Akademski slikar-grafičar Ivan Balažević (Tavankut, 1949.) ostavio je dubok likovni trag povezavši motive, boje, teme i poetiku svojega bačkog zavičaja i hrvatskog primorja na kojem živi već skoro pet desetljeća. Osim slikarstvom i grafikom, bavio se i kazališnom scenografijom, grafičkim dizajnom, ilustracijom, designom interijera, opremom knjiga... Balažević ove godine obilježava 50 godina otkako je diplomirao na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti te pošao u profesionalnu likovnu karijeru, što je bio povod za intervju s njime...

Iza Vas je pola stoljeća profesionalnog umjetničkog rada. Vaš primarni medij je slikarstvo, realizirali ste veliki broj različitih ciklusa slika, imali ogroman broj samostalnih i skupnih izložaba. Nakon ovih 50 godina kako biste opisali svoj stil, bit svoje likovnosti? Koje teme i ciklusi su Vam najvažniji, koje ste tehnike istraživali?

Davno sam napisao: „Ja sam noćnik koji se nada vješticama i zvijezdama, noćnom vjetru kroz lišće s mjesečinom“. Ta pretraga po nepoznatom je bit moje likovnosti. Kako sam veći dio svog slikarskog trajanja radio u ciklusima, imam ih tridesetak, emotivno mi je najvažniji Light & Person jer je posvećen odlasku moga sina Matije. Navest ću neke, među kojima su i Bunjevačke slike: Akt, portret i krajolik, Zelena i indigo mediterana, Križ-raspelo, Femme fleur, Slike rata i sjećanja, Todos artista desperados, Laterna magica, Slike za izać u prostor… Naravno da je u tih pedeset godina bilo mijena, stilskih, formalnih, tematskih, a mijenjao sam i slikarske, crtačke i grafičke tehnike. Umjetnost, slikarstvo, kreacija, to je moj život i to doslovno. Davno sam rekao: „Nije stvar u čistoći izvora zvuka nego u rezonantnoj kutiji koja to zna“. Moj je stil u životu, a i u slikarstvu suprotstavljanje različitosti i spajanje nespojivosti. Osim toga, volim kompoziciju djela koja je na granici dekomponiranosti. I najvažnije: djelo treba ostaviti skoro dovršeno, da vibrira životom, nikada ne preraditi sliku, a to mi je maksima i u komunikaciji. Veliki dio mog slikarskog puta bio sam krivo gledan od struke jer sam, između ostalih, koristio tehniku suhog pastela koja je po njima smatrana tehnikom za jeftine efekte. Nisu htjeli vidjeti da ja tu tehniku „izmišljam“, da je radim na potpuno nov i drugačiji način i na podlogama na kojima ih nitko prije nije radio. Osim toga radio sam velike formate, a uobičajeno su to drugi radili u manjim, komornim formatima. Unatoč nesporazumima oko toga, ne bih nikada odustao od pastela. Naravno, radio sam i u drugim tehnikama kao ulje na platnu, gvaš, kombinirane tehnike i grafiku, a danas uz pastel najviše slikam akril na platnu ponekad kombiniran s uljem na platnu.

Osim slikarstvom, bavili ste se i kazališnom scenografijom, ilustracijom, dizajnom interijera, opremom knjiga, a još uvijek se bavite grafičkim dizajnom, ilustracijom i grafikom. Koliko su ove likovne kreacije utjecale/utječu na Vaše slikarstvo i obratno?

Slikarstvo se ne radi – ono se živi. Crtež i grafika i slika su osnovi likovnosti i prapočetak, dizajn, scenografija i ilustracije samo prate i hrane se temeljima likovnosti. Jedno na drugo ne utječe ili utječe onoliko koliko je neizbježno, ali u dizajnu sam svjestan obveze primjenjivosti tih kreacija i ne miješam to s čistom umjetnošću. Počeo sam u Subotici dizajnom promidžbenih materijala za predstave Narodnog pozorišta, ilustracijama za Rukovet, dizajnom za Tvornicu čokolade Pionir, karikaturama za Subotičke novine…

Kasnije u Rijeci sam više od 20 godina radio opremu knjiga za Otokar Keršovani, također radio logotipe za riječke tvrtke, plakate, kataloge i drugi tiskani grafički materijal. Za Kazalište lutaka Rijeka radio sam lutke i scenu za predstave pa i za predstavu Istarska škrinjica za koju smo dobili nagradu za najbolju predstavu u Hrvatskoj. Kasnije sam radio i za lutkarska kazališta u Osijeku, Puli i Nišu. Posebno sam ponosan na scenografiju Antigone u režiji Petra Šarčevića u HNK-u u Zagrebu. Radio sam i scenografije u HNK-u u Osijeku za Dužijancu i operu La bohème. I danas se bavim dizajnom i fotografijom najviše za materijale turističkih mjesta, a uz to ilustracijom (više od 10 godina radio sam ilustracije za tri dječja časopisa u Münchenu) te kreiranjem interijera. Tri fotomonografije grada Novog Vinodolskog kreirao sam i likovno i fotografski.

Iako već skoro 50 godina živite u Hrvatskoj, u Novom Vinodolskom, ostali ste vezani za tavankutski /subotički zavičaj i kroz ilustracije knjiga i tiskovina ovdašnjih Hrvata, dizajn logotipa za udruge, među ostalim, i dizajn naslovnice našeg tjednika. Kakav je Vaš odnos prema zavičaju u kojem ste načinili prve likovne korake?

Iz Tavankuta i Subotice ponio sam toliko toga lijepog i dobrog, ovo zvuči malo patetično, ali ne može biti drugačije kad se čovjek osvrne na prošlo vrijeme provedeno u rodnom kraju. Naravno da sam zauvijek ukorijenjen u tavankutski pisak i subotičku secesiju koji su i moja likovna ishodišta. Otišao sam mlad iz rodnog kraja, ali su sve veze ostale iznimno snažne tako da do danas trajno surađujem i sudjelujem u projektima u Tavankutu i Subotici koji se tiču moje struke. Naravno, sva ta suradnja je uvijek bila bez mog materijalnog interesa, isključivo kao doprinos rodnom kraju i prijateljima. Počelo je plakatima za Dužijancu koje sam kreirao godinama, dizajnirao sam i dva logotipa za Dužijancu, logotip likovne kolonije Stipan Šabić kao i logotip HKPD-a Matija Gubec iz Tavankuta. Likovno sam opremio ilustracijama knjige pjesnika i književnika Lajče Perušića, Milivoja Prćića, Jakova Kopilovća, Mirka Kopunovića i Tomislava Žigmanova te naslovnice knjiga Mirka Temunovića, Balinta Vujkova i Ante Sekulića. U Rijeci sam s grupom prijatelja izdao i likovno opremio knjige Voje Sekelja, Milovana Mikovića i Ante Sekulića. Radio sam i veliki katalog izložbe Iz baštine bačkih Hrvata Bunjevaca u Etnografskom muzeju u Zagrebu.

Što ste u kontekstu Vaše likovnosti ponijeli iz rodnoga kraja? Spomenuli smo već ciklus Bunjevačkih slika koji ste počeli raditi još krajem 80-ih godina…

Parafrazirat ću, na žalost pokojnog prijatelja, Voju Sekelja: „A jedan deran, jesapi i klapi, lavež boje pulina kadgodašnjeg“. Tu je rečeno sve. Ponio sam ravničarsku širinu, sklonost razmjeni s drugima i jednu melankoličnu zasanjanost koju mi je Tavankut usadio od prvih dana života, a koja me u slikarstvu prati i danas. Nosim i našu bunjevačku mekoću, liričnost i sklonost nepoznatom i nedokučivom. Još od salašarskih pripovidaka mog strica Bele ostala mi je potreba za mentalnim putovanjem između stvarnog i realnog i onog izmaštanog, tajanstvenog, u koje želimo ući, ali ga se malo i bojimo.

Bunjevačka ili ravničarska tema provlači se kroz sve te godine i nije samo u ciklusu Bunjevačke slike. Taj je ciklus bitan i specifičan po tome što sam tražio, a mislim i našao, svoj način likovnog tretiranja tog našeg – bunjevačkog, znači ne motivsko, ilustrativno, prepoznatljivo i čitljivo svakom, nego – moje, bunjevačko u duhu, u dubokom značenju onoga što nas je izgradilo kroz vrijeme, definiralo i formiralo i na kraju izdvojilo kao autentičnu etničku skupinu u korpusu hrvatskog naroda.

U Subotici ste posljednji puta izlagali 2008. u Modernoj galeriji Likovni susret, danas Suvremenoj galeriji Subotica. Planirate li nešto novo na tom planu?

Imam iza sebe više od 150 samostalnih i preko 250 skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu i smatram se do kraja realiziranim u smislu javnih nastupa. U Subotici sam imao prvu samostalnu izložbu u predvorju Gradske kuće 1971. i otvorio ju je naš pjesnik Jašo Kopilović. U Modernoj galeriji Likovni susret izlagao sam samostalno dva puta, drugi put 2008. na dvije etaže i to su mi bila prelijepa iskustva, razmjena sa svojim svitom, puno emocija, a i osobnog autorskog zadovoljstva. No, za sada nije ništa u planu, ali nije nemoguće da se ponovo nađemo.

Nakon Akademije 1972. vratili ste se u Suboticu, gdje ste bili poznati i priznati, no relativno brzo, već 1974. odlazite u novu sredinu, u Novi Vinodolski. Zašto ste se odlučili na ovaj potez?

Nakon studija i povratka u Suboticu imao sam dobro organiziran život, dobio sam novouređeni atelier u zgradi tamošnje Moderne galerije, bio zaposlen u školi, izlagao i surađivao s kulturnim institucijama i tiskanim medijima. Imam najljepše uspomene iz tih kratkih nešto oko godinu i pol dana predavanja predmeta umjetnost u Ekonomskoj školi, Gimnaziji i svom bivšem GTŠC-u. Od početka sam se postavio prema učenicima kao kolega koji surađuje s njima, govoreći o umjetnosti i radeći je. Najmanje smo sjedili u razredu. Išli smo na izložbe, u parkove, na koncerte… U razredu smo čitali njihovu poeziju, svirali, radili zajedničke slike, riječju – htio sam da vide razlog umjetnosti i estetike u stvarnom životu. Dolazili su mi prosvjetni inspektori na sate jer su me neki tužili „da kvarim učenike“ previše liberalnim i otvorenim načinom rada. Osnovao sam i Klub umjetnosti s učenicima koji su se isticali osobitim interesom i radio s njima izložbe i književne večeri. Tako smo obilježili i 100. obljetnicu rođenja A. G. Matoša. Kad sam dobio poziv u vojsku, počeo sam razmišljati o budućnosti i odlučio sam unatoč dobrim uvjetima koje sam imao u Subotici otići živjeti i raditi u Hrvatskoj. Iz vojske sam se natjecao i dobio radno mjesto šefa službe za reklamu i propagandu u novootvorenoj robnoj kući Ri u Rijeci.

U Hrvatskoj, Rijeci i Novom Vinodolskom etablirali ste se kao likovni umjetnik i dizajner. Što su Vam Novi Vinodolski i Rijeka dali i kao umjetniku i kao čovjeku?

Kad sam došao na Hrvatsko primorje u novu sredinu, drugo podneblje, ljude, moralo je proći određeno vrijeme prilagodbe. Radom i kontaktima s institucijama ubrzo sam se afirmirao i kao slikar, izložbama i drugim nastupima, te grafički dizajner i ilustrator te scenograf u kazalištu. Novi Vinodolski je mjesto gdje živim, ali Rijeka je moje likovno središte. Osim izložbi, samostalnih i skupnih, lijepog broja značajnih nagrada, bio sam i predsjednik HDLU-a Rijeka, predsjednik Umjetničkog savjeta, predstavnik HDLUR-a u komisiji Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, u komisijama Grada Rijeke za likovne programe… Riječju: djelatni sam dio umjetničkih i kulturnih zbivanja Grada Rijeke. Na kraju, i nagrada Grada Rijeke za moj kulturni doprinos govori o tome. Društvo povjesničara umjetnosti Rijeke priprema i izdaje monografiju Balažević u 2023. godini. U Novom Vinodolskom sam 1994. utemeljio Gradsku galeriju Turnac i vodim je do danas, pokrenuo sam i Novljanski list čiji sam glavni urednik, sudjelujem u svim značajnijim kulturnim programima grada. Dobitnik sam i nagrade Grada Novog Vinodolskog što znači da me je i sredina u kojoj živim ocijenila kao vrijednog sugrađanina.

Dva mjesta u kojima ste najduže živjeli – Tavankut/Suboticu i Novi Vinodolski povezuje jedna zanimljivost: u obama žive bunjevački Hrvati, u prvom oni bački, a u drugom oni primorski i lički. Postoje li još sličnosti među ove dvije bunjevačke grane i koje su?

U dijelu Hrvatskog primorja u kome živim već skoro 50 godina živi puno primorskih i ličkih Bunjevaca. S mnogima sam prijatelj, a i suradnik. Radio sam ilustracije i opremu knjiga za Milana Krmpotića, književnika iz Senja, također sam pobjedom na natječaju postao autor grba i zastave Grada Senja. Sa županom Primorsko-goranske županije Zlatkom Komadinom, također Bunjevcem, te tadašnjim gradonačelnikom Grada Novog Vinodolskog, a danas ministrom u hrvatskoj Vladi Olegom Butkovićem, bili smo u posjetu Tavankutu i Subotici, a postoji i trajna suradnja Grada Novog Vinodolskog i HKPD-a Matija Gubec iz Tavankuta. Uz to, neki naši pjesnici nastupili su, a i dalje će nastupati u Novom Vinodolskom. Mnoge su sličnosti u mentalitetu i prezimenima između primorskih i nas bačkih Bunjevaca, a ima i različitosti. Mi, bački Bunjevci imamo puno razvijeniji kulturni život, folklor, običaje i iznimno lijepe nošnje. Te su razlike uvjetovale različite sredine, okruženje i uvjeti života. No, nedavni susret u Novom Vinodolskom i Krivom Putu pokazao je koliko smo bliski.

Ove godine obilježavate 50 godina otkako ste diplomirali na zagrebačkoj ALU te krenuli u profesionalnu likovnu karijeru. Kada se osvrnete unatrag, koji dojam je taj koji prevladava? Jeste li zadovoljni učinjenim, što biste možda izmijenili?

Tih 50 godina obilježio sam monografskim katalogom 50 godina ljubavi u kome je na 80 stranica, vrlo lapidarno, mojih likovnih 50 godina – naziv sve govori. U današnje vrijeme posvemašnje nadmoći informatičkih tehnologija i ispolitiziranosti svega, pitanje je što je uopće umjetnost danas. Ja ostajem kod svog viđenja da umjetnost ima snagu tek svojom tihom duhovnošću, unutarnjom snagom i svevremenošću. Umjetnost je jaka kad govori ispod glasa, univerzalnim jezikom koji na kraju potiče primatelje na ono najbolje u njima.

Slikarstvo je najljepši vid samotnjaštva i kontemplacije. Prešao sam u „free lance“ umjetnike iz statusa direktora Kazališta lutaka Rijeka i nikad nisam zažalio, dapače. Bilo je teško i izazovno, uvijek na vjetrometini, ali i najljepše. Napustio sam sigurnost stalnih primanja za slobodu života u otvorenom prostoru, gdje sam sve odlučuješ, ali sam i odgovaraš za posljedice. Akademska edukacija dala mi je podlogu i vjetar u leđa, ali kasnija samoedukcija je učinila sve ostalo. Uvijek sam puno čitao, radio na sebi, išao na studijska putovanja po Hrvatskoj i Europi, nastojao stvoriti vlastiti prosudbeni i kritički alat koji ću prvo primijeniti na sebi, a onda i na drugima. Imao sam više krasnih profesora na Akademiji.

Status akademskog slikara puno je utjecao na moj život i to na mnoge načine. Kad bih nešto mogao izmijeniti, možda ne bih radio neke naručene slike. Svi imamo životopise kakove imamo. U povijesti umjetnosti od srednjeg vijeka do danas likovni, glazbeni, a i drugi umjetnici radili su po narudžbi. Najveća djela Michelangela, Rembrandta pa i velikih suvremenih umjetnika bila su naručena. I ja sam radio naručene stvari, nekad se mučio, ali ne žalim zbog toga. Ako netko ima Akademiju, mora pokazati i da je prošao školu i da zna zanat, jer Akademija primarno daje znanje i širinu kriterija potrebnu za dalji rad, a umjetnost dolazi ako je znaš ostvariti. Najdraža moja tehnika je crtež olovkom, kredom i krajonom. To naravno nije za izložbe nego su to zabilježbe za atelijersku uporabu. Ustrajao sam na svom putu i svojim izborima, jer oni najčešće ipak nisu nimalo slučajni. Možda tehnike izabiru nas, a ne mi njih. Za kraj još jedan samocitat iz slikarskih vremena od ranije: „Znam da sam rođen na zvijezdi, ali sam odavde. I bude tako da se sva čuda razlistaju, postanu prozirna i razumijemo ih, pa ih onda pripitomimo, jer – samo su čudesne slike – slike“.

Izvor: Hrvatska riječ (Davor Bašić Palković)