Po brojnosti i raznovrsnosti svojih programa HKPD Matija Gubec iz Tavankuta jedno je od najaktivnijih kulturno-umjetničkih društava s hrvatskim predznakom, a također i jedno od najstarijih s prostora na kojem danas obitavaju Hrvati Bunjevci (osnovano 1946. godine, no njegovi temelji sežu do aktivnosti Hrvatskog seljačkog prosvitnog društva koje je osnovano 1927., a djelovalo sve do početka II. svjetskog rata). Svoje aktivnosti njegovi članovi provode tijekom cijele godine, a njima je posebno bogato Tavankutsko kulturno lito koje obuhvaća razdoblje od sredine svibnja do kraja rujna. U okviru njega posebno se ističe višednevni edukativni program – Seminar bunjevačkog stvaralaštva, ove godine 13. po redu, koji počinje u ponedjeljak, 15. srpnja. O njemu te ostalim aktivnostima tavankutskog Gupca razgovaramo s menadžerom za kulturu u ovom društvu Ivicom Dulićem.

Proštenjem na Čikeriji, 12. svibnja, na Sv. Leopolda Mandića, započeo je ovogodišnji program Tavankutsko kulturno lito koje tavankutski Gubec realizira unatrag tri godine, no neki od događaja koji ga čine održavaju se već više desetljeća. Što sve sadrži ovaj program i tko u njemu sudjeluje?

Ideja Gupca i Galerije Prve kolonije naive u tehnici slame bila je objediniti sve programe koji se održavaju od svibnja, počevši od Noći muzeja ili čikerijanskog proštenja, u ovisnosti o tome kako pada u svibnju, i završavaju s posljednjom subotom u rujnu kada je Tavankutski festival voća. Akcent je na srpnju, koji je najbogatiji kulturnim programom – od kolonije slamarki, Seminara bunjevačkog stvaralaštva, koncerata nekih gostiju kojima se ujedno trudimo ponuditi i neke dodatne aktivnosti tijekom njihovog boravka ovdje. Tavankutsko kulturno lito obuhvaća i tri značajna običaja koja i danas žive u Tavankutu – kraljice, priskakanje vatre i dužijanca. Tu su i manifestacije nešto novijeg datuma poput Festivala dječjeg stvaralaštva koji će dogodine obilježiti 30 godina održavanja, kolonije slamarki, spomenutog Seminara. Prepoznatljivi smo i po uključivanju u manifestaciju Noć muzeja i volimo se pohvaliti da smo prvo selo u Srbiji koje je 2008. godine počelo s organiziranjem ovog događaja.

Prvi Seminar bunjevačkog stvaralaštva održan je prije 13 godina. Kako je došlo do ideje da se tako što organizira u Tavankutu, je li uzor bio neki sličan seminar u Vojvodini ili Hrvatskoj?

Ovaj seminar nije slučajno pokrenut. Naime, godinama sam bio polaznik Ljetne škole hrvatskog folklora u organizaciji Hrvatske matice iseljenika. Tamo se podučavaju tzv. plesne zone, a u okviru panonske plesne zone i bunjevački plesovi. Negdje 2000. godine, upoznavajući se s jednom sudionicom te škole, pričali smo odakle je tko i ona je rekla da je iz Like, gdje plešu bunjevačke plesove, te me upitala znam li koje su to igre, iako sam prethodno rekao odakle sam. Shvatio sam da mnogi folkloraši ne znaju gdje žive Bunjevci te sam pomislio kako bi bilo zgodno da mogu doći na lokalitet gdje oni obitavaju danas. Ta je ideja i želja sazrijevala godinama, jer prvobitno nije bilo mogućnosti za njezinu realizaciju zbog nedostatka smještaja. No, kada je u Tavankutu 2012. godine zaživio seoski turizam i kada smo osigurali smještajne kapacitete, shvatio sam da je došlo vrijeme da pokušamo s organiziranjem prvog Seminara bunjevačkog stvaralaštva. Upravni odbor Gupca je prihvatio tu ideju i odlučio sam to uraditi, ali pod uvjetom da prikupimo barem deset polaznika. Išlo je dosta teško, i te prve godine, do početka srpnja bilo ih je prijavljeno svega šestero. No, ubrzo je naša prijateljica Zita Ostrogonac iz mađarske Čikerije prijavila četvero polaznika iz KUD-a Rokoko, a došlo ih je još dvoje-troje iz našeg Društva. Tako se stvorio uvjet za održavanje Seminara, na kojem je tada bila samo folklorna sekcija u okviru koje se plesalo i pjevalo.

Koje sve sekcije danas obuhvaća Seminar, odnosno kako se tijekom godina razvijao u sadržajnom smislu?

Osnov i cilj Seminara je kompleksno prezentiranje tradicijske kulture bunjevačkih Hrvata. Temelj su bunjevački plesovi, tj. akcent je na njima, ali prema cikličnom programu ne plešu se uvijek isti, već ih vezujemo uz običaje. Po meni, među najlakše, najprilagodljivije pa i najinteresantnije za scenu spadaju plesovi koji se vezuju uz prelo, kraljice, dužijancu i svatove. Osim plesa, akcent stavljamo na pjevanje jer zapravo pjesme, tj. pjevanje nosi određeni običaj. Izrazito bitan segment je odijevanje, jer smo danas svjedoci da se na sceni plesači često odijevaju neadekvatno. Cilj nam je ukazati na te detalje: primjerice da košulja bude u čakširama, da se dukati ne stavljaju na crvene mašne... to su samo neki detalji na koje polaznicima skrećemo pažnju. To je ono što je vezano za plesački dio seminara. Od druge godine krenuli smo s okupljanjem tamburaša, s kojima od početka radi prof. Vojislav Temunović. Oni prate folkloraše na završnoj priredbi, a imaju i svoj samostalni blok. Od treće godine smo uveli slamarstvo, jer smo među polaznicima naišli na interes vezan za kićenje Bunjevaka. Informacija da se Bunjevke nisu kitile cvijećem u kosi bila je iznenađenje za polaznike. No, odlučili smo predstaviti ukrase od slame i ukazati na prilike u kojima su se oni nosili. Naime, perlicama od slame se ne kitimo za prelo ili kraljice, niti su se ukrasi od slame koristili u tradicijskim svatovima. Perlice i nakit od slame primjereni su isključivo onda kada se odijevanje veže za običaj dužijancu. Kroz posljednjih 12 godina, u okviru Seminara smo uvodili i sekcije tkanja i šlinganja, no one se nisu zadržale zbog nedovoljnog broja zainteresiranih polaznika, što je slučaj i sa sviranjem gajdi i drugih tradicijskih puhačkih glazbala. No, svake godine pridruže nam se i gajdaši, kako bi prezentirali ove zvukove na završnom seminarskom programu. Gastro teme (pravljenje tarane, listića...) su također s vremena na vrijeme uključene u Seminar.

Kakva je zainteresiranost polaznika za Seminar i otkuda sve dolaze?

Njihov broj se mijenja iz godine u godinu. Budući da Seminar vezujemo uz koloniju slamarki i tavankutsku Dužijancu, to je period kada mnogi, zbog turističke sezone, ne mogu doći, a broj ovisi i od zakazanih folklornih i drugih nastupa potencijalnih polaznika. Za ovu godinu mogu reći da je, prema najavama, rekordna po broju prijavljenih, čak smo, nažalost, morali neke i odbiti zbog nedostatka smještajnih kapaciteta. Naime, očekujemo nešto više od 60 polaznika u folklornoj, tamburaškoj i slamarskoj sekciji, a ova godina je rekordna i po broju država iz kojih dolaze polaznici, a to su, osim Srbije, Hrvatska, BiH, Slovenija, Mađarska, Austrija, Njemačka i Kanada.

Tijekom svih ovih godina vi ste prenosili znanje, a jeste li što naučili od polaznika ili predavača sa strane?

Svrha Seminara je upoznavanje drugih s našom tradicijskom kulturom, ali meni je posebno drago kad nam dođe plesač koji pleše u nekom profesionalnom ansamblu ili gradskom KUD-u kao što je primjerice Lado, koji dugi niz godina plešu i bunjevačke plesove. Puno sam naučio na ljetnim školama hrvatskog folklora, to iskustvo mi mnogo znači pa u svojim podukama koristim i metode tamošnjih predavača, profesora koji su mi bili uzor. Naravno, kopiranje ne dolazi u obzir, jer se i smisao ovog seminara razlikuje od misije škole folklora. Mi se bavimo samo bunjevačkim plesovima i naglasak nam je na predavačima s našeg terena. Na kraju Seminara svake godine radimo evaluaciju te imamo povratnu informaciju o slabostima, kao i pozitivnim stvarima. Zaključak jeste da je polaznicima važno doći na izvor i na autentičnom terenu osjetiti atmosferu i upoznati ono što u Hrvatskoj nemaju prigodu.

Zahvaljujući ovom seminaru veliki broj njegovih polaznika iz Hrvatske imao je priliku upoznati ne samo običaje i tradiciju bunjevačkih Hrvata, već i sam Tavankut pa i Suboticu. No, tu su i brojni drugi događaji koje HKPD Matija Gubec organizira u Tavankutu, a nisu u okviru Tavankutskog kulturnog lita. Navedite neke od njih...

Kako Tavankutsko kulturno lito obuhvaća razdoblje od svibnja do rujna, pokušali smo i ostale programe podijeliti. Konkretno, prošle godine smo započeli s programom Advent u Tavankutu, koji počinje uoči prve nedjelje adventa paljenjem prve svijeće, pa ide izložba božićnjaka, blagdan Sv. Nikole, božićni vašar, božićni koncert, betlemari. Razdoblje nakon Sveta tri kralja započinjemo pokladnim programom, odnosno Gupčevim balom, a tijekom korizmenog vremena organiziramo križni put na biciklima, te preduskrsne slamarske radionice. Osim navedenog, uz podršku Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, provodimo aktivnosti koje se tiču nematerijalne kulturne baštine (šaranje pisanica, polivači, običaj betlemara, pravljenje božićnjaka), a objedinjene su nazivom Tradicija koja živi i u planu su nam i neke nove. Naše slamarke, koje su nam značajne u mnogo segmenata, sljedeće godine će obilježiti 40 godina rada u okviru kolonije. Slamarstvo je brend bunjevačkih Hrvata, a slamarke i druge članice naše udruge u Tavankutu rade i na projektima kao što su Žene na selu, Ravnopravnost spolova, a dio su i Ženske ruralne mreže Vojvodine. Gubec je od 2017. godine prepoznatljiv i po projektima Erazmus sa suradnicima iz Slovenije. Zatvorili smo tri projekta, a sada čekamo na odobrenje četvrtog. Dakle, kao Društvo nastojimo ne samo čuvati i njegovati tradiciju, već biti uključeni u projekte, pratiti suvremene trendove, biti prisutni gdje god možemo. Smatram da je to jako važno za jedno seosko društvo.

Tavankut ima uspješno razvijenu turističku priču, dolaze vam posjetitelji s raznih strana. Budu li i oni gosti nekih od brojnih događaja koje organizirate u selu i koliko su zapravo posjećene sve te vaše manifestacije?

Na našim sastancima razgovaramo i o tome kako one možda nisu dovoljno ispromovirane, nedostaje nam možda stručnog kadra za to. Često se događa da nam na neke događaje dođu i gosti koji su u turističkom posjetu. Primjerice, na priskakanje vatre ove godine došlo je i njih 15-ak iz Zagreba, uživali su i podsjetili se kako nešto slično ima i u Hercegovini, a neki od njih su podrijetlom odatle. Prije dvije godine smo na istom događaju imali skupinu posjetitelja iz Kine, njih oko 30, koji su sve to fotografirali i snimali, pa i preskakali vatru. Takva vrsta nemasovnog turizma nam je značajna iz više aspekata, s jedne strane zbog skromnog doprinosa održivosti, a s druge zbog promocije tradicije. U ovom mjesecu smo imali već tri grupe turista, a jedna iz Slovenije je najavljena za jesen. Najveći broj turista/posjetitelja dolazi nam iz Hrvatske, 90 posto, a imamo nekoliko ustaljenih grupa i iz Slovenije, kao i iz Srbije (Vojvodina i Beograd), Mađarske, BiH. Često se događa da nakon grupnih posjeta neki ponovno dođu individualno, tj. u privatnom aranžmanu ili nas preporuče drugima.

HKPD Matija Gubec izdaje publikaciju Gupčeva lipa, koja izlazi jednom godišnje, a sadrži najvažnije događaje i aktivnosti svakog odjela Društva, koji su održani prethodne godine. Predstavite nam ukratko ovaj godišnjak.

Prva dva broja su izdana 1998. i 1999. godine pa je to zastalo zbog financijskih problema. S njezinim izlaženjem nastavljeno je 2007. i od tada do danas redovito se tiska. Budući da se događa da izađe sredinom ili koncem tekuće godine sa sadržajima iz prethodne, često se postavi pitanje koja je svrha njezinog izdavanja, jer se sve to može pronaći na društvenim mrežama i to odmah nakon što se nešto dogodi, kao i tko to uopće čita. Glavna zamisao je da ona bude kronologija jednog godišnjeg rada, a posebna zahvala svakako ide tjedniku Hrvatska riječ čije tekstove najvećim dijelom koristimo, budući da redovito prati rad našeg Društva, a tu je i usluga oko lekture i prijeloma. Puno puta kada izdamo Lipu mislimo da nije dovoljno sve zastupljeno, ali kada pogledamo njezin desetogodišnji rad, to je jedna dobra kronologija i ako jednog dana netko želi istraživati rad HKPD-a Matija Gubec puno toga može naći. Kada je Naco Zelić pisao knjigu Protiv zaborava, u povodu 50 godina rada Društva, shvatili smo da nemamo dovoljno arhive, to nam je manjkavost, ali se pokazalo da je Gupčeva lipa jedna dobra arhiva.

Gupčevi folkloraši te članovi Galerije Prve kolonije naive u tehnici slame u Tavankutu bili su koncem lipnja gosti I. Dana Hrvata Bunjevaca u Splitu i Splitsko-dalmatinskoj županiji. Kakvi su vam dojmovi s ovog skupa?

Smatram da je taj skup bio jako dobar i značajan. Kada je krenula prepiska s njegovim glavnim organizatorom, predsjednikom splitske podružnice Hrvatske matice iseljenika Antom Ćaletom, nije se znalo točno kako će sve to izgledati. Mislio sam da će se predstaviti samo folkloraši, ali je on rekao da želi da to bude nešto mnogo više i da se predstave i institucije ovdašnjih Hrvata. Mi kao Društvo još nikad nismo sudjelovali na jednom ovakvom predstavljanju hrvatske zajednice. Doista sam bio ugodno iznenađen visokom razinom organizacije ovog događaja i njegovom medijskom propraćenošću. Članovi Gupca su prezadovoljni i bilo im je prelijepo. Posebno nam je bilo drago sresti tamo neke od polaznika Seminara bunjevačkog stvaralaštva koje nismo vidjeli gotovo deset godina. Također, u Kaštelima smo se sreli s prijateljima koji su bili kod nas u Tavankutu 2007. godine i na naš repertoar postavili tzv. kaštelansku četvorku, koju su evo sada u Kaštel Lukšiću plesali u mješovitom sastavu Bunjevci i Dalmatinci. Iz Splita smo se vratili s mnogo pozitivne energije.

Nedavno je tavankutski Gubec dobio novo vodstvo, a ono čime se može pohvaliti svakako je brojno mlado članstvo, prije svega u folklornoj i tamburaškoj sekciji. To je svakako važan temelj i uvjet za njegov daljnji uspješni rad.

Naš dosadašnji predsjednik Ladislav Suknović je zbog profesionalnih obveza otišao s te funkcije i na njegovo je mjesto izabrana dugogodišnja aktivna članica Društva i njegovog Upravnog odbora Mira Tumbas. Smatramo to dobrim izborom, a Društvo je nastavilo s radom svojim uhodanim ritmom. Akcent u našem djelovanju nije samo na pomlađivanju već generalno uključivanju mladih, pa su nam tako voditelji folklora Darko Prćić, Milica Tikvicki, Sanda Benčik i Martina Žarić, voditelj tamburaša je Marko Grmić, a Antonija Rudić zamjenica predsjednice. Uključivanje u rad Društva različitih dobnih skupina čini nam se kao dobar put. Veliki je izazov danas održati članstvo na broju i treba znati angažirati omladinu u nekoj sekciji, motivirati ih za rad i ostanak. Pred nama su izazovi, no mogu reći da smo zadovoljni članstvom, ali na tome trebamo raditi i dalje, jer uvijek može i treba više i treba težiti ka boljem. Želimo da mladi budu što više uključeni, da poslušamo njihove ideje, prijedloge, budemo vidljivi na društvenim mrežama na kojima su oni aktivni, želimo ih što više uključiti u programe, projekte. Dajemo im vjetar u leđa, te vjerujemo da ćemo, kada dođe vrijeme, imati odgovarajući generacijski slijed.

Izvor: Hrvatska riječ (I. P. S.)