U Subotici je 1. siječnja 2016. godine preminuo književnik, novinar i pravnik Milivoj Prćić. Rođen u Subotici 1. listopada 1942., gimnaziju završava u Kikindi, a Pravni fakultet u Beogradu. U Subotici je potom sudac Općinskog suda, dopisnik zagrebačkog Vjesnika, ravnatelj Gradske knjižnice, pravni savjetnik industrije Zorka-Azotara, te od 1980. do umirovljenja 2005. odvjetnik. Zbog svojih uvjerenja i sudjelovanja u Hrvatskom proljeću, više godina onemogućen mu je rad u pravosuđu, te pravo objelodanjivanja ili suradnje u tisku.
Prve pripovijetke objavljuje sedamdesetih godina XX. stoljeća u subotičkom časopisu Rukovet, te u zagrebačkom Večernjem listu i Startu. Roman Stari zid tiskan mu je 1992. Slijede prozna zbirka Zadnja pošta Subotica 2001., monodrama Salaš u lampašu 2004., izbor kolumni I nakon desetljeća 2005. kao i niska priča Južno od Tranšeja 2006. te zbirka Živi a izgubljeni 2012. Knjiga pjesama na ikavici Pisme za nuz sviću tiskana je 2008. godine. Na njegov tekst Rajko Ljubič snima monodramu Pivaj Bačka veselo, 2006. Bio je članom Društva hrvatskih književnika, Bunjevačkog kola i Hrvatskog akademskog društva iz Subotice. Surađivao je u subotičkom dvotjedniku Žig, Hrvatskoj riječi i Subotičkim novinama. Na mađarski ga je prevodio Matija Molcer. Dobitnik je priznanja Pro urbe Grada Subotice za 2010. godinu. Od osnutka DSHV-a uključen je u njegov rad, u više mandata članom je Vijeća stranke, a u ime nje i više tijela gradske samouprave (primjerice za nazive ulica i dr.), te je vijećnik Hrvatskog nacionalnog vijeća od 2003. do 2010.
Započevši književno djelovanje sedamdesetih godina XX. stoljeća, objavljujući mahom priče, Milivoj Prćić se početkom devedesetih pojavio pred čitateljima s romanom Stari zid, neveselom slikom urbane Subotice nakon II. svjetskog rata. U njoj posljednji potomci nekoć važnih, moćnih i uglednih građanskih obitelji uokviruju ovu romanesknu povjesticu o gradu, a u središtu pozornosti su zbunjenost i nesnalaženje čovjeka suočenog s promjenama, sukob pojedinca i vlasti, sudar slobode i autoriteta, ostvaren razornim prodorom oprostačenosti kroz meko tkivo uljuđenog svijeta građanstva.
Stvarne junake knjige priča Zadnja pošta Subotica prepoznaju mnogi čitatelji Prćićeva opusa budući da su to također urbani likovi, a u njihovim se sudbinama zrcale tolika još (ne)vesela, tužna, ili melankolična lica ovoga grada.
Pod naslovom Salaš u lampašu izlaze četiri monodrame: Pivaj Bačka veselo, Kako je Beno izgubio svjetski rat, Spomenik Đidi Vukoviću i Salaš u lampašu. Ove su dramske minijature uistinu povratak ne samo u djetinjstvo pisca, nego i u prošlost njegovih roditelja, djedova, pradjedova, obitelji, napose u zajednicu kojoj pripada.
U kolumnama što su sabrane u knjizi pod naslovom I nakon desetljeća Prćić ni ne pokušava progovoriti u ime svakog pojedinačnog suvremenog stradalnika, već ih sublimira u panoramskom niz zbivanja iz kojega zrcale dramatična zbivanja u vrijeme raspada Jugoslavije, ne gubeći vjeru da bismo jednom svi zajedno mogli ponovno uspostaviti takav grad, odnosno gradove, gdje će ljudski život biti neprikosnovena, najveća vrijednost.
U središtu pozornosti zbirke pripovjedaka pod naslovom Južno od tranšeja je subjekt koji reagira preosjetljivo na svakodnevno susretanje i suočavanje s okolicom. I svejedno opaža li posljedice toga (ne)izbježnog dodira iz diskursa djeteta, uzdrhtala mladca, ili već odrasle osobe, ne uspijeva se otrgnuti osjećaju ugroženosti i gotovo redovito neminovnom porazu pred samoćom, posebice usudom „samoće u dvoje“.
Motiv odrastanja, prve ljubavi, nesputane igre duha, spoznaja njezine i njegove tjelesnosti, zadivljenost mladoga još neiskusnoga, čovjeka pred neiscrpnim mogućnostima života, predbračna i bračna ljubav, bračna rutina, potonuće i preljuba … oslikavaju želju da se shvati svijet kakav jeste i pronađe vlastito mjesto u njemu. Pri tom neskriveno ljubeći svoj grad i mnoge njegove sada već samo sjene, tkao je Milivoj Prćić sva svoja djela također i prepoznatljivom empatijom, obiljem osjećanja, ali odmjereno suzdržanih, vješto izbjegavajući sprudove plačevne raznježenosti i patetike. Jedan od glavnih junaka svih njegovih djela je upravo genius loci, duh mjesta, onaj dobro raspoznatljivi mentalitet građanske Subotice koji je ne rijetko stradao od rigidnih, netolerantnih, ruralnom epikom zadojenih i opterećenih likova!
Milivoj Prćić je sahranjen 2. siječnja 2016. u obiteljskoj grobnici na Bajskom groblju u Subotici.
Izvor: Hrvatska riječ (H. R. / M. M.)
