Hrvoje Prćić (Subotica, 1954.) novinar je i urednik s više desetljeća dugim stažom, preciznije još od svojih studentskih dana, 70-ih godina prošloga stoljeća. Inaugurirao je Kompjutor u kući, prvu rubriku o računalima u dnevnim novinama u tadašnjoj Jugoslaviji. Bio je urednik u časopisu Pilot-Video te urednik i autor mnogih popularno-znanstvenih rubrika tog vremena. Uređivao je i legendarni SF magazin Sirius, a krajem 1980-ih postaje direktor Vjesnikove press agencije (VPA). Radio je, između ostalog, i u redakcijama Starta, Globusa, Mile i drugih časopisa koji su izlazili u nakladi Vjesnika. Također, bio je i kao stručni suradnik-redaktor u znanstvenom časopisu Hrvatske vode. U široj javnosti, najpoznatiji je vjerojatno kao glavni urednik hrvatskog izdanja National Geographica, kojega uređuje od njegova pokretanja, 2003., do danas.

Prćić je podrijetlom iz Subotice, a potječe iz ugledne obitelji bunjevačkih Hrvata: njegov djed Ive Prćić (1894. – 1959.) bio je sakupljač narodnih umotvorina, pisac i istaknuti kulturni radnik, a otac Ive Prćić mlađi (1927. – 2002.) učitelj, pisac i bibliograf. Hrvoje je nedavno privatnu knjižnicu svog oca Ive Prćića mlađeg, s oko 10.000 naslova, darovao Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, odnosno ovdašnjoj hrvatskoj zajednici, što je bio i glavni povod razgovora s njime. Osim o ovoj temi, s njime smo razgovarali i o njegovoj zanimljivoj karijeri, ali i o rodnoj Subotici te hrvatskoj zajednici u Srbiji.

Povod za intervju je to što ste nedavno privatnu knjižnicu svog oca Ive Prćića mlađeg darovali ZKVH-u, odnosno ovdašnjoj hrvatskoj zajednici. Kojim ste se idejama vodili pri ovoj odluci?

Zapravo je to knjižnica koju je započeo stvarati moj djed Ive Prćić, nastavio moj tata Ive Prćić mlađi, a i ja sam dao svoj skromni doprinos u prikupljanju skoro deset tisuća knjiga, publikacija, časopisa, udžbenika, enciklopedija… velikim dijelom široke palete beletristike, ali i stručne literature kako iz društvenih znanosti, tako i iz prirodoslovlja. Najveći dio moje obitelji cijeli se život bavio kulturom i prosvjetom, a dida, zvali smo ga čiča, i tata dali su veliki doprinos razvoju kulture Hrvata Bunjevaca. Danas, kada su nastojanja za održanje nacionalnog identiteta bunjevačkih Hrvata i nastojanja na njihovoj što široj uključenosti u društvene i kulturne tokove u Srbiji na najvećim iskušenjima, uvjeren sam da jedna ovakva knjižnica može uvelike pomoći mladim generacijama, kao i stručnjacima raznih profila da rade na vlastitom usavršavanju i eruditskoj naobrazbi. To me je ponukalo da knjižnicu doniram Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata kao svojevrsni nastavak rada čiče i tate.

Vaš djed i otac važni su za književnost i kulturu bunjevačkih Hrvata u Vojvodini. Koliko Vas je takvo naslijeđe odredilo, u konačnici i Vi ste otišli u vode pisane riječi? 

Moje prvo nadahnuće bio je djed. Čitao mi je bunjevačke pisme i pripovitke i pričao o povijesti bunjevačkih Hrvata. Kod njega su se popodne okupljali najpoznatiji bunjevački pregaoci pa nerijetko i oni meni pričali priče i govorili kako su Bunjevci hrvatskoga roda. Trebam li kazati kako sam uz ovoliku biblioteku brzo postao pasionirani čitač uz svesrdnu tatinu podršku. Imali smo dogovor da za svaku peticu u školi dobijem novu knjigu. Kako je tata sređivao djedovu pisanu baštinu i ja sam mu nastojao u tome pomoći i posebno me zanimala povijest bunjevačkih Hrvata. Dakle, točno je da su me rad djeda i oca, naročito njihovi publicistički i spisateljski radovi, uvelike odredili, ali i prirodoslovlje moje mame Katice Prćić, koja je bila nastavnica kemije i biologije, kao i stric matematičar Tomislav Prćić koji mi je uvijek zadavao matematičke i logičke probleme. Tako sam otišao na studij fizike u Zagreb, no i sve vrijeme se paralelno bavio pisanjem. Rezultat je u konačnici bavljenje popularnom znanošću.

Zanimljiv je taj spoj. Nakon studija nuklearne fizike, ipak ste se opredijelili za novinarstvo u kojem ste i danas.

Od malena sam dobio dobru literarnu školu i dobro sam pisao. Već na faksu sam postao urednik fakultetskog časopisa Heureka, jer me je popularizacija znanosti vrlo zanimala i privlačila. Potom sam u Večernjem listu uređivao rubriku Kompjutor u kući i polako se u potpunosti posvetio novinarstvu. Velikim dijelom to je bilo u domeni popularne znanosti, a draga mi je ondašnja nagrada Narodne tehnike Grada Zagreba za popularizaciju znanosti. Dakako, osim tog segmenta, puno sam radio i u domeni politike, kulture, enigmatike i ostalog. Novinarstvo pruža raznolike mogućnosti da se izrazite.

U široj javnosti najpoznatiji ste kao glavni urednik hrvatskog izdanja National Geographica. Urednik ste od prvoga broja koji je izišao 2003. do danas, što je blizu dva desetljeća. Osvrćući se unatrag, koji su Vam najjači dojmovi, što Vam je ovaj, veoma ugledan posao, donio? 

U šali kažem da sam u prošlom životu morao biti dobar kad sam u ovom postao glavni urednik National Geographica. Mislim da se može kazati kako je NGM najpoznatiji časopis na svijetu, koji se doslovce čita na svim kontinentima. To je vrhunac popularno-znanstvenog tiska, medij koji slikama i riječima, kartama i podacima širi sveobuhvatna znanja i spoznaje, nastoji povezati ljude na svim meridijanima i paralelama, poučavati i informirati, pokazati i objasniti gdje smo i što smo kao uljudba postigli. Zahvaljujući žutom okviru ostvario sam brojna putovanja i prijateljstva od Amerike do Kine, od Sibira do Južne Afrike. Šahovski moto Gens una sumus (Jedan smo rod) trebao bi biti moto cijelog antropocena. Naučio sam toliko mnogo o ljudima i krajevima Zemlje i postao svjestan koliko se moramo boriti za očuvanje planeta i njegove bio i georaznolikosti. Svjestan odgovornosti koju cijelo čovječanstvo i svaki pojedinac imaju u borbi protiv iscrpljivanja resursa, zagađenja, globalnog zatopljenja, izumiranja biljnih i životinjskih vrsta… Na djelu je sedmo izumiranje i pitanje je jesmo li već prešli kritičnu granicu. Nadam se da nismo.

U hrvatskom National Geographicu 2004. objavljen je tekst o Đurđinu naslovljen Salaši na sjeveru Bačke, a fotografija slike u tehnici slame iz toga kraja krasila je čak i naslovnicu spomenuta broja. Nesporno je da ste Vi kao urednik i Subotičanin, kumovali tome. Kažite nam više o tom tekstu, kako je nastao i slično... 

U hrvatsko izdanje NGM-a bio sam uveo rubriku Naša blaga u kojoj smo predstavljali razna osebujna, zanimljiva, jedinstvena, specifična mjesta u Hrvatskoj i tamo gdje Hrvati žive. Dakako, htio sam tu prikazati i nešto jedinstveno i možda nedovoljno poznato iz moga kraja i predstaviti nešto karakteristično za bunjevačke Hrvate. Salaši i slamarska umjetnička tehnika, prikazani kroz Đurđin, gdje je moja obitelj nekad imala velike salaše, kroz Đurđin kao tipično bunjevačko mjesto, nametnuli su se kao najbolji izbor. Kao autor teksta prirodno se nametnuo i moj rođak Dražen Prćić, znani subotički spisatelj i publicist, dok je fotografski dio odlično odradio još jedan bački Hrvat, poznati fotograf Augustin Juriga. Posebno sam u Washingtonu na godišnjem skupu svih izdanja National Geographica iz cijelog svijeta, predstavio tehniku slikanja slamom, koja je sve oduševila.

Prije nekoliko godina National Geographic Hrvatska utemeljio je nagrade Žuti okvir za održivi razvoj, znanost i obrazovanje. Kažite nam više o ovom projektu, budući da promovira neke vrijednosti koje su danas, čini se, potisnute u drugi plan.

Vrlo sam ponosan na taj projekt. Živimo u društvu i vremenu u kojem su crveni tepisi i tzv. selebritizam postali najvažnija stvar u životu. Tko kroči tim razvikanim crvenim tepisima? Glumci, pjevači, sportaši, tzv. influenceri… Cijenim sve što oni rade, ali što oni doista pridonose kvaliteti našeg življenja, opstanku planeta i civilizacije, boljoj budućnosti za nas i našu djecu? No, postoje pojedinci, organizacije, udruge, skupine, stručnjaci, tvrtke koji samozatajno i vrijedno rade velike stvari, pridonose boljitku, otkrivaju, rade na očuvanju, bave se znanošću, ekologijom i održivošću, skrbe se o bližnjima. Za mnoge od njih i ne znamo, rad mnogih ne vrednujemo kako treba iako je vrlo, vrlo važan i ti su ljudi pravi celebrityji budućnosti. Zato pred njih umjesto crvenog prostiremo žuti tepih, tepih održivog razvoja, znanosti i obrazovanja. Među njima biramo i laureate u 17 kategorija održivog razvoja kako su ih definirali Ujedinjeni narodi u kolovozu 2015. godine, a koji pokrivaju sve ono što čini suvremenu civilizaciju. Ove godine ćemo četvrti put dodijeliti te nagrade i sretan sam što one imaju izuzetan odjek i podršku posvuda i među običnim ljudima preko svih državnih institucija do predsjednika države i stručne javnosti.

Veliki ste poznavalac i promotor znanstvene fantastike. Pišete SF priče, dobitnik ste i nagrade na tom polju. Također, bili ste urednik poznatog jugoslavenskog SF časopisa Sirius, vodili ste radijske emisije posvećene SF-u. Otkuda interes za ovaj žanr, što su razlozi Vaše velike i aktivne posvećenosti SF-u? 

Znanstvena fantastika je u velikoj mjeri, što joj i ime govori, povezana sa znanošću i to na najmaštovitiji način, što me je i privuklo tom žanru još u djetinjstvu. Čitao sam sve što mi je došlo pod ruku, od Vernea, Wellsa i ruskih SF klasika do romana u nastavcima u Politici. A kako su u to vrijeme počeli letovi u svemir činilo mi se da se znanstvena fantastika ostvaruje. Mislim da sam bio u sedmom razredu osnovne škole kad sam nakon „malog koraka za Neila Armstronga, a velikog za čovječanstvo“ poslao pismo NASA-i da izrazim svoje oduševljenje. I odgovorili su mi – poslali su klincu u Subotici paket s posterom Apolla 11, značkom, nekoliko fotografija i pismom podrške da nastavim s učenjem. U to sam vrijeme napisao i prvu SF priču o svijetu bez trenja, inspiriran gradivom iz fizike. Došavši na studij u Zagreb, među prvima sam se uključio u novoosnovano Društvo za znanstvenu fantastiku SFera, pa postao suradnikom časopisa Sirius, a potom i njegov glavni urednik. Počeo sam se baviti i teorijom SF-a, napisao stotinjak priča i novela, dobio nagradu za najbolju priču. Želim reći da dobra znanstvena fantastika zapravo nije futurizam, nego priča o nama danas. Netko je rekao da je to de facto najrealističnija proza.

Odrasli ste u Subotici, koju posjećujete s vremena na vrijeme. U tom smislu potencijalno ste dobar sugovornik za tzv. pogled izvana na ovdašnje prilike. Kako Vam se čini Subotica danas, kako Vam izgleda u odnosu na neka prijašnja vremena?

Prije korone sam barem dva puta godišnje dolazio u Suboticu. Subotica je predivan grad u svakom vidu. Obožavam njezinu arhitekturu mađarske secesije. A mnogo toga mi danas nedostaje u Subotici, što naš grad nije smio dopustiti da nestane – nedostaje mi tramvaj, najčistije i dugoročno najisplativije sredstvo gradskog prijevoza; nedostaje mi kupanje na Paliću čija je voda upropaštena lošim potezima; nedostaju mi predivna fontana i europska slastičarnica Ravel na glavnom trgu; nedostaje mi bogata i raznovrsna industrija po kojoj je Subotica bila među najjačim gradovima u bivšoj Jugoslaviji; nedostaje mi mnogo veći prostor za gradski muzej, ali oduševljen sam preuređenom Sinagogom, drago mi je što se obnavljaju neke divne fasade; fale mi fijakeri kod željezničke stanice; kad sam nedavno doveo unuku da joj pokažem grb obitelji Prćić u katedrali zgrozio sam se videći u kakvom je ruševnom stanju crkva.

Pratite li događanja u hrvatskoj zajednici u Subotici i Vojvodini. Ukoliko pratite, kako vidite tu situaciju?

Naravno da pratim. Uostalom, ja sam u zagrebačkoj Nami kupio hrvatsku zastavu za osnivačku skupštinu Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Nije dobro što sve više bunjevačkih Hrvata napušta Vojvodinu. Žalosno je što, po mome mišljenju, Hrvatska nije uvijek davala stopostotnu podršku Hrvatima Bunjevcima i što je provodila neke krive politike. Ne valja i što hrvatska zajednica nije sasvim ujedinjena, te što se teško mora boriti za svoja manjinska prava. Na toj vojvođanskoj vjetrometini naroda Hrvati su se uvijek morali boriti za svoj rod. Bili su podvrgnuti teškoj mađarizaciji, pa potom žestokom posrbljavanju. Naziv Bunjevac pritom se koristio kao oružje za dokazivanje da nije riječ o Hrvatima nego o nekakvoj imaginarnoj nacionalnoj skupini, čak se stimulirao samo da se ne rabi hrvatsko ime. Kao da se za Dalmatince kaže da nisu Hrvati nego neka druga nacija. A kad su Bunjevci dolazili u ove krajeve zvali su ih Dalmate – sapienti sat! Upravo da bi se uklonilo takvo nasilno negiranje izvorne hrvatske nacionalnosti i ispravila prisilno provođena nepravda, u novoj mladoj državi donesen je famozni dekret iz 1945. kojim je propisano da se Bunjevci više ne izjašnjavaju kao Bunjevci, jer je to nacionalnost koja ne postoji i koja je nametnuta, nego isključivo kao Hrvati. Danas i taj dekret krivim interpretacijama zloupotrebljava prosrpska skupina koja sebe naziva samo Bunjevcima agresivno odbacujući hrvatstvo, na veliko zadovoljstvo i uz podršku srpske vlade. Mislim da je potrebno sveobuhvatnije raditi na širenju hrvatske kulture i spoznaja o hrvatskom podrijetlu Bunjevaca Hrvata, u čemu zajednički trebaju djelovati i institucije bunjevačkih Hrvata u Vojvodini, poput Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata kojem sam donirao biblioteku, institucije Republike Hrvatske i Katolička crkva koja je od davnina stajala uz Bunjevce Hrvate.

Izvor: Hrvatska riječ (Davor Bašić Palković)

Foto: https://ngm-odrzivi-razvoj.adriamedia.hr/zuti-okvir (Filip Hofer)