Križ koji stoji ispred ulaza u kapelu svetog Antuna pustinjaka u Baču zagonetan je. Posjetio sam ga ovoga proljeća dvaput i dvaput se uvjerio u bremenitost priče čiji je sastavni dio. Godina 1885., koja je uklesana u prednji dio postamenta, jedini je natpis na križu i, za sada, jedino vanjsko svjedočanstvo o ovome sakralnome ambijentu. Križ je kameni, na njemu se nalazi korpus, a podno križa stoji skromni odljevak Marijina lika. Sasvim sigurno, za ovaj križ, jedan od samo dva koja imamo u šumskome okolišu, a jedini u Bačkoj koji se nalazi duboko u šumi, dolaze bolja vremena.
Priča o kapeli
Otkuda ovakav neobični optimizam? Idemo redom. Južno od Bača nalazile su se, ovisno o izvorima, jedna ili dvije pustare označene imenom Felić, na starom putu koji je od Bača išao prema Mladenovu i dalje na Dunav (u vrijeme kada je glavni tok Dunava još prolazio pokraj tadašnjega Bukina). Pokraj toga puta, na brežuljku koji se izdiže iznad krivudave doline Mostonge, stoji kapela sv. Antuna pustinjaka. O njezinome nastanku postoji više pučkih predaja, no također i više informatora pouzdano tvrdi da je riječ o objektu iz osmanskoga razdoblja. Predaje su zanimljive, kao i podatci do kojih su došli istraživači starina Bača i okolice. Zvonimir Pelajić navodi da kapela potječe iz kasne gotike, tj. s kraja XV. ili početka XVI. stoljeća, o čemu svjedoče prozori na pročelju i gotički potporni stupovi sa strane. Stjepan Beretić, pak, sumirajući izvore koje je konzultirao, navodi da se Felić oko kapele sv. Antuna u popisu iz 1732. spominje kao posjed kalačko-bačkoga nadbiskupa, međutim i on kaže da se 1488. spominje „Gospina crkva“ na ovome lokalitetu. Kako bilo, današnja kapela duga je 13,27, a široka 5,68 m i obnovljena je u XIX. stoljeću. Danas je u njoj samo glavni oltar. Oltarna slika sv. Antuna (iz 1850. godine, dar Wilhema Hennela), svetohranište iz 1861. godine (dar Josefa Kunsta), orgulje iz 1876., dar Katarine Lipovčević, nisu više u crkvi. Marom današnjeg bačkoga župnika i dekana preč. Josipa Štefkovića, te njegovom osobnom građevinskom umješnošću, kapela je konačno prije godinu i pol dobila novi krov, novu oplatu zvonika i potpuno restauriranu i od vlage zaštićenu vanjštinu po uzoru na posljednju obnovu. U tijeku su unutrašnji radovi, te je preostali unutrašnji inventar iznesen dok se oni ne završe. Izvana crkvica zorno i dostojanstveno svjedoči o želji bačkih te ostalih katolika u Podunavlju da, kao i njihovi preci, ovdje nastave slaviti Boga.
U planu i obnova križa
Prije 12 godina je, naime, obnovljeno godišnje hodočašće u ovu kapelu, uvijek u ponedjeljak nakon Duhova (ove godine to će biti 10. lipnja). Vjernici iz Bača, Vajske, Bođana, Plavne, Selenče i Bačke Palanke sakupe se na bogoslužju u ovom jedinstvenom ambijentu, gdje je Bog dodatno blizak ljudima preko prirode koju je stvorio. Nema ih više „na tisuće“, kako pišu povijesni izvori, ali se „stado malo“ vrlo dobro drži. Simbolički ili ne, izvan čestice zemljišta koje je u vlasništvu župe sv. Pavla u Baču (oko 7.500 m2), nalaze se prostranstva šuma hrasta, jasena, topola i bagrema u sklopu rezervata prirode Karađorđevo kojim upravlja Vojska Srbije preko Vojne ustanove Morović. Do prije četrdesetak godina ovdje je s puškom na ramenu prolazio Tito i njegove svite s gostima, najčešće diplomatima. Sada su tu malobrojni čuvari prirode i radnici u šumarstvu, s ponekim lovcem, pošto je cijeli prostor šuma Vranjak i Guvnište ograđen, a negdašnji javni put uglavnom zatvoren.
„Neki se javljaju da su bili neobaviješteni o radovima, iako je, primjerice Općina Bač, doduše skromno, pomogla obnovu kapele“, kaže preč. Štefković.
Njegovi planovi nisu mali i ne isključuju turističku srhu ovoga jedinstvenog prostora. Kaže da je u planu višestrani informativni stup „kako bi priča o kapeli bila ispričana na svakom jeziku ravnopravno“, informativni sadržaj u crkvi, pa i ograđivanje crkvenoga posjeda, da ga brojne divlje svinje ponovo ne bi izrovale. Potvrđuje da nakon uređivanja interijera kapele na red dolazi i križ ispred nje.
Izvor: Hrvatska riječ (M. Tucakov)
