Posljednjih godina sve je uočljivija kriza u radu seoskih kulturno-umjetničkih društava. Najveći uzročnik ove krize je pojačan trend iseljavanja mladih, ali i života u vremenu individualaca, gdje je svaka jedinka otuđena i sama. Na ovaj problem nadovezala se i financijska kriza, koja je prouzročila i opadanje intenziteta i kvalitete rada u svim nekada vrlo aktivnim zajednicama kulture. Zainteresiranih za folklorne aktivnosti sve je manje, jer se ta kultura više ne potiče u vrtićima, školama i drugim zajednicama.
Prije rata devedesetih bilo je gotovo nemoguće pronaći školu u kojoj nije postojala folklorna sekcija i u kojoj djeci od malih nogu nije sustavno usađivana ljubav prema ovoj vrsti tradicije. Na ovaj način, po završetku svake školske godine KUD-ovi bi popunjavali članstvo već obučenim plesačima, što je bio, u odnosu na današnje vrijeme, ogroman potencijal.
Ruho treba znati nositi
Suočene s permanentnim osipanjem članstva, poglavito pripadnika mlađih dobnih skupina, institucije kulture sve više upražnjavaju do sada zapostavljene aktivnosti. Umjesto folklornih i tamburaških smotri, sve češće se okreću istraživanju i prezentiranju tradicije, organiziranju radionica, rukotvorstva, edukacije, turizma, što je novo poglavlje koje bi u bliskoj budućnosti folklornim društvima trebalo dati i novi smisao.
„Društva bi trebala postati rigorozni čuvari tradicije svojega mjesta, jer su te tradicije nastajale stoljećima. Na nama je zadaća da ih očuvamo, jer tko nema tradicije, nema ni budućnosti. Očuvanje ne mora značiti samo odijevanje tradicijskog ruha, nego i njegovu izradu i popravke, a prije svega nikada ne smijemo zaboraviti da svako ruho treba znati nositi, jer svako ima neke svoje specifičnosti. A nositi ruho mora se učiti još od djetinjih dana, ljubav prema ruhu i tradiciji stvara se u obitelji. Svakako moramo čuvati i zapisivati sve dostupne običaje, nazivlje, a osobito njegovati arhaične lokalne govore. I sam sam svjedočio masovnoj prodaji narodnog blaga bačke Šokadije, što u jednu ruku smatram kulturnom katastrofom, a u drugu ruku dobrim. Tako se jedan dio baštine nastavlja, jer narodno blago dolazi u ruke onih koji to cijene, ali s druge strane neizmjerljiva je šteta što nestaje s izvornog lokaliteta. Isto vrijedi i za sva tradicijska znanja, neophodno ih je prenositi u bilo kojem obliku, sve će to biti dio zaloge za budućnost“, rekao je mag. educ. art. Tomislav Livaja poslije tematskog predavanja na manifestaciji Žensko tradicijsko češljanje Hrvatica u regiji, nedavno održanoj u Baču.
Briga o tradicijskoj baštini u općini Bač
Hrvatska populacija u općini Bač bilježi veliki pad brojnosti, osobito mlađe i srednje dobi, zbog ubrzanog iseljavanja u zemlje EU. Tako je i većina institucija kulture Hrvata – Šokaca u ovoj općini u opasnosti od gašenja, što zbog nedostatka sredstava za rad, a još više zbog rapidnog smanjenja broja članova. Opstale su i u dobrom smjeru idu još jedino dvije manifestacije: Andrićevi i Matoševi dani u Plavni i Žensko tradicijsko češljanje Hrvatica u regiji u Baču. Predsjednica Kata Pelajić i nekoliko najagilnijih aktivista plavanjskog Matoša trenutačno su u inozemstvu, pa je do njihovog povratka iluzorno i govoriti o aktivnostima. Idejni tvorac manifestacije Žensko tradicijsko češljanje Hrvatica u regiji, predsjednica UG Tragovi Šokaca Stanka Čoban razmišlja o obvezama u budućnosti.
„Vrijeme udruga koje svoj rad baziraju na velikom broju članova folkloraca neumitno prolazi. Mislim da je najteže stanje u udrugama šokačkog Podunavlja. Zbog velikog odljeva mlađih, a sada već i srednjih generacija iz naših mjesta, članstvo nam se ubrzano osipa. Neki odlaze zbog iseljavanja, neki zbog starosti i bolesti, a neki, nažalost i zbog nama oduvijek tipične taštine. Aktivnih je sve manje, pa je neophodno sve snage baciti upravo na ovakav način rada i sve to snimiti, zapisati, kako bi za budućnost ostali tragovi našeg postojanja i djelovanja na ovim prostorima. Manifestacija Žensko tradicijsko češljanje utemeljena je kako bismo na edukativan način obradili ovaj segment naše tradicije. Uspjeli smo ju podići i na međunarodnu razinu, ali isto tako u nju smo uključili i predstavnike ostalih nacija koje naseljavaju mjesta u općini Bač. Mislim da je vrlo bitno što smo u njezinu prezentaciju uspjeli uključiti i tzv. velike elektroničke medije i tako ju predstaviti širokoj javnosti kao doprinos hrvatske zajednice općoj kulturi sredine u kojoj živimo“, rekla je Čobanova.
Sonćani u vodama turizma
KPZH Šokadija, osnovana 2002. godine, nastavljač je prekinute tradicije hrvatskih udruga u Sonti između dva svjetska rata. Cilj osnivanja udruge ovakvoga profila bio je njegovanje tradicije sonćanskih Šokaca – Hrvata, i to ne samo folklorne nego i običajne, jezične i ostalih kroz rad sekcija i pojedinaca, a u djelokrugu rada nam je i nakladnička djelatnost.
„Osim standardnih aktivnosti u smislu organiziranja Šokačke večeri, dramskih predstava, likovnih kolonija i slično, Šokadija je okrenuta i drugim aktivnostima. Najbitniji nam je rad na očuvanju tradicije, kako one koju je moguće uprizoriti i pokazati što većem auditoriju, tako i naše bogate govorne, koja je u Sonti itekako živa i danas. Kupovina, adaptacija, opremanje i uređenje Šokačke kuće u Sonti jedna je od naših prioritetnih aktivnosti. Kad bude završena i otvorena za posjetitelje, u njoj će biti smješteno više prostorija: muzej, galerija, knjižnica s čitaonicom, odnosno prostorom za realizaciju aktivnosti tipa stručnih predavanja, književnih večeri, seminara i raznih promidžbi. Šokačka kuća je u vlasništvu Šokadije i predviđena je i za promociju etno turizma. Šokadija je već uključena u projekte Sinergija kulture i turizma pri Departmanu za geografiju novosadskog PMF-a. Član je Klastera turizma Općine Apatin, a pristupila je LAG-u za razvoj općine, nudeći svoje turističke i ostale kapacitete. Zbog stalnog opadanja broja članova, što je u najvećoj mjeri posljedica pojačanog iseljavanja stanovništva mlađe i srednje dobi, u odnosu na folklorne aktivnosti, prioritet nam u budućnosti mora biti upravo krajnje ozbiljno uključivanje u turističke vode, edukativni rad na približavanju naše tradicije što širem auditoriju, intenzivnijoj suradnji s medijima, osobito elektroničkim i, prije svega, očuvanju našega govora, jer ne zaboravimo: jezik je najprepoznatljivija karakteristika identiteta pripadnika bilo koje nacije ili etničke skupine“, kaže predsjednik ŠokadijeZvonko Tadijan.
Sada pisati o radu Monoštoraca i Berežaca bilo bi samo ponavljanje već napisanoga, jer su posljednjih godina po aktivnostima KUDH-a Bodrog i HKPD-a Silvije Strahimir Kranjčević daleko iza sebe ostavili sve udruge podunavskih Hrvata – Šokaca, a mediji su popratili sve njihove aktivnosti. Monoštorci su već duboko zagazili u vode turizma, a predanim radom uspjeli su obnoviti i neke od sekcija koje su im već bile u dubokoj krizi. Berešci su uzletjeli poput feniksa, a njihove aktivnosti ohrabruju sve štovatelje lokalnih i nacionalnih tradicija.
Izvor: Hrvatska riječ(Ivan Andrašić)
