Dulje čak i od „Zidanja Skadra“ traje epopeja o subotičkom Narodnom kazalištu, a da bi se svakog njezinog dijela prosječan stanovnik ove varoši mogao sjećati. Sjeća se prosječan Subotičanin da je, još od dolaska Ljubiše Ristića, osamdesetih godina prošloga stoljeća pa naovamo bilo nekoliko projekata renoviranja ili izgradnje Kazališta, ali se zacijelo malo tko sjeća koliko ih je bilo, tko su im autori i kada su nastali. Sjećaju se Subotičani i da im je nekadašnji gradonačelnik József Kasza konačni datum završetka izgradnje pomicao iz godinu u godinu baš kao i sadašnji premijer Aleksandar Vučić građanima Srbije bolji standard. U tom kaleidoskopu sjećanja izgubilo se ne samo precizno određenje datuma kada se što zbilo nego i sam smisao priče o Kazalištu, koja je iz spomenute epopeje već odavno prešla u trakavicu.

I kakve sad sve to veze ime s Augustinom Jurigom? Pa takve što je negdje na prijelazu između 2014. i 2015. godine na internetu objelodanio ono što je najvećem dijelu Subotičana nepoznato. Objavio je, naime, Juriga 158 fotografija o počecima izgradnje (novog) Kazališta u razdoblju od 2007. do 2011., precizirajući tako već u startu odgovor na pitanje „kada je ono...?“.

Međutim, prije no što kažemo što se otkriva nakon guglovanja na augustinjuriga. com, recimo i jednu zanimljivost: niti jedna fotografija ne svjedoči rušenju starog zdanja Kazališta. Znajući Jurigu, vjerujem da će o tome jednom prilikom i sam govoriti, pa da za sada ostanemo na tome. Ono što je autor na internetu ponudio predstavlja ne samo upoznavanje s fazama gradnje nego i svojevrsni put u nutrinu zdanja u kom su se nekoć igrale predstave. Ima, naime, jedan dio u kom Kazalište podsjeća na ostatke nekakve srednjovjekovne utvrde. Skadra, primjerice. Ta nutrina – više od svakog uvjeravanja o ruiniranosti zdanja – otkriva nam pravo stanje objekta koji je, političkom voljom, najvećim svojim dijelom srušen. Otkriva ta nutrina, i laiku i arhitektu, kako je negdašnji Rade sa svojih 300 neimara prije sto šezdesetak godina pristupio gradnji prvobitnog hotela. Iz tih niša za grudi i oči vidi se i prošlost i sadašnjost.

Samu gradnju Juriga je otkrio onako kako ju je i želio vidjeti – iz ptičje perspektive. Koristeći se kranom, dočarao nam je ono što sa zemlje ne možemo uočiti: najvećim dijelom pogled na žičano-betonsku skalameriju, ali i mali vidikovac krovova i fasada uže gradske jezgre. Autor nam je dijelom približio i sliku za kojom je požalio i Géza Kucsera: fantastičnog prizora koji je nastao nakon rušenja starog, a prije početka gradnje novog objekta. Vidjevši u punom sjaju punoću te praznine, pred bivšim se gradonačelnikom (a vjerujem i mnogim Subotičanima) otvorio horizont velikog trga na kom se svi detalji s okolnih palača vide u svom pravom ruhu. Ono što se, međutim, iz ptičje perspektive ne vidi, a na što je poznavatelj Juriginog rada navikao, jesu svakako detalji, i to prije svega oni ljudski. Namjesto krupnih kadrova lica, očiju, ruku... ljudi – kojih ima – su na ovim fotografijama prikazani gotovo usputno, kao dio svekolikog ozračja „modernih vremena“ koje karakterizira jedno suvremeno gradilište. Znajući, međutim, Jurigu i znajući da ponuđene fotografije čine tek dio od dvadesetak tisuća snimaka, koliko ih je za četiri godine napravio, uvjereni smo da će i ljudi u nekom drugom izboru doći više do izražaja. Bili u kabinetima ili na gradilištu, oni su ti o kojima ovisi hoće li se gradnja nastaviti i kojim tempom. Neki od njih – poput mlade Gojkovice – u Skadru već su podnijeli žrtvu.

Tekst: Z. R. (Hrvatska riječ)