„Postoji nešto u projektu Viktora Jurige i Zvonka Sarića što me čini tužnim. Kažem u projektu, a ne fotografijama, jer ono što je pred nas postavljeno nadilazi skup tehnoloških obrazaca kojim se obično obilježava fotografsko umijeće. Zapravo, ono što se podastire našoj pažnji htjelo bi da izbjegne sjaj tog umijeća, da iskorači ispred njega, da njemu prethodi i da ga sublimira. A ono što prethodi i ono što prekoračuje, ono što sublimira, to je zapravo misao. Misao čista, misao tužna.
Otkud tuga koja nema svoj konkretni povod u varljivom slikovnom prizoru ili sceni ili prepletu scena? Otud što nam niz ovih radova govori samo o jednom – o odsutnosti. Kako se može govoriti o odsutnom, kako se može fotografirati nešto što nije prisutno? Možda je baš ovdje mjesto da se sjetimo one rečenice Rolanda Barthesa iz poznatog eseja nazvanog – Svijetla komora. On kaže: ono nešto pomalo jezivo što postoji u svakoj fotografiji: povratak je umrlog. Kao da se fotografiji obraćamo, jer znamo da je ono što će uslijediti samo jedno svjedočanstvo o odsustvu. Jer ne radi se o uskrsnuću, niti o oživljavanju, niti o ovjekovječenosti, već o povratku nečeg što živo nije i živjeti više ne može, što je dakle definitivno odsutno. Neki pra-nedostatak oko koga se vrti naša izvorna žudnja – žudnja kao takva“, rekao je Mirko Sebić na otvorenju izložbe zajedničkog vizualnog projekta Viktora Jurige i Zvonka Sarića U zrcalu, u novosadskoj galeriji Forma.
Mirko Sebić je naglasio da se autori obraćaju jednom mjestu koje ima svoju društvenu povijest.
„Dakle, ne samo jednoj arhitektonskoj tvorevini kasne moderne, koja od šezdesetih godina stoji u centru Subotice. Ne višekatnoj zgradi. Na njihovim bilješkama postoji samo niz mjesta unutar nečega. Unutar nečega, što se nekad zvalo Radnički dom, pa Radnički univerzitet, pa Otvoreni univerzitet. Ali ta imena postaju samo zvukovi u praznom prostoru nečega. Čega? To nešto što ne možemo da imenujemo iako smo mu nadijevali imena, iako smo ta imena upisivali u protok dana, godina i decenija, iako smo uz ta imena vezivali razne ideološke i druge konstrukte.
Dakle, neimenljivo i nemušto jeste konačni, krajnji znak odsutnosti. Ali usprkos tomu mi bi da gledamo. Mi moramo da mislimo i izmislimo. Da izmislimo geometriju, da povučemo linije, da stvorimo prave, oštre i tupe uglove. Jedino kad ostanemo sami, jedino kad više nemamo kud, jedino tada sebi priznajemo da usprkos svim našim naporima ove linije ostaju geometrija praznine. Zrcalo je naša sudbina i mi mu dajemo glas. Pa makar da se radi i o razbijenom zrcalu mi ćemo se ogledati u krhotinama. Čak i tako još uvijek možemo vidjeti nešto. Ali što je to što vidimo, jesmo li to mi? Na ovim fotografijama zrcala su krhotine nedostatka – odsutnog. I sada smo mi na potezu, sada mi moramo donijeti konačnu odluku što ćemo vidjeti na tim krhotinama.“
Izložba je za posjetitelje bila otvorena od 8. do 20. rujna 2015. godine.
Izvor: Hrvatska riječ
