„Osnovna djelatnost javnoga medijskog servisa u funkciji je ostvarivanja javnog interesa, a podrazumijeva proizvodnju, kupovinu, obradu i objavljivanje radio, televizijskih i multimedijskih sadržaja, naročito informativnih, obrazovnih, kulturno-umjetničkih, dječjih, zabavnih, sportskih, vjerskih i drugih koji su od javnog interesa za građane, a koji za cilj imaju ostvarivanje ljudskih prava i sloboda, razmjenu ideja i mišljenja, njegovanje vrijednosti demokratskog društva, unaprjeđivanje političke, spolne, međunacionalne i vjerske tolerancije i razumijevanja, kao i očuvanje nacionalnog identiteta srpskog naroda i nacionalnih manjina, kao i pružanje audio i audio-vizualnih medijskih usluga i objavljivanje elektroničkih izdanja kao usluga od javnog interesa.“ 

Tako je definirana djelatnost javnih medijskih servisa u Zakonu o javnim medijskim servisima. Ima ih dva: Radio-televizija Srbije (RTS), sa sjedištem u Beogradu i Radio-televizija Vojvodine (RTV), sa sjedištem u Novom Sadu, a definirani su kao „republički“ i „pokrajinski“ javni medijski servis. Upravo uloga obveznog ostvarivanja javnog interesa u točno definiranim područjima je ono što javne medijske servise razdvaja od onih u osobnom vlasništvu, temeljem Zakona o radiodifuziji, koji regulira rad i jednih i drugih. Tim zakonom za javne medijske servise utvrđena je obveza da „osiguraju odgovarajuće vrijeme za emitiranje sadržine vezane za djelovanje (...) vjerskih zajednica na području na kojem se program emitira“.
S druge strane, Katolička je crkva definitivno medijska zajednica. Potvrđeno je to u dokumentima Drugog Vatikanskog koncila, kada je prvi puta Crkva dobila „medijski“ dekret pod nazivom Inter mirifica. U njemu su „sredstva društvenih komunikacija“ prepoznata kao „divni Božji darovi“, a članovi Crkve su pozvani da ih, prema potrebama vremena i prilika, djelotvorno upotrebljavaju u apostolatu, „bez oklijevanja i s najvećim marom“. Kada je u pitanju mjesna Crkva, biskupije koje se nalaze u Vojvodini, tiskani joj mediji nisu strani, i oni datiraju od same pojave tiska kao sredstva prenošenja poruke na našim prostorima. No, dade se primijetiti da je i tu Drugi vatikanski koncil dao značajan zamah. Kada su u pitanju elektronički mediji, svijest da su oni potrebni u životu Crkve i koncipiranje njihovoga uspostavljanja novijega je datuma. Za katoličke sadržine na javnim televizijama, ondašnjim RTB i RTNS, moglo bi se reći da imaju tridesetogodišnju povijest, te da tu povijest dijele s prvim naznakama demokratizacije društva u današnjoj Srbiji i sa sadržajima kojima je tada (prvenstveno i u znatno većem opsegu) počeo biti na javnim televizijama sustavno praćen život Srpske pravoslavne crkve.

Prvi vjerski program

Kako smo saznali od Tajništva RTS-a, prvim vjerskim programom na toj televiziji se smatraju prijenosi pravoslavnih liturgija koji su bili realizirani prigodom Božića i Uskrsa 1990. godine. Ista televizija navela je da su „potom“ uslijedili i prijenosi katoličkih liturgija slavljenih na dane Božića, odnosno Uskrsa. Kada je u pitanju RTV, od ove medijske ustanove nije, ni nakon nekoliko traženja, dobivena informacija o tome od kada datiraju začeci vjerskoga programa. On je svakako započeo prvo na mađarskom jeziku. Fra Károly Harmath, predstojnik Franjevačke kuće u Novom Sadu, plodni pisac, novinar i katolički nakladnik je još 5. studenog 1989. godine predložio tadašnjem zrenjaninskom biskupu Lászlóu Huzsváru da se subotički i zrenjaninski biskupi obrate Radiju Novi Sad u cilju pokretanja vjerske emisije. 
„Počevši od korizmenog vremena 1990. godine uređivao sam svake nedjelje vjerski program u trajanju od 5 do10 minuta, a zatim je od Uskrsa iste godine nedjeljni vjerski program postao redovit. U prvo vrijeme on je trajao 15 minuta, a postupno se produljavao“, kazao nam je p. Harmath. 
Od 1992. on je postao crkveni referent nedjeljnog polusatnog vjerskog programa Radija Novi Sad, što je u stvarnosti značilo i uredničke poslove. Osim toga je kroz nekoliko godina vodio i dvosatni noćni program s kvizom upoznavanja Biblije. Godine 2000. novosadska nakladnička kuća Agapé preuzela je cijelu proizvodnju vjerske emisije na mađarskom jeziku u vlastitom kućnom studiju, a p. Károly ih je uređivao sve do konca 2003. godine. Prvi televizijski prijenos (božićne) mise u Vojvodini na TVNS bio je 1990. godine, i to upravo iz franjevačke crkve sv. Ivana Kapistranskog u Novom Sadu. Fra Tadej Vojnović, također tadašnji član franjevačke zajednice u Novom Sadu, prvi put je nastupio na televiziji na Uskrs 1992. godine, da bi nakon toga sve češće nastupao u emisijama, što je zanimljivo, jedne privatne novosadske televizije čiji je ostali program bio prilično nenaklonjen poštivanju medijskih i građanskih sloboda.
U međuvremenu se p. Károly intenzivno bavio idejom osnivanja katoličkog radija, te se 1999. godine obratio nadležnom ministarstvu pismenom molbom za izdavanje potrebne dozvole. U vremenu čekanja na odgovor na podnesak, on je 6. 2. 2001. utemeljio udrugu Yukatmedia u franjevačkom centru Domus pacis kod Horgoša. 
„Cilj udruge bio je stručno osposobljavanje medijskih suradnika iz kruga laika. Nakon završetka savjetovanja Međunarodne organizacije katoličkih medija 2000. godine u Verbanu (Italija) posjetio sam sjedište Radio Marije u Erbi i razgovarao s njegovim upraviteljem Emanueleom Ferrariom o mogućnosti osnivanja katoličkog radija u Srbiji. Tijekom pripremnih radnji za to, u više navrata Franjevački samostan u Novom Sadu ugostio je predstavnike ovoga radija, te sam skupa s njima obilazio nekoliko naselja u Bačkoj u cilju utvrđivanja stanja. U međuvremenu, na molbu nadbiskupa beogradskog, izradio sam više izvedbenih projekata za Biskupsku konferenciju. Godine 2002., u okviru priprema za proslavu 25. obljetnice postojanja Agapéa, iz studija formiranog u potkrovlju samostana emitirana je privremena emisija, a Radio Marija Srbije prvi put se oglasila 21. studenog 2003. Ubrzo nakon proslave tadašnja uprava se pod raznim pritiscima prestrukturirala, isključivši one koji su razmišljali na drugi način. Dana 10. rujna 2005. godine Radio Marija se službeno preselila u svoje sjedište na drugu lokaciju u Novom Sadu, a kasnije u Suboticu“, kaže Harmath.

Bez crkvene medijske strategije

Ipak, „medijski projekt“ za koji je Biskupska konferencija Jugoslavije zadužila Harmatha, razvijao se već tada u više pravaca. 
„Smatrali smo da smo morali djelovati u pravcima ostvarivanja ovih ciljeva: osnivanje Biroa BKJ za društvenu komunikaciju, rad na radiju, rad na video i TV programima, tiskani mediji i stručno usavršavanje“, kaže p. Harmath. 
Ipak, glede cijeloga plana, što važi i za vjerski TV program, Harmath kaže da se sačuvalo samo ono što je postojalo i ranije ili što se nastavilo kasnije u okviru manjinskih programa na RTV, do danas redovito na mađarskom, slovačkom i rusinskom jeziku. 
„Ne znam tko koliko ima udjela u tome. Mediji su postali područje za osobnu promociju nekih crkvenih dostojanstvenika. Doduše, malo ih je, ali su odustajali kad su uvidjeli da oni neće biti na prvom mjestu, nego će se morati raditi timski“, kaže Harmath, koji, između ostaloga, predaje predmet teologija medija na mađarskom odjelu Teološko-katehetskog instituta Subotičke biskupije.
Osoba koja je medijsko djelovanje Crkve promovirala je svakako beogradski nadbiskup i metropolit Stanislav Hočevar. No, i on je u razgovoru za naš tjednik medijsku crkvenu stvarnost nazvao „problemom“. 
„Problem potječe iz početnih godina moje službe u Beogradu (Hočevar je počeo službu u Beogradu u travnju 2001., prim. M. T.). Tada današnje crkvene strukture Crkve u Srbiji nisu postojale ili nisu bile na odgovarajući način uređene. Grkokatolilčka eparhija nije postojala, današnja Srijemska biskupija bila je u sastavu Đakovačke (sa sjedištem u Hrvatskoj), a u Zrenjaninu je biskup bio mons. Huzsvár. Medijskim djelovanjem Crkve nitko iz crvenih struktura nije se ozbiljno pozabavio. Inicijativa je, međutim, došla sa strane Srpske pravoslavne crkve, odnosno vladike bačkog Irineja Bulovića, koji me je kontaktirao, kao tadašnjeg predsjednika Biskupske konferencije Jugoslavije. Ideja je bila da se u medijsko predstavljanje Crkve na javnim televizijama uključe i druge biskupije, no za to nije iskazan gotovo nikakav interes. Značajnu potporu za ovo dao je i tadašnji ministar vjera Vojislav Milovanović, koji je marljivo jednom mjesečno sakupljao sve vjerske poglavare i s njima razgovarao o svim otvorenim pitanjiima, pa i o medijima. Već se tada na sastancima biskupa u Srbiji počelo razgovarati o utemeljenju katoličkog medijskog centra ili agencije, no za novoga predsjednika Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda (od 2011. to je bio barski nadbiskup Zef Gashi, prim. M. T.) to nije bio prioritet“, navodi Hočevar. 
On se slaže da je situacija medijskog predstavljanja Crkve na televizijama trenutačno neodrživa. „Najviše su na promjeni te situacije uradili isusovci iz samostana u Beogradu koji su na početku snimili priloge za emisije Verski kalendar na hrvatskom jeziku. Međutim, ti prilozi se nisu mijenjali, te smo dolazili u bizarne situacije gdje se određene godine na blagdan Uskrsa u Verskom kalendaru prikazivao svetac koji se toga dana kalendarski slavio, budući da je Uskrs kalendarski pomični blagdan“, navodi on.  
Iz više nam je izvora potvrđeno da je s Hočevarom na medijskom pitanju tijesno surađivao i pokojni svećenik Subotičke biskupije Andrija Kopilović. 
Kako stvari stoje u vjernicima najbrojnijoj biskupiji u Srbiji? 
„Subotička biskupija, nažalost, nema vijeće koje bi se bavilo medijima. Ono je ranije postojalo, ali već dugi niz godina Subotička biskupija ne uspijeva učiniti nešto ozbiljnije na tom polju. S tim u svezi, budući da nema odgovarajuće tijelo koje bi se bavilo ovom tematikom, nema niti službenoga stava o vjerskim programima na javnim televizijama“, kazao nam je tajnik Subotičke biskupije mons. Mirko Štefković u odgovoru na pitanje koja je uloga Subotičke biskupije u sadašnjoj produkciji vjerske sadržine na javnim televizijama. 
„Iz tog razloga na ovu temu trenutno nema niti može biti bilo kakvih zahtjeva spram Radio-televizije Vojvodine. Vjerujem da inicijativa za suradnju ipak treba doći s naše strane, a to će biti moguće tek onda kad u Biskupiji bude osmišljena medijska strategija i formirano odgovarajuće tijelo, koje će istu provoditi u djelo, bilo preko crkvenih medija, bilo preko svjetovnih. Vjerujem da će i ovo pitanje biti jedna od tema kojom će se pozabaviti novi biskup subotički, čije imenovanje iščekujemo, a do tada vjerujem da bilo kakvi kratkoročni pothvati neće donijeti zadovoljavajuće rješenje ovog itekako ozbiljnog i važnog pitanja“, kaže preč. Štefković.

Izvor: Hrvatska riječ (M. Tucakov)