Umirovljenica Marga Lendvai iz Subotice ljubiteljica je kulturne baštine bunjevačkih Hrvata, a posebice voli staru bunjevačku nošnju. Gotovo pola stoljeća sakuplja različite odjevne predmete koje su njezini preci nosili, čuva ih i rekonstruira. Iako je odrastala u vrijeme kada su se bunjevačke nošnje mogle vidjeti u svakodnevici, Lendvai se za njih počela s posebnom pažnjom zanimati tek kada su se prestale nositi. Kaže da joj je, kako je vrijeme prolazilo, to sve više nedostajalo te da je s čežnjom za nošnjama rasla i njezina ljubav prema ovim odjevnim predmetima.

Od papuča do marama

U svojoj bogatoj kolekciji Lendvai posjeduje mnoštvo stare ženske nošnje. Ima nošnji koje su se nosile za svaki dan, vrlo svečane nošnje, brojne kapute, marame, rađene papuče, šubare te nekoliko desetaka i buđa (gaća) koje se danas zaista rijetko gdje mogu pronaći. Ipak, za ljetnu nošnju sefir kaže da joj je preokupacija i od brojnih kompleta koje ima najdraži joj je bijeli u kojemu je proslavila 70. rođendan prije nekoliko godina. Iako ima vjerojatno i preko 200 različitih odjevnih komada nošnje, još uvijek nema sve. Kroz smijeh kaže da bi prodala i deset lanaca zemlje za staru svilu na šarene cvjetove. To joj nedostaje kao i otunčica (svečani ženski gornji dio).
Od muške nošnje Lendvai ima nekoliko komada, ali novije nošnje koje je sama šila.
Osim nošnje, ona ima i mnoštvo ručnih radova, bijelog i šarenog šlinga koje je naslijedila ili sama uradila. To su zavjese, stolnjaci, nadstolnjaci, krevetnina...
Sugovornica nam s posebnim žarom priča kako ima sve ono što su nekada Bunjevke oblačile, od glave do pete i objašnjava kako je to nekada bilo:
„Bunjevke su uvijek bile u lijepom i urednom. Čak su i donje rublje imale šlingano, perfektno lijepo“, kaže Lendvai i ističe da se nekada šling nosio isključivo kao donje rublje te da se u posljednje vrijeme djevojke oblače samo u bijelo za prigodne manifestacije, kako bi se ljepota ručnoga rada vidjela.
Na naš upit što još Bunjevke nekada nisu radile kao oni koji se obuku u nošnju za Dužijancu danas, Lendvai kaže da su imale drugačije frizure.
„Nekada su djevojke prvi put išle kod frizera, tj. češljarica kako su ih zvale za krizmu. Češljale su se i za vjenčanje, Dužijancu, Berbanske dane itd., a te punđe nisu izgledale kao ove naše današnje. Oko glave je bilo mnoštvo uvijenih pramenova što danas ne zna napraviti niti jedna frizerka. Nije ni nekada bilo puno češljarica, ja se sjećam snaš Katice, snaš Rebe i snaš Marge.“
Lendvai naglašava kako ona sve ovo radi da se ne zaboravi da su Bunjevci nekada bili dostojanstveni i ne bi li opovrgnula priče i sadržaje nedavno izvedenih scenskih komada koji ih prikazuju kao nekulturne i proste ljude.
S obzirom na to koliko voli nošnju, koliko vremena tijekom godine posveti njezinom održavanju, rekonstrukciji, ali i koliki skladišni prostor u njezinoj kući ona zauzima, posve je jasno da joj je najdraža kulturna manifestacija tijekom godine Prelo sićanja. Kaže kako se kada je bila mlađa oblačila u nošnju i za Dužijancu, ali da je sada u nošnji samo za Prelo sićanja, koje, kako navodi, ne propušta. I ne samo to: za ovu manifestaciju otvori sve svoje ormane u kojima čuva nošnju i uvijek rado oblači i povezuje članove svoje obitelji i prijatelje.

Stare fotografije

Osim nošnji, Lendvai ima zavidni arhiv i starih fotografija. S obzirom na to da potječe iz veoma bogate Lendvai obitelji, posjeduje fotografije i s kraja 19. stoljeća na kojima su joj dida, pa i pradida. Osim brojnih obiteljskih fotografija koje su u najvećoj mjeri od Lendvaija, naša sugovornica godinama sakuplja i stare fotografije svojih prijatelja. One koje su joj ljepše i vrjednije je uvećala i uramila, a ostale čuva po kutijama i albumima.
Iako su iz različitih razdoblja, i na njima su prikazani svakojaki životni trenuci pojedinaca, ono što je zajedničko svim tim fotografijama je ljepota nošnje zbog kojih ih je i sačuvala.
Dobar dio kulturnoga blaga Marge Lendvai nalazi se na njezinu salašu kojega koristi kao vikendicu i mjesto za odmor. Kaže kako je ondje uredila prostor sa svim starim stvarima koje je naslijedila i našla po tavanima poput ormara od majke i dide, stare preslice, lampaša, starih kredenaca, zvona, ćupova... Lendvai kaže kako je ondje mjesto gdje najradije provodi vrijeme i zove širu obitelj na druženje.

Izvor: Hrvatska riječ (J. Dulić Bako)