„Dragi Lalo, vječnost je tvoj put, a ti u toj vječnosti si zaslužni putnik“, zapisala je povodom smrti Vlatka Dulića (19. studenoga) njegova kolegica iz osječkog Hrvatskog narodnog kazališta Rada Mrkšić.
Da, kao Lalu, znali su Vlatka kolege u cijeloj Hrvatskoj: u njegovoj Gavelli, u Kerempuhu, Histrionu, Teatru &TD, Teatru u gostima, varaždinskome HNK-u ili u studiju Hrvatske televizije. Oni koji ga nisu osobno poznavali pamtit će ga po brojnim kazališnim, ali i u više od trideset uloga na filmu i desetak na televiziji.
Gavella – u kojoj je 1968. dobio prvi glumački angažman, a 1973. i započeo profesionalnu glumačku karijeru – na svojoj je službenoj stranici posebno istaknula uloge Pjevača u Hölderlinu Petera Weissa, Lenbacha U agoniji Miroslava Krleže, Malvolia u Na Tri kralja Williama Shakespearea, Franza Moora u Razbojnicima Friedricha Schillera, te Pukovnika u Crnoj komediji Petera Shaffera. Filmska publika svakako će ga pamtiti po ulogama dr. Ive Politea u Bombaškom procesu Branka Ivande, Cara u Snu o ruži i Istražitelja u Čovjeku koji je volio sprovode Zorana Tadića, Blaža Gajskog u Kako je počeo rat na mom otoku i Psihijatra u Maršalu Vinka Brešana, te, za ove prostore posebno značajne Farkasa u Duhu u močvari i Filipovog oca u Mostu na kraju svijeta Branka Ištvančića. Što se televizijskih serija tiče, svakako se izdvajaju uloge direktora Zlobeca u Punom parom Maria Fanellia i Polugana u Putovanje u Vučjak Eduarda Galića.
Biografiju Vlatka Dulića bogatijom čini i nagrada Zlatni smijeh za uloge u predstavama Viđenje Isusa Krista u kasarni V. P. 1507 i Cabaretu.
A putnik vječnosti Vlatko Dulić svoje je prve korake započeo u Subotici, gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju da bi nakon toga godinu dana proveo u Beogradu na Pravnom fakultetu. Ipak, kako je sam više puta govorio, gluma ga je mnogo više privlačila, pa je studij ponovno započeo na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, koju završava 1970.
Nakon toga, s već spomenutim kazališnim ulogama, Vlatko je igrao na scenama u Moskvi i Lenjingradu (danas Sanktpeterburg), u više gradova u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi, diljem bivše Jugoslavije i današnje Hrvatske, ali… Nikada, bar ne do odlaska u mirovinu, i na sceni subotičkog Narodnog kazališta.
Sjećao se Vlatko kako je odlazak u kazalište u Subotici bio svečani čin, ravan blagdanu. Ne toliko zbog garderobe koliko zbog samog doživljaja kulture kada su njezin sastavni dio činila i djela zavičajnih pisaca, poput Matije Poljakovića, primjerice. Iako bez pretjerane patetike, sa sjetom je pratio i urušavanje same zgrade subotičkog Kazališta (bio je potpisnik peticije protiv njenog rušenja), ali i kulture Grada općenito. Kao jedan od onih Subotičana koji nikada nije prekidao vezu sa zavičajem Vlatko se – obično nakon završetka nastupa na Dubrovačkim ljetnim igrama – redovito vraćao svojoj kući na Somborskom putu, provodeći vrijeme sa svojim školskim drugovima i životnim prijateljima, ali i čitajući…
I upravo zahvaljujući tome, prije nešto više od dvije godine Vlatko se Dulić svome zavičaju odlučio vratiti kao redatelj predstave Bunjevački blues Tomislava Žigmanova u kom kao Tome – zajedno s Lozikom (Nina Erak – Svrtan) – maestralnom dikcijom priča poznatu nam priču o svitu koji nestaje. Iako je, praizvedba bila u zagrebačkom Histrionu (15. studenoga 2013.), sigurno je da ju nitko tako nije razumio kao Subotičani na Mikulaš iste godine kada je i prvi puta izvedena na sceni Jadran Narodnog kazališta. Na taj način sigurno se i ostvarila Vlatkova – istina, nikada ne prenaglašavana – želja da nastupi i na sceni rodnoga mu grada.
Ljudski gledano, onima koji su ga oslovljavali po nadimku ili po imenu, u Zagrebu ili u Subotici, Vlatko će Dulić ostati u sjećanju kao tiha, nenametljiva i odmjerena, inteligentna i obrazovana osoba. Kombinacija je to osobina u kojoj se još za života, poput imena i prezimena, imenice čovjek i gospodin pišu velikim slovom.
Vlatko Dulić kremiran je 25. studenoga 2015. godine, na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Izvor: Hrvatska riječ (Z. R.)