U dobra nedavna vremena u udarnom nedjeljnom prijepodnevnom terminu na prvom programu Radio-televizije Vojvodine išao je kviz pod nazivom Koliko se poznajemo?. E, u tom kvizu su klinci (srednjoškolci) iz Vršca ili Srijemskih Karlovaca, primjerice – nakon temeljitih priprema sa svojim profesorima (da bi uopće primirisali studiju) – pokazali daleko veće znanje o Ivanu Antunoviću, Balintu Vujkovu ili Petku Vojniću Purčaru (svojedobnom dobitniku NIN-ove nagrade) nego kompletna književno-nakladnička elita iz Srbije i Hrvatske zajedno. Ne vjerujete?

Smetnje na vezama

E, pa onda na odgođenom gledanju Radio-televizije Vojvodine prvo pogledajte s kolikim su žarom sudionici kviza pritiskali tastere ne bi li se prvi javili za odgovor na ova pitanja, a onda – ako imate volje i strpljenja – pročitajte što su nam na temu zastupljenosti književnosti vojvođanskih Hrvata na upravo održanom Sajmu knjiga Interliber u Zagrebu rekli predstavnici nakladničkih kuća iz Hrvatske.

Ne krijući zatečenost pitanjem, direktorica Naklade Jurčić iz Zagreba Ana Novak ipak se snašla u momentu:

„U našoj nakladničkoj kući imamo samo Julijanu Adamović, koja je inače objavila dvije knjige kod nas. Ona je do rata devedesetih živjela u Vojvodini, a od tada je državljanka Hrvatske. I, eto... To je sve. A zašto drugih hrvatskih književnika iz Vojvodine nema, ja Vam na to nemam pravi odgovor. Moram priznati da sam zatečena ovim pitanjem i da o tomu uopće do sada nisam razmišljala. To, naravno, znači da sam slabo upoznata s književnošću vojvođanskih Hrvata i ostalih autora iz regije općenito.“

Kao razlog tomu Ana Novak kaže kako je vjerojatno posrijedi „loša suradnja“, odnosno obostrana inertnost između nakladničkih kuća iz Hrvatske i autora iz regije. Ipak, ona kaže kako postoje i izuzeci „koji su iz nekog razloga izabrani“ i za koje svi znaju, a prodaju se (čak) i na kioscima.

„Kada bismo sada prošetali po ‘Liberu’, možda bismo nešto i pronašli od književnosti vojvođanskih Hrvata, ali sumnjam da bi rezultati bili zadovoljavajući. Mislim da je osnovni problem u tome što mi u Hrvatskoj nemamo razvijenu nezavisnu knjižarsku mrežu. Osim Superknjižare, sve ostale su knjižare nakladnika i da bi se u njima dobilo vidljivo mjesto za najveći broj i domaćih autora to je jednostavno nemoguća misija“, kaže sugovornica, dodajući kako će je ovaj razgovor možda malo više potaknuti da se počne zanimati za književnost vojvođanskih Hrvata.

Iako je cijeli život u kontaktu s knjigom, prvo 15 godina kao uposlenik u antikvarijatu Matice hrvatske, a već 25 godina vlasnik Sveučilišne knjižare i antikvarijata Dominović iz Zagreba Nediljko Dominović kaže da je kontakte s književnošću vojvođanskih Hrvata imao samo na jednom predstavljanju na Sajmu knjiga u Beogradu, a „jednom je netko“, za vrijeme posjeta Hrvatskoj matici iseljenika, i bio kod njega u knjižari.

„Mi se uglavnom bavimo izdavanjem rječnika i razgovornih priručnika, a imamo i dosta izdanja iz hrvatske kulturne baštine. Ali, nikada do sada nismo objavili neko djelo Hrvata iz Vojvodine. Ne vidim nikakav razlog što je tomu tako, ali mislim da bi za projekte koji nisu komercijalni trebalo potražiti potporu Hrvatske matice iseljenika i Ministarstva kulture. E, sad kojeg Ministarstva kulture: našeg ili vašeg? Mislim da bi nakladnicima najviše odgovaralo – oba. Mislim da bi to bio najbolji način da bi se ta izdanja mogla prirediti i objaviti za čitatelje u Hrvatskoj“, kaže Dominović.

Ipak, on ne bez male doze ponosa ističe kako je njegova nakladnička kuća upravo objavila Rječnik govora slavonskih, baranjskih i srijemskih Martina Jakšića što u jezikoslovnom smislu itekako ima veze s govorima Hrvata u Vojvodini (šokački i srijemski Hrvati) i što bi sigurno dobro došlo ne samo krovnim institucijama hrvatske zajednice u Vojvodini nego još i više obrazovnim ustanovama.

Iako je i stvaralaštvo među svećenstvom i redovnicama u Vojvodini razmjerno razvijeno direktor Kršćanske sadašnjosti Stjepan Rebrić kaže kako njihova nakladnička kuća već odavno nije objavila niti jedan naslov s ove strane Dunava.

„Službenih kontakata s nama nije bilo iako smo ranije objavljivali i djela autora s vašeg područja. Ipak, mogu reći da smo imali i do današnjih dana na tom prostoru imamo vjernu čitalačku publiku. Naravno, bilo bi mi drago da ponovno objavljujemo autore iz Vojvodine. Inače, osobno mislim da se na razini kulturalnog njegovanja naše baštine u Vojvodini sa strane državnih institucija u Hrvatskoj premalo vodi računa. Vjerojatno bi trebalo osmisliti neke projekte i neke načine za bolje prezentiranje tog dijela naše kulture“, kaže Rebrić, dodajući da je osobno malo upoznat sa stvaralaštvom Hrvata u Vojvodini, a i to što zna uglavnom saznaje iz medija.

Hrvatska – nova destinacija!

Za urednicu Nakladničke kuće Znanje iz Zagreba Bojanu Hranić odsustvo djela vojvođanskih Hrvata razmjerno je lako objašnjivo:

„Razlozi su najvjerojatnije tržišni, odnosno ponuda i potražnja. Znanje se, da bi opstalo, prije svega okreće naslovima koji imaju ‘sigurnu prođu’, a to su prije svega svjetski bestseleri i svjetski hitovi što nam na neki način garantira interes čitatelja. Inače, bez potpore državnih institucija mislim da je iluzorno govoriti o nekakvoj većoj zainteresiranosti nakladnika za manje poznate autore, pa tako i za hrvatske autore iz Vojvodine, jer se ne može ulagati u nešto što se financijski neće isplatiti.“

Kako je jednostavno objasnila odsustvo djela vojvođanskih Hrvata s Interlibera, ali i u knjižarama u Hrvatskoj općenito, tako je i odgovorila na pitanje o aktualnom stanju u nakladništvu u Hrvatskoj: „Sve je, samo ne ružičasto“.

„Ljudi su općenito slabe kupovne moći i ako moraju birati između kruha, mlijeka i knjige, zna se što otpada“, zaključuje Bojana Hranić.

Ako već traženu robu nismo mogli pronaći u sadašnjosti, okrenuli smo se, naravno, prošlosti. A sinonim za prošlost kada je riječ o nakladništvu svakako su antikvarijati. Vlasnik antikvarijata Mali neboder iz Rijeke Tomo Vučinić kaže da on književna djela ne selektira po tome pripadaju li ona dijaspori, domaćim ili inozemnim autorima:

„Uvijek na Interliber donosim ono što pretpostavljam da bi se moglo tražiti, a najbliže temi koja Vas zanima su rječnici i gramatike Gradišćanskih Hrvata. S druge strane, ja u svom antikvarijatu niti nemam djela Hrvata iz Vojvodine, a da ih imam vjerojatno bih nešto i donio. Razlog za to je čisto praktičan: manifestacije poput ove možda su i najbolja prilika i za prodavače i za čitatelje da prodaju, odnosno kupe rijetke stvari. A djela vojvođanskih Hrvata, bar za nas ovdje, to svakako jesu.“

Na žalost, naši pokušaji da razgovaramo i s ostalim predstavnicima nakladničkih kuća – poput Matice hrvatske, VBZ-a i slično – ostali su bezuspješni iz jednostavnog razloga: u trenutku posjeta Interliberu nije ih bilo, a osoblje na štandovima ljubazno nam je objasnilo da nisu mjerodavni za izjave.

Na koncu i na temelju onoga što su nam ispričali sugovornici zaključak je i više nego jednostavan: djela vojvođanskih Hrvata – s izuzetkom navedenih i Maximusa in minimusa Tomislava Žigmanova (objavljenog 2007. u nakladi AGM-a) – niti na Interliberu niti u knjižarama u Zagrebu (i ostalim u Hrvatskoj) nema, a što je još gore za njih ne postoji niti veći interes, kako nakladnika tako i čitatelja. Stoga, ma kako paradoksalno zvučalo, književnost vojvođanskih Hrvata u matičnoj im domovini – s izuzecima uskih stručnih institucija – djeluje kao čista egzotika. U tom smislu, ma kako opet paradoksalno zvučalo, književnost vojvođanskih Hrvata je i u stanovitoj prednosti, jer se – turistički kazano – već sljedeće sezone taj nedostatak da ispraviti. Za početak, ponovnom prisutnošću ovdašnjih izdavača na Interliberu, jer se pokazalo da je razdoblje „od Antunovića do Ušumovića“ najvećem dijelu čitatelja u Hrvatskoj poznatije tek nešto od usmenih predanja Aboridžina. U protivnom, odgovor na pitanje za koga ovdašnji autori pišu bit će isti kao i do sada...

Izvor: Hrvatska riječ (Z. R.)