istom mjestu, čini mi se svih 12 bodroških godina. Slikar Stipan Kovač Malanka, rođeni Monoštorac, ali po adresi stanovanja Somborac već desetljećima. Redovit je na svakom Bodrog festu, pa su organizatori odlučili da ove godine službeno otvore njegovu izložbu. No, i bez otvorenja Stipanove slike s motivima prašnjavih monoštorskih sokaka, trščara, starih majkica u šokačkoj nošnji, slike s motivima blatne ravnice i težaka nešto su pred čime se zastaje. Ne stižemo ni nekoliko rečenica prozboriti, a Stipu već vuku na stranu i zapitkuju o slikama, što na našem jeziku, što na engleskom. Krajičkom uha „hvatam“ razgovor s jednim gospodinom koji već ima dvije Stipine slike i rado bi im pridodao još jednu. Neću da smetam pa teška srca odvajam pogled od Stipinih slika i krećem dalje u pohod. A duž sokaka pored crkve naredale se tezge s raznolikom ponudom svega onoga što se može svrstati u neki oblik ručnog rada i starog zanata. I tako sve do centralne bine. A od centralne bine, na onu drugu stranu sve kotlić do kotlića, pa onda po koja katlanka, tanjurača, ražanj, roštilj. Tek su se raspaljivale vatre i spremalo meso. Gledam ima tu i divljači i ribe, kuhane, pržene, pa izgleda da gladan iz Monoštora nitko otić neće. A ni žedan, jer taman kad vam se grlo osuši od pogleda na svu tu hranu koja se sprema, nekako vas put navodi na štand vinarije Bodrog.
Nude mi Biljana Đipanov i Davor Francuz prvo da kušam malo rakije, pa onda čašu crnog vina, prošlogodišnjeg. Probam od svega po malo. Da se ne lažemo: godi grlu, ali mislim tek je počeo dan, posao me čeka, pa se zahvaljujem i na vrijeme vraćam nepopijenu čašu. Vrtim se još tu okolo čekajući otvorenje Bodrog festa. Vidim pristigli i čelnici grada sve u pratnji onih lokalnih, iliti seoskih čelnika, što znači da podne samo što nije, jer baš u podne gradonačelnica će primiti raport od Josipa Đipanova, vlasnika štale Bodrog što je i službeni početak Bodrogfesta. Čeka Josip spreman, kako i dolikuje ovoj prilici, na svojoj kobili s crvenim pokrovom. Čekaju strpljivo i jahači i jahačice i uparađene zaprege i fijakeri, jer poslije predaje raporta slijedi parada ulickanih konja, fijakera, štajervogni i dakako ponositih jahača i vozača. I tako i bi. A onda na pozornici, s pauzama, nastupi kulturno-umjetničkih društava, tamburaških sastava i bendova. Do kasno u noć. Za one koji su i to dočekali.
I opet Monoštor na slici
Netko je uživao u tome, a neki su radije pogledali dvije zanimljive izložbe. Jedna je izložba slika Jaroslava Papa poznatog fotografa na čijim su fotografijama često motivi iz Prirodnog rezervata Gornje Podunavlje. Ima se tu što fotografirati, još kada je s druge strane objektiva majstor kakav je Jaroslav, e onda je to više od fotografije. Nedaleko od ove izložbe još jedna, ne baš fotografska, ali zanimljiva. Zanimljiva, jer je zapravo ona prikaz izgleda šokačke nošnje s polovice pretprošlog stoljeća i jer je izložba fotografija i pratećeg teksta djelo Dušanke Dubajić koju je rad u školi doveo u Monoštor u kome je provela dvadesetak godina. Pet godina prikupljala je stare fotografije, krojeve, mustre i to ne napamet već pod stručnim vodstvom etnologa. Ponosito nam pokazuje žensku nošnju iz polovice XIX. stoljeća. Kaže to je košuljara, od kudjelje iz jednog je dijela, jer oplaćek nije odvojen od krila. Pokazuje nam i štampanu pregaču, nakit od konjske dlake, ubirane pregače...
I onda opet novi krug duž glavnog sokaka, pa još jedan krug. Presreću nas sa štanda Liberlanda i u ruke guraju svoj promotivni flajer. Tko se još sjeća Liberlenda i Vita Jedličke i samoproklamirane države Liberland, u dunavskim močvarama između Srbije i Hrvatske? A do prije godinu dana Monoštor su opsjedale novinarske ekipe sve u potrazi za što atraktivnijom pričom o Liberlandu.
Ali ma koliko bilo zanimljivo ono što se vidi dosadi i to, pa nema druge već natrag u Sombor. A cesta prema Monoštoru prometnija nego ikada. Gledam kolone automobila idu k selu, pa mi prosto dođe da se i ja vratim. Kao nešto će se važno dogoditi, a mene tamo nema. I nije se dogodilo ništa, osim što je prošao još jedan Bodrog fest. Već viđen, ali opet neponovljiv. Barem za mene, toliko neponovljiv da već sada mogu garantirati evo mene i dogodine na Bodrogu.
Antrfile
Bodrog kao atlantida
Bodrog fest nosi naziv po srednjevjekovnom gradu i tvrđavi Bodrog, na čijem se prostoru nalazi današnji Monoštor. Priča o ovom gradu je obavijena velom tajne. Njegovi tragovi nalaze se u starim dokumentima i mapama, a pretpostavka je da je grad nestao u dunavskim valovima, jer se nalazio na samoj njegovoj obali.
Izvor: Hrvatska riječ (Z. Vasiljević)