Fotomonografija „Klapim" filmskog i foto amatera Ivana Ivković Ivandekića, predstavljena je 30. kolovoza 2012. godine, u velikoj dvorani Hrvatskog kulturnog centra „Bunjevačko kolo". Knjiga je objavljena u nakladi Hrvatskog akademskog društva iz Subotice. O knjizi su, uz autora, govorili predsjednik HAD-a Slaven Bačić i ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov, a na predstavljanju fotomonografije nastupio je i glazbeni sastav „Hajo".

Brojnim prijateljima i poštovateljima Ivanova rada obratio se Tomislav Žigmanov, koji je i autor stihova u knjizi, rekavši kako je riječ o osobi koja ne štedi sebe, svoje vrijeme i talente koje je ugrađivao i još uvijek ugrađuje da se vlastiti svijet njegova života i zavičaja, njegovog obiteljskog i mjesnog svijeta sačuva, da se ono vrijedno zabilježi i da se onda kao takvo prenese i drugima.

„Fotografija izdvaja tren, tako i u ovoj knjizi, ako je to pogled djeteta, onda je to izražena čednost, ukoliko je prikazana skupina ljudi, onda je to odraz određenog običaja, a ukoliko je to prikaz krajolika, onda je to zaustavljeni trenutak u prostoru. Autor je prikazao i svijet zavičaja u dijelu knjige koji se tiče salaša, te fotografije govore kako su ta mjesta boravka visoko narušena. Autor govori i o ishodištima našeg svijeta, to govore fotografije s područja Hercegovine, Sinja i s područja Slavonije, a velika cjelina u knjizi jesu i fotografije vezane uz temu običaja. Autor prikazuje okvir našeg popudbinskog nasljeđa, ali u suvremenom svijetu, kada na taj okvir djeluju modernizacijske silnice."

Predsjednik Hrvatskog akademskog društva dr. Slaven Bačić, tom je prigodom rekao: „Ovu knjigu pred nama karakteriziraju dvije stvari. Ono najizraženije, što je karakteristika i njegovih filmova, a tako i svih njegovih izložbi, jest dosta rijedak spoj tradicionalnog i suvremenog. S druge strane, on je u našim bunjevačko-hrvatskim rasprama kroz ovu foto-monografiju, čini mi se, na poseban način želio povezati Hrvate s jedne i s druge strane Dunava. Izdavač knjige je Hrvatsko akademsko društvo, tiskanje knjige su pomogli i brojni donatori, a veći dio sredstava je osigurao autor iz vlastitih sredstava. To govori o njegovoj velikoj ljubavi prema tome što radi, jer ovo nije profitabilni, nego kulturni projekt."

Ivan Ivković Ivandekić, kako sam kaže, rodom s bili salaša, a starinom iz Dalmatinske zagore, teme i motive crpi iz bunjevačke tradicije i krajolika svoga zavičaja, a tragalaštvo i zapitanost nad vlastitom sudbinom često je polazište u njegovim filmskim naracijama.

Folklornu tradiciju i običaje bunjevačkih Hrvata obrađuje autoportretnim pristupom, a kroz sudbinu pojedinca pokušava ukazati na kolektivnu sudbinu i tragiku ovdašnjeg bunjevačkog življa, osuđenog na neizvjesnost i izumiranje.

„Htio sam na svojim slikama napraviti kompromis između prošlosti i sadašnjosti, pa sam slikao ljepotu mladosti - to je sadašnjost, i ljepotu prošlosti, a to je nošnja", rekao je u svom obraćanju autor Ivan Ivković Ivandekić i dodao:

„Nakon 10 i više godina klapljenja i želje da izdam foto-monografiju, ostvarila mi se ta želja. Foto-monografija možda nije uobičajena zato što je obrađeno tušta tema. Tio sam na jedan način spojiti Šokce i Bunjevce s jedne i druge strane Dunava, ali temelj mog rada, ideja vodilja je vrime prošlo - vrime sadašnje. Pravio sam taj spoj prošlosti i sadašnjosti, koliko-toliko sam na pojedinim fotografijama probo prinet tu atmosferu. Moj prijatelj Branko Ištvančić kaže da ga moje pojedine fotografije podsićaju na kadrove iz filmova".

Ova knjiga mu predstavlja veliko zadovoljstvo, uz one bitne, a nigdje zapisane osmijehe zadovoljstva svih koji su surađivali s njim.

„Nije bilo lako, ali k'o klapi ima jednu pozitivnu energiju stvaranja. Ništa u životu nije lako, osobito ako imaš jednu ideju vodilju, a možda ja imam malo više sklonosti prema fotografiranju etno-dokumentarnog jer vidim da život prolazi. Tamo di pristaju riči, ostaje fotografija", rekao je Ivan.

Ivan Ivković Ivandekić počeo se intenzivnije baviti snimanjem filmova i fotografija nakon 2000. godine, a snimio je šest kratkih igranih i devet dokumentarnih filmova. U razdoblju od 2003. do 2007. snimio je kratke igrane filmove - „Klapim", „Bubuš", „Kanikula", „Jazz pod dudom", „Molitva za Magdalenu" i „Steščano vrime". Od 2006. do 2009., svoja je klapljenja prikazao i kroz devet dokumentarnih filmova, a to su „Zlatne papuče", „Zvečke u srcu", „Mekane sare", „Klapljenja tavankucki klapljenja", „Dužijanca u pisku", „U magli klapljenja", „Od svirke do pera", „Ivanova Klapljenja" i „Zbogom bili salaši".

Dobitnik je više nagrada na festivalima amaterskog filma, a jedno od najzapaženijih ostvarenja ovoga autora je kratki igrani film „Klapim", koji je na Međunarodnom festivalu amaterskog filma „ŽISEL" u Omoljici 2004. osvojio Grand Prix za najbolji film, kao i nagrade za najbolju režiju, scenarij, montažu i najbolju žensku ulogu. Godinu dana kasnije, na istome je festivalu za kratki igrani film „Bubuš" osvojio nagradu za najbolju kameru i ponovno za najbolju žensku ulogu. Također, Ivan je dobitnik nagrade za najbolju sporednu mušku ulogu u ovome filmu, koja mu je dodijeljena na Festivalu kratkog filma u Dugom Selu u Hrvatskoj. Tijekom 2006. i 2007., sudjeluje na žiselskom festivalu, gdje je njegov kratki igrani film „Kanikula" osvojio nagradu za najbolju žensku ulogu, a potom je uslijedila i prva nagrada za dokumentarni film „Zbogom bili salaši".

Filmovi Ivana Ivković Ivandekića su bili prikazivani i na Reviji amaterskog filma u Zagrebu, a autorsku filmsku večer priredio je proteklih godina u Subotici i Zagrebu. Njegove samostalne izložbe fotografija organizirane su do sada u Tavankutu, Subotici i Vinkovcima.

Tekst: Nela Skenderović i Zvonko Sarić
Fotografije: Ljiljana Dulić Mészáros