Nakon što je 1911. proslavljena u crkvi svetog Roka, Dužijanca je organizirana i 1912., kada je bandaški par bio Antun Skenderović i Maca Bajić, a 1913. godine su ulogu bandaša i bandašice obnašali Stipan Dulić i Roza Peić Tukuljac. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata proslave Dužijance nisu organizirane te je prva sljedeća priređena 1919. godine. Od 1919. do 1940. središnje Dužijance održavane su u crkvi sv. Terezije Avilske u Subotici, a proslave su priređivane i u župama u Somboru te u Tavankutu i Žedniku, a poslije i u Bajmaku, Đurđinu, Maloj Bosni, Čonoplji i drugdje.
Ulogu bandaša i bandašica od 1941. do 1946. vršila su djeca. Odrasli bandaši i bandašice se biraju u godinama 1946. i 1947., a 10 godina, od 1948. do 1958., opet djeca preuzimaju ulogu bandaša i bandašica. Nakon 1958. do danas, u Dužijanci imamo mladiće i djevojke u ulogama bandaša i bandašica.
Nažalost, nisu pronađene fotografije s Dužijanci od 1912. do 1925. godine, vjerojatno se nije fotografiralo niti za vrijeme II. svjetskog rata, ali je sačuvan plakat za Dužijancu iz 1920. Kao što se može vidjeti na tom plakatu, program zahvalne žetelačke svečanosti koju je organiziralo Katoličko divojačko društvo obuhvatio je vježbu konjičke čete dan ranije. Na dan Dužijance, 8. kolovoza, na vašarištu je ujutro bio sastanak čete koja je išla po vijenac, a vijenac je dočekan pred „Velikom crkvom" u pol 10, gdje je bio govor, zahvala, misa. Popodne od 15 do 19 sati priređeno je kolo, a u večernjim satima davala se kazališna predstava Kolera i Pepeljuga. Večer se time nije završila već je poslije toga bila igranija do zore.
Zanimljivo je da su tih godina bandaši i/ili bandašice bili i s Pavlovca, iz Đurđina, Donjeg Tavankuta. Tako saznajemo i za danas vrlo rijetko prezime Romić Regić, po bandašu Mati iz 1926. godine. S fotografije iz iste godine možemo iščitati i da su se pripreme za Dužijancu odvijale u dvorištu predsjednice Katoličkog divojačkog društva Marge Peić Tukuljac, u Ulici Mihajla Radnića u Subotici.
Brižne, muslinu nalik, čuvarice naslijeđa
Najveće zasluge za održavanje i opstojanje Dužijance u razdoblju od 1911. do sredine 1940-ih imali su Katoličko divojačko društvo i Bunjevačko momačko kolo. To razdoblje predstavlja prvu fazu proslave Dužijance.
Do početka 1920-ih Katoličko divojačko društvo je imalo važnu ulogu u organiziranju Dužijance. To međuratno razdoblje bilo je „zlatno doba" Društva, koje je tada usko surađivalo s Bunjevačkim momačkim kolom, subotičkom muškom katoličkom laičkom udrugom. Već u prvim godinama nakon rata Katoličko divojačko društvo aktivno djeluje na priređivanju kazališnih predstava i drugih manifestacija. Predsjednica je 1925. bila Marga Peić Tukuljac, kasnije Marija Poljaković (1937.) zatim Jovana Stantić (1939.) dok je tajnica tada bila Vita Zelić. O snažnom utjecaju na bunjevačku žensku omladinu svjedoči i to što je Katoličko divojačko društvo u 1933. godini imalo čak 601 članica i članova.
Godine 1932. godine Jovana Stantić bila je izabrana za tajnicu tog Društva, zbog svog zalaganja i požrtvovnog rada. Na toj dužnosti ostaje sve do 1938. godine, kada je na prijedlog upravitelja mons. Blaška Rajića izabrana za, nažalost, posljednju predsjednicu Katoličkog divojačkog društva u Subotici. U teškim ratnim i poratnim vremenima, sve do ukinuća 1946. godine, Katoličko divojačko društvo je vodila Jovana Stantić. Poslije završetka rata, nakon što je odbilo suradnju s novim socijalističkim vlastima, Društvo je bilo raspušteno. Tada je Jovana Stantić prikupila svu pisanu ostavštinu i sačuvala je za povijest i pokoljenja koja dolaze. Tražila je načina prema ondašnjim mogućnostima kako sačuvati rad katoličkih hrvatskih organizacija. Bila je to desetljećima duga svečanost Dužijance. Ona je u suradnji s Bunjevačkim momačkim kolom organizirala društveni vid žetvenih svečanosti. Inicirala je da se s tim svečanostima nastavi u tada jedinom mogućem obliku, da se to obavi s djecom, prvopričesnicima od 1948. do 1958. godine, kako u katedrali, tako i po hrvatskim župama u okolici Subotice. Od 1958. godine ulogu bandaša i bandašice ponovno preuzimaju mladići i djevojke. Jovana Stantić je sama godinama, uz pomoć svojih suradnica, birala bandašicu tiho i neprimjetno. Organizirala je sve pripremne radove i akcije oko Dužijance, pletenje vijenaca od žita, pravljenje krune i drugo, a sve se to događalo u njezinoj obiteljskoj kući.
Sakrivena u oblicima mogućeg
U ovom razdoblju je Dužijanca dugi niz godina poprimala obogaćujuće forme isključivo unutar crkve i hrvatskih bunjevačkih udruga koje su se okupljale oko Crkve, kao što su bili Katoličko divojačko društvo i Katoličko momačko društvo. U vrijeme komunizma Dužijanca je bila samo crkvena javna svečanost. Tijekom rata Dužijanca nije obilježavana, a poslije II. svjetskog rata je novi državni režim zatvorio u crkvu i sveo slavlje Dužijance samo na crkvene okvire. Ipak, nikada nije uspio zabraniti bandašicino kolo. Primjer i djelovanje Katoličkog divojačkog društva pokazuje i potvrđuje da je nacionalno djelovanje unutar katoličkih društava bio jedini mogući oblik nacionalne borbe bačkih Hrvata u to vrijeme.
Katolička prosvjetno-odgojna i zabavna organizacija mladeži, Bunjevačko momačko kolo, osnovana je 1920. i djelovala između dvaju svjetskih ratova, dajući doprinos i održavanju žetvenih svečanosti. U godini kada je osnovano Bunjevačko momačko kolo, Trianonskim ugovorom je određena buduća sudbina područja kojem je pripadala i Subotica. Bunjevci su time prešli iz mađarskog imperija u južnoslavenski, odnosno srpski. U to je vrijeme u Subotici živio rekordno zabilježeni broj Bunjevaca. Na popisu iz 1919. bilo ih je 65.135. Također, u to su vrijeme salaši nosili polovicu ukupnog broja pučanstva, a ogromna većina, negdje oko 80 posto stanovništva bavilo se zemljoradnjom. Politička događanja, djelovanje centralističkih i federalističkih struja, odrazila su se i u bunjevačkoj zajednici. Veći dio njih bio je okrenut prema Zagrebu, a drugi prema Beogradu. Budući da je Bunjevačko momačko kolo bilo jasno hrvatski opredijeljena udruga, na što ukazuje i službeni jezik u njihovom Statutu, ona nije imala potporu režima u međuratnom razdoblju Kraljevine. To nije bitno utjecalo na njihov rad, ali nije bilo ni zanemarivo, a vjerski predznak bio je presudan za ukidanje BMK-a nakon Drugog svjetskog rata, saznajemo iz istraživanja povjesničara Stevana Mačkovića.
Dužijanca se othrvala svim promjenama vremena, sačuvala i izgradila kulturu hrvatskog naroda na prostorima Bačke. Od Austrougarske monarhije do stvaranja Republike Srbije, Dužijanca, ta svetkovina ratara, preživjela je sedam državnih tvorevina.
Izvor: Hrvatska riječ (Nela Skenderović)