Ako netko istrajno čuva svoj govor, onda su to Monoštorci. Usprkos vanjskim utjecajima, prije svega zbog školovanja i posla, i danas se u selu, pa i među mladima može čuti ikavica. A ako netko u Monoštoru uporno radi na čuvanju te ikavice kroz svoje manifestacije, onda je to mjesna hrvatska udruga. I ne samo to, već su jednu svoju manifestaciju posvetili upravo ikavici i nazvali je, kako drugačije nego: Divanim šokački. A kad se Šokci „razdivanu”, onda nema kraja ni „pismi” ni priči.

Jedan sasvim običan radni dan

Ideja se rodila u šokačkoj glavi današnjeg predsjednika Željka Šeremešića, koji je kao član uprave Bodroga izgurao svoju zamisao da jedno okupljanje članova bude posvećeno„riči”, i to ne bilo kojoj, već onoj šokačkoj. Prošlo je od tada više od desetljeća, a manifestacija je prerasla uzan krug onih koji pišu na šokačkoj ikavici i postala program u kome se čuje i ikavica drugih šokačkih skupina, kako iz Podunavlja tako i iz Hrvatske i u kom se prikaže neki od starih monoštorskih običaja.  
„Rekla bih da je ovo najomiljenija manifestacija svih članova udruge. Počeli smo s idejom da se mi koji pišemo na ikavici okupimo, malo izdivanimo, pa je prva književna večer organizirana u knjižnici. Već naredne godine prešli smo u veću dvoranu. Petak je bio dan za taj susret, poslije večernje mise jer nam je želja bila da žene poslije mise malo„prodivanu”, čuju šokačku „rič”. Kasnije smo počeli uvoditi male skečeve. Od 2011. godine, kada je Željko postao predsjednik Bodroga, odlučili smo da svaka večer bude posvećena jednoj temi. Prva tematska večer bila je posvećena Dunavu, zatim smo prikazali žetveni običaj, pudarenje, zimsko prelo… Ove godine večer je posvećena zemlji, radu paora, sokacima, divanu na sokacima i svemu onome što obilježava jedan „litnji” radni dan”, kazala je dopredsjednica Bodroga Anita Đipanov-Marijanović. 
I ovoga puta na pozornici nije bilo raskošnih šokačkih nošnji već onog svakidašnjeg, radnog „ruva”.
„Za ovu godinu odabrali smo jedan običan „posleni dan”, radni dan, u drugoj polovici ljeta. Kopali su se tada kukuruzi, „vijo gra”, ali i „sidilo” navečer na sokaku. Svaki dan je tada donosio nešto novo. I radost i tugu i nove poslove. Danas je sasvim drugačije. Način života se mijenja, mijenjaju se ljudi”, kaže Marija Šeremešić, koja je osmislila scenski prikaz radnog dana u Monoštoru.

Dok divanimo postojimo 

Čula se na ovogodišnjim divanima i šokačka „pisma i rič” od Monoštora do Bođana, pa i malo dalje, do Strizivojne i Slavonskog Broda. 
„Mi ne samo da radimo na očuvanju šokačkog govora već tako i živimo. Još uvijek ima obitelji u čijim se kućama čuva šokački govor. KUD ima 80 članova i sve su to načini da očuvamo ovaj dio našeg tradicijskog naslijeđa. U Strizivojni nisu sve riječi na ikavici. Mi ne kažemo „lipota” već „ljepota”. Neke riječi nisu kao u drugim ikavskim govorima”, kaže predsjednica KUD-a Šokadija iz Strizivojne Ivana Andrić-Glavačević. 
„Ovo što Monoštor priređuje značajno je za sve Šokce Hrvate, jer na ovaj način čuvamo tu naši „lipu rič” onakvom kakva je nekada bila. Dolazim iz Bođana i mogu reći da se kod nas ikavica skoro u potpunosti izgubila, zbog asimilacije, ekonomskih migracija... Ako već nije u svakidašnjoj uporabi, onda barem kroz ovakve programe i pisanjem na ikavici da je sačuvamo”, kazao je Josip Dumendžić Meštar, pučki pjesnik iz Bođana, redoviti sudionik manifestacije u Monoštoru. 
„I tužan sam i radostan. Tužan, jer se sve polako zatire, nestaje, a radostan jer još postojimo mi koji se trudimo da naše običaje, naše „riči” ili riječi zapamtimo i ostavimo našoj djeci”, kazao je Željko Šeremešić na početku ovogodišnjih Šokačkih divana. 

Izvor: Hrvatska riječ (Z. V.)