Kakve su bile povijesno-političke prilike u godinama od 1968. do 1972.? Kako je nastala ideja da se organizira Dužijanca kao gradska, turističko-folklorna manifestacija? Kakva je bila pozicija hrvatskih intelektualaca i kulturnih djelatnika u tim godinama? Što se događalo u širem okruženju, u matičnoj domovini Hrvatskoj? 
Iako o godinama o kojima u povijesti Dužijance razmišljamo u ovom broju, ima napisa i literature, čini se da to razdoblje zahtijeva sveobuhvatniju povijesnu analizu. Mnoge su činjenice bitne da bi se razumjelo kako je potekla ideja o organiziranju žetvenih svečanosti ‘68., važna su i sjećanja živućih sudionika tih događanja, a svakako je potrebno sagledati manifestaciju Dužijance kroz tih nekoliko godina u širem kontekstu društvenih i političkih previranja i tenzija.

„Nesporno je da je skup priredbi za Dužijancu 1968. godine, poput Takmičenja risara, velikog kola s izborom bandaša i bandašice, skupštine risara, svečane povorke, ukrašavanja izloga i konjičkih utrka predstavljao glavnu turističku atrakciju ne samo Subotice nego i šire okolice. Bila je to manifestacija bunjevačkih Hrvata koja je po masovnosti i sadržaju premašila sve dotadašnje gradske manifestacije", piše Lazo Vojnić Hajduk.

Kako je počelo?

Budući da Hrvati u to vrijeme nisu bili politički organizirani, jedino područje gdje su mogli djelovati bilo je kulturno. Iz zapisa Bele Gabrića u Subotičkoj Danici iz 1994. godine saznajemo da je „grupa rodoljuba u kojima je tinjala želja da se učini nešto više na očuvanju i njegovanju narodne tradicije i običaja, znala da se zbog općih političkih prilika ne može uključiti u proslavu crkvene dužijance. Zato su pokrenuli inicijativu da se organizira svjetovna proslava dužijance kao narodno turistička priredba".
U svojoj knjizi Dužijanca s nama i u nama Lazo Vojnić Hajduk kaže da su se hrvatski intelektualci, kada se ideja o jednoj takvoj manifestaciji počela rađati, fokusirali na teme koje su imale praktičnu mogućnost ostvarenja u realnom životu. Među onima koji su razmišljali o tome što bi bilo moguće i prihvatljivo u subotičkoj sredini navode se Balint Vujkov, Matija Poljaković, Ivan Tikvicki Pudar, Ivan Tikvicki st., dr. Vinko Perčić, Ivo Stantić, Grgo Prćić, Lazar Merković, Bela Gabrić i drugi. Na temelju povijesnih podataka o običajima bunjevačkih Hrvata, ali i programa svečanosti Dužijance organiziranih do 1940. godine, a posebno 1936., zaključili su da bi svečanost Dužijance trebalo organizirati tako da se uz žetveni običaj dužijance što potpunije predstave i drugi narodni običaji bunjevačkih Hrvata, kao što je Kolo s izborom bandaša i bandašice u kojem bi se prikazali brojni bunjevački narodni plesovi i pjesme, kraljice koje bi u bogatim narodnim nošnjama izvele i brojne kraljičke pjesme bogate sadržajem, Takmičenje risara, konjičke utrke, Skupštinu risara, prigodne izložbe.

Ideja u provedbi

U svrhu ostvarivanja te ideje razgovarano je s mjerodavnima u poglavarstvu Općine Subotica, Općinskom komitetu Saveza komunista Subotice, općinskoj konferenciji Socijalističkog saveza radnog naroda Subotice, a to su bili: Bolto Milanković, Antun Milodanović Dela, Antun Kopilović Šogor predsjednik SSRNJ, Đuro Stipić, Ruža Vuković, Slavko Zorić, Remija Gabrić, Marko Peić, Josip Buljovčić, Milivoj Prćić, Melanija Čanak. Kao predmnijevani organizator te priredbe obaviješten je i Turistički savez općine Subotica. Tako je u svrhu provedbe organizacije proslave Dužijance ‘68., Turistički savez općine Subotica imenovao organizacijski odbor. U njegovom sastavu su bili predsjednik organizacijskog odbora Dužijance 1968. Marko Peić, dopredsjednik Naco Zelić, Jakov Kujundžić, Grgo Bačlija, Antun Kovačić Bato, Bela Duranci, ing. Josip Stantić, Balint Vujkov, Ivan Tikvicki st., Slavko Zorić, Matija Bašić, Kata Budinčević, Josip Bajić, Matija Poljaković, István Budai, Lajčo Vujković Lamić Moco, Josip Ostrogonac, Lazo Kopunović, Ivan Balunović, Miroljub Vučinić, Mihajlo Mamužić, Milka Mikuška i Čedomir Riznić. Operativno tijelo organizacijskog odbora činili su Marko Peić, Naco Zelić, Jakov Kujundžić, Grgo Bačlija, Miroljub Vučinić, Antun Kovačić Bato, István Budai, Josip Bajić i Milka Mikuška.
Prvu skicu scenarija javne proslave Dužijance ‘68., koji je dorađivan tijekom priprema, napisao je književnik Matija Poljaković. Svečana povorka od hipodroma do glavnog gradskog trga, gdje je kao kruna svečanosti na velikoj pozornici sa scenografski postavljenim salašom održan program, zamišljena je kao priča u slikama. Od 1968. do 1971. u mimohodu i u folklornom programu na završnoj svečanosti, uz mnogobrojne skupine građana sudjelovala su i amaterska folklorna društva iz Subotice, Sombora i okolnih naselja. Godine 1969., 1970., i 1971., u sklopu Dužijance organizirana je i svojevrsna smotra tamburaša pod nazivom Memorijal Pere Tumbas Haje.
Gradska Dužijanca se, dakle, u okolnostima komunističkog režima koji je zabranjivao javno izražavati vjerska uvjerenja, održala kao javna turistička manifestacija, a jedan podatak govori i o tome da su predstavnici gradske Dužijance na Trgu žrtava fašizma polagali vijence od slame.

A kako se završilo?

Euforija u svezi Dužijance kao velike gradske proslave trajala je tri-četiri godine. Kako piše Grgo Bačlija u prvom broju Revije Dužijanca žetelačke svečanosti sa svim manifestacijama kao i 1968., održane su i 1972. godine s tim da je sastav članova organizacijskog odbora i počasnog odbora bio izmijenjen. No, prema onome što piše Lazo Vojnić Hajduk, organizaciju gradske Dužijance od skupine entuzijasta već poslije tri godine je preuzeo Socijalistički savez radnog naroda „trudeći se da iz tih priredbi istrijebi sve ono što je bilo osobeno naše, kulturno blago bunjevačkih Hrvata, te da natjera i ostale žitelje ovoga kraja da svetkuju Dužijancu kao neki anacionalni blagdan".
Kako piše Naco Zelić u Javnoj proslavi dužijance od 1968. do 1971., „Većina nas članova Organizacijskoga odbora dužijance koji smo bili članovi Matice hrvatske u Zagrebu, početkom 1972. isključena je iz članstva HKUD-a Bunjevačko kolo i iz Organizacijskoga odbora dužijance i drugih društava, i više nismo smjeli sudjelovati u organiziranju proslave kao i u drugim društvenim aktivnostima".
Dodajmo da je poput brojnih „matičara" iz organizacijskog odbora Dužijance 1972. isključen Ante Pokornik, a tadašnji predsjednik Saveza komunista u Subotici Antun Milodanović Dela, istaknuti komunist Hrvat, koji se, kako se navodi na internet portalu Hrvatsko proljeće, nije poveo za „sječom" i progonom bačkih Hrvata uglednika nego ih je, štoviše, štitio, također je bio uskoro smijenjen. 
Sljedećih godina Dužijanca je izgubila sva katolička i hrvatska obilježja te je prozvana Žetvenim svečanostima naroda i narodnosti. 

Izvor: Hrvatska riječ (Nela Skenderović)