U četvrtak, 1. srpnja 2021. godine u Subotici je preminuo Bela Duranci povjesničar umjetnosti, likovni kritičar i kulturni djelatnik. Sin Janka i Kate, rođ. Budanović. Biskup Lajčo Budanović bio mu je djed ujak po majci. Djetinjstvo je proveo u Selenči, Bođanima i Monoštoru, a 1942. upisao se u somborsku gimnaziju. U Suboticu se doselio 1945. te je ondje nastavio gimnazijsko školovanje, uz pomoć biskupa Budanovića. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1963. diplomirao je povijest umjetnosti.
Od 1959. do 1975. kustos je u Gradskom muzeju u Subotici te ondje vodi umjetničku zbirku. Jedan je od osnivača ustanove Likovni susret 1962., a idućih desetak godina i njezin stalni suradnik. Od 1975. radi u Domu kulture Gradska kuća u Subotici te sudjeluje u osnivanju ispostave za zaštitu kulturnih spomenika. Rezultat tih napora bilo je i utemeljenje Međuopćinskog zavoda za zaštitu kulturnih spomenika 1980., u kojem je radio do odlaska u mirovinu 1984.
Bavio se istraživanjem djelatnosti pretežito zavičajnih i vojvođanskih likovnih umjetnika, odraza umjetničkog pravca secesije u Subotici, razvitkom i radom umjetničkih likovnih kolonija u Vojvodini te zaštitom spomenika. Surađuje s mnogobrojnim likovnim umjetnicima, umjetničkim kolonijama, kulturnim ustanovama, muzejima i galerijama. Radio je na mnogim samostalnim, kolektivnim, studijskim i retrospektivnim izložbama, a od 1962. prati rad i razvitak „slamarki“ i „slamarske umjetnosti“ te naivne umjetnosti žena okupljenih oko Kulturno-umjetničkog društva Matija Gubec iz Tavankuta.
Sudjelovao je u mnogim stručnim savjetovanjima s područja likovnih umjetnosti i zaštite kulturnih spomenika. Od 1970. do 1989. bio je predsjednik ocjenjivačkog suda za dodjelu vojvođanske likovne nagrade Forum u Novom Sadu. Prikaze, eseje i studije objavljivao je u Subotičkim novinama, novosadskim dnevnicima Magyar Szó i Dnevnik, beogradskoj Politici te časopisima Rukovet, Híd, Létünk i Üzenet. Svoje je priloge objavljivao i u stručnim publikacijama: Zborniku za likovne umetnosti Matice srpske, Zborniku Narodnog muzeja iz Beograda, Sponi, Građi Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Novom Sadu, budimpeštanskim časopisima Művészet i Műemlékvédelem, zagrebačkom Peristilu i sl. Surađivao je u izradi priloga i emisija s područja likovnih umjetnosti s Radio Suboticom, Radio Novim Sadom, Televizijom Beograd, Televizijom Novi Sad i Duna TV iz Budimpešte.
Objavio je dvadesetak samostalnih knjiga na srpskom i mađarskom jeziku. Stručno je obradio zbirku likovnih umjetnina dr. Vinka Perčića (Subotica, 1996.). Bio je suradnik na Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca te Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, koji mu je objavio drugo izdanje njegove studije Slikar Stipan Kopilović (Subotica, 2011.).
Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među njima Likovne nagrade Nagyapáthy Kukac Péter u Bačkoj Topoli 1986., Nagrade Dr. Ferenc Bodrogváry u Subotici 1989., 1996. i 2001., Likovne nagrade Forum u Novom Sadu 1991. i dr. Subotičko priznanje Pro urbe dodijeljeno mu je 1996., a zvanje Počasni građanin Grada Subotice dodijeljeno mu je 2008.
ZKVH
