Oni koji su gledali vrhunsku domaću seriju Pozorište u kući sjećaju se zacijelo songa u uvodnoj špici u kojoj jedan od Sedmorice mladih pjeva jaooo, što ja volim pozorište, a drugi se nadovezuje riječima i ja, i ja, ali ne u svojoj kući.
Nešto slično, samo malo gore, doživjela je, a dijelom i danas s time živi, 95-godišnja Danica Žižek iz mjesta Delači u Gorskom kotaru, što nam je u svom sjajnom dokumentarnom filmu Hiša predočio redatelj na Hrvatskoj televiziji Ivan Kuzmić. Danici Žižek država je – prvo jedna, a onda i druga – u vlastitome domu – koji je naslijedila od oca, a ovaj od svoga oca – priredila pravu pravcatu životnu dramu zbog čega joj je, po vlastitom priznanju, jednom (a možda i više puta) palo na pamet da se u njoj i objesi! Riječ je o tome da je njena kuća prije nekih pedesetak godina ispunila uvjete da zbog svojih osobina (starine, oblika...) bude stavljena pod zaštitu države i kao takva postane mjesto njenih svakodnevnih poteškoća, prije svega za kišnih dana. Kako je država, tada Jugoslavija, preko svojih zavoda za zaštitu spomenika kulture imala mogućnosti propisivati što se i kako smije održavati ili restaurirati, ali ne i sama u svemu tome sudjelovati, a kako su Danici Žižek zbog svega toga ruke bile vezane, ona se dovijala kako je znala i umjela. Najbolnija točka na hiši, kako se i može pretpostaviti, bio je (i ostao) krov, koji za kišnih dana nije bio u funkciji, pa ga je vlasnica, u nemogućnosti ozbiljnije intervencije na njemu, krpila čime je stigla, stvarajući od njega nešto što podsjeća na brazilske favele ili indijska sirotinjska naselja a ne krov kuće pod zaštitom države.
‚‚Pokušavaš tu priču o borbi ispričati nježno, ali kako dublje ulaziš u nju počinješ tu kuću doživljavati kao monstruma koji je pojeo pola obitelji; od djeda, preko oca, sada i Danice i njenog brata, kojega nismo u filmu ni spominjali, pa i do kćerki. Na koncu se i sam počneš pitati je li sve to vrijedno tolikih života", kaže o filmu njegov redatelj Ivan Kuzmić.
On kaže da je na ideju da snimi Hišu došao nakon više vožnji etnologinje Beate Gotthardi Pavlovsky od Zagreba do Rijeke. Kako veli, danas 97-godišnja gospođa Gotthardi Pavlovsky mu je često pričala o kući za koju je, kao uposlenica tadašnjeg pandana današnjih zavoda za zaštitu spomenika kulture u Rijeci, donijela odluku da Danicina kuća u Delačima potpadne pod njihovu zaštitu.
‚‚Ta gospođa koja je potpisala zaštitu je moja majka. Kada je vidjela da njene odluke ljudima rade samo štetu, ona je prestala registrirati spomenike kulture. Često je pričala o toj kući iz Delača i o tome da svake večeri legne spavati sa zebnjom je li ta žena uopće živa", kazao je istim povodom urednik Odjela pučke i predajne kulture na Hrvatskoj televiziji Aleksej Gotthardi Pavlovsky, koji je za Hišu uradio scenarij i koji je, kako ste pročitali, sin gospođe Beate.
Kako ne bismo prepričali cijeli film – koji je u subotu, 16. rujna, u okviru programa Ciklus hrvatskog filma u Vojvodini prikazan u Art kinu Lifka – recimo samo da ovo ostvarenje obiluje s još nekoliko vrlo, vrlo zanimljivih apsurda. Nabrojimo neke od njih: iako je – po priznanju Beate Gotthardi Pavlovsky – Danica Žižek, i pored formalne zaštite, mogla intervenirati na vlastitoj kući kako je željela, ona se ipak grunfovskom poslušnošću i istrajnošću držala slova zakona i u SFRJ i u Hrvatskoj, ne kršeći nijedan, što bi se ono reklo, pozitivan propis. Apsurd je, naravno, i to da Danica Žižek ni u novoj državi nije prošla (puno) bolje, jer joj je za restauratora krova angažirala majstore fušeraja, pa joj krov i danas – zahvalit će vam se ako ju to pitate – prokišnjava (bar tako tvrdi Ivan Kuzmić, koji je ovaj film završio 2018.)! Ono što je, međutim – kao da ima potpis prave češke škole – nježno, dirljivo i tako ljudski toplo u ovom filmu svakako je njegov kraj: susret Beate i Danice. I umjesto obračuna štapovima uslijedili su zagrljalj, poljupci, emocije...
‚‚I jedna i druga su, zapravo, žrtve sustava. Kojima su, svaka na svoj način, vjerovale", zajednički je zaključak i redatelja i scenarista u Hiši.
Ako u subotu niste bili na projekciji i pitate se kakve to veze ima s nama, odgovor je jednostavan – nikakve! Kod nas – po načelu oni bi da ruše, a mi im kao ne damo – investitori jednostavno dođu i sruše kuće pod zaštitom države u Ulici braće Radića nakon čega slijedi no-no prijetnja da ih moraju vratiti u izvorno stanje! Kako sve to izgleda, najbolje ćete saznati ukoliko i sami ovih dana prošetate tim sokakom.
Drugi film, Sonnyboy iz Stubičke Slatine, drugo je djelo koje Aleksej Gotthardi Pavlovsky potpisuje kao redatelj i poslužio je subotičkim ljubiteljima bluesa da uživaju u taktovima tog prekrasnog glazbenog žanra, ali i da se upoznaju s Krešom Oremušem koji ga u svom zagorskom selu živi svakoga dana i koji je zbog te ljubavi imao čast i sreću (ili obratno) da sa svojom usnom harmonikom nastupa i u Sjedinjenim Američkim Državama i kojemu priznanje i riječi hvale (čak i da je najbolji usni harmonikaš na svjetu!) odaju blues veličine današnjice, poput Federica Bozasa, Franka Folgmana, Toma Dnewocka, Lestera Hunta, Jeffa Jensena ili pak Roberta Lona Johnsona. Plus Cinkuši, čiji je gitarist Nebojša Stijačić, redatelju i predložio snimanje filma o Kreši Oremušu. S druge strane, Krešo o Cinkušima veli da su bend koji u svojoj glazbi ima i punka i rocka i etna, pa i bluesa, gdje se i sam pronašao.
I dok su poneki još zviždali upravo odslušane taktove istinskoga bluesera – kad ne svira, Krešo Oremuš vrijeme ubija i inspiraciju nalazi kao kovinotokar u lokalnoj tvornici – uslijedio je razgovor domaćina: predsjednika Udruge za audiovizualno stvaralaštvo Artizana i voditelja projekta i programa Ciklus hrvatskog filma u Vojvodini, zagrebačkog redatelja tavankutskog podrijetla Branka Ištvančića sa svojim gostima. I dok se Ivan Kuzmić (koji je, usput, toliko oduševljen Suboticom da je javno priznao kako će morati smisliti način da u nju ponovno dođe) prvi puta predstavio ovdašnjoj publici, Aleksej Gotthardi Pavlovsky u njoj je, kao uredik programa pučke i predajne kulture i kao scenarist, boravio i tijekom snimanja dokumentaraca o bunjevačkim Hrvatima: Pisme, bande, ljudi; Na Vodeni ponediljak i Dužijanca.
Više puta u Subotici je boravio i direktor fotografije u oba filma Dušan Vugrinec, koji je – pokazujući na Alekseja Gotthardija Pavlovskog i Ivana Kuzmića – rekao kako on ne umije tako pričati kao ova dvojica, opisujući svoj posao pantomimom nošenja kamere na ramenu i snimanjem objekta kroz njeno oko. Ali, stanimo makar mi u Vugijevu verbalnu obranu: da njega nije bilo, redatelji i publika od filmova imali bi samo ekran ispunjen crninom.
Izvor: Hrvatska riječ (Zlatko Romić)
