Za čovjeka koji je 40 godina u folkloru (bit će ove godine), možemo reći kako ne samo da ga živi nego folklor i teče njegovim venama. Cijeli svoj život, prvo kao amater, a kasnije i u profesionalnom smislu Marin Jaramazović posvetio je folkloru, radu s djecom i mladima. Jaramazović je rođen u Subotici 1975. godine, te tu i živi i radi, a brojku koliko je ljudi prošlo kroz njegovu školu nije uspio nikada pobrojati. A i tko bi? Mnogi su odlazili, dolazili, a neki su još uvijek tu.
Kada ste se prvi put i kako počeli baviti folklorom? Odakle tolika ljubav prema folkloru?
Folklorom sam se počeo baviti kada sam imao sedam godina. Igrao sam u Omladinskom kulturno-umjetničkom društvu Mladost. Tamo sam bio dugo folkloraš, a punih 18 godina sam tamo i radio. Zapravo, u folklor sam došao zahvaljujući ženi koja je tada radila u Mladosti i koja je došla u školu koju sam pohađao (Ivan Milutinović) prezentirati folklor. Svi smo bili pozvani na probu, pa tko dođe – dođe. Eto, ja sam došao i nikada nisam otišao. Ničim drugim se nisam bavio osim folklorom. Znam se našaliti pa reći da je po meni jedino folklor život. Počeo sam sa sedam godina i još uvijek sam tu. Ne mogu reći da nije bilo kriznih momenata, ali mama je to pogurala.
Kad sve zbrojimo, koliko se bavite folklorom?
Uh, pa to se ne može ni izračunati. Prvo sam se bavio amaterski, a kad sam se vratio iz vojske 1995. godine počeo sam raditi kao asistent u folklornoj sekciji, sedam godina, a potom sam vodio folklor, pa bio i direktor Mladosti, pa sam opet samo vodio folklor. U međuvremenu sam završio Višu školu za obrazovanje odgojitelja, ali sam i dalje ostao u folkloru. U ožujku će biti četiri godine kako sam došao u HKC Bunjevačko kolo. Dakle, puno. Kad sve nekako zbrojimo, izgleda da sam skoro 40 godina u folkloru, što amaterski, što profesionalno.
Koliko je danas priznat folklor kao vid umjetnosti?
Za to koliko je folklor priznat smo manje-više mi sami krivi. Folklor se i danas koristi kao „eto, ajde da dica štogod odigraju“, jer najlakše je pozvati neki KUD i upotpuniti dio programa. A mi, „struka“ se lako „prodamo“ i ne biramo gdje ćemo nastupati. Dosta je folklor, napose posljednjih godina, na niskim granama. Da budemo jasni i korona je pridonijela tomu. Budućnost folklora nije upitna, samo je pitanje kako ćemo se mi postaviti. Ne mogu se žaliti da je, primjerice, stanje u Bunjevačkom kolu loše. Dapače, sada je dobro. Bojim se da mi sami ne radimo dosta na tome da to dignemo na jedan viši nivo, pa ćemo doći u situaciju da nas gledaju samo mame, tate, majke i dide, eventualno netko od bliže rodbine tko nas jako voli. Mislim da moramo raditi na tome kako bismo folklor približili i ljudima koji možda nisu toliko zainteresirani za to ili nemaju prošlost u folkloru.
Kažete da je folklor posljednjih godina na niskim granama, a svjedoci smo da se riječ folklor poistovjećuje (u žargonu) za sve i svašta. Zaboli li Vas kada to netko kaže?
Ne, ne zaboli me. Zato što smo i sami doveli folklor do toga. Načelno, mi koji radimo u folkloru nismo složni i vrlo lako se prodamo za »sitne novce« kojih na kraju ni nema. Čak me to i ne nervira kad netko drugi kaže. Nismo se uspjeli izdići iznad svega, iznad dekora u nekoj manifestaciji. To je često varijanta, treba dvoje njih obući u nošnju da budu „slika“ i koga briga kako su obučeni i jesu li na -10 stupnjeva u košuljama kratkih rukava. Mislim da u periodu tranzicije nitko o nama (folkloru) nije mislio. Svi znamo kako su tvornice prošle, propale, kupljene, prodane... Općenito, nikog više nije ni briga za folklor. Osim kad si im za nešto potreban. Sreća je što HKC okuplja uglavnom manjinsku zajednicu, pa smo u boljem položaju, jer nas netko ipak primijeti, pa i podrži naš rad.
Proputovali ste puno zahvaljujući folkloru. Kako se u svijetu gleda na folklor? Koliko se cijeni umjetnost plesanja?
Mislim da smo mi za svijet egzotika. Kod njih ne postoji 40 mladih ljudi koji dolaze na folklor. Više znaju cijeniti i druge vrste kulturnih manifestacija, umjetnosti, pa tako više cijene i folklor. Imali smo koncertnu turneju u Francuskoj, kada sam još bio u Mladosti. To je publika koja gleda folklor kao klasični koncert. Kad se završi koreografija to je pljesak, ovacije... U svakom gradu nas je dočekao gradonačelnik... To kod nas nema, niti je politički interes... Ne mislim da KUD-ovi trebaju biti veliki čuvari tradicije, postoje institucije koje se bave time, kao što su muzeji, akademije, muzikolozi, etnomuzikolozi, etnokoreolozi. Na kraju krajeva postoje i profesionalne ustanove poput Lada, Kola ili Taneca.
Što je onda zadaća ovdašnjeg folklora?
Mi moramo raditi na tome da shvatimo da naša tradicija, kao klasični vid prikazivanja, postoji više od 60 godina u istom obliku. Jednostavno je ljudima dosadilo. I to je sasvim normalno. Okruženi smo danas s milijun informacija. Ne možemo staviti ljude na scenu i reći „e, to je narodna umjetnost i tu ne treba ništa“. Nije dovoljno da budu lijepi. Bit će oni i lijepi, ali ta scena ima neke zakone. Ne može biti sirov proizvod. Scena traži umivenost, stilizaciju. Kada ovo pričam, mislim i na naš posljednji godišnji koncert. Nisam izmislio toplu vodu, ali sam gledao i druge kako rade i radio na tome mjesecima. Ono što želim reći je dobro pojasnio voditelj Mađarskog nacionalnog ansambla koji je rekao: „Mi imamo klasični program, ali ako se ne budemo razvijali dalje nećemo imati publiku“. Ako s druge strane pogledamo, jasno je da su KUD-ovi zaslužni za ono što mi danas možemo vidjeti da mladi igraju u primjerice Bandašicinom kolu ili u svatovima. Jeste to možda uniformisano, ali se to drugačije nije moglo ni održati. Mi jesmo zaslužni što se to očuvalo i što ljudi znaju igrati, ali trebamo na tome još raditi. Prestao sam voditi ratove po pitanju što je ispravno, a što ne. Što mi znamo što je ispravno u folkloru? Na kraju krajeva, sve korake koje znamo su stari možda stotinjak godina u nazad. Možda negdje malo više, jer to nitko nije zapisivao, nemamo pisane tragove. Jedino što imamo su možda neke fotografije, ali na osnovu toga ne možemo puno zaključiti. S tim mi imamo još manje prava reći što je izvorno ili ne. Folklor i danas živi kroz KUD-ove. Mislim da se drugačije ne bi ni održao. Danas kad odemo u svatove što igramo? Užičko kolo, Šesticu... Moraju biti zdravo bunjevački svatovi da bi se odigrala Mazuljka ili Rokoko. Izvorna tradicija se zadržala u zabačenim mjestima, ali ne i kod nas. Upravo zbog toga ne ulazim u neke rasprave oko toga. Isto je i s oblačenjem, ali budimo jasni i moda se kroz godine mijenjala. Mi danas mislimo kada smo u svilama onda smo pravi, ali znamo da nisu kadgod svi imali svile. Rekao bih da tradicija i danas živi i prenosi se, jer nema tu točnog datuma kad je to stalo. Zapravo, mislim da nije ni stalo. Budućnost nije upitna, jer imamo mladih i djece. To će im ostati u krvi, pa i njihovoj djeci, a time je i zadaća folklor ispunjena.
Može li se napraviti neka poveznica između folklora od prije 30 godina i sada? Imali li tu nekih bitnih razlika?
Za svaku generaciju treba naći recept kako im prići. Nije mi to teško jer imam kontinuitet i rastem s njima. Možda to bolje mogu odgovoriti ljudi sa strane, ali ja ne vidim neku razliku. Nisam objektivan zato što sam dio njih. Meni je u svakoj generaciji, kakva god da jeste, to normalno. Doslovno, ni ne znam kakvi smo bili ili se ne opterećujem time. Ove generacije koje sada imamo su savršene. Ne znam ni jesu li bolji ili gori, ali sada su najbolji. Naravno da ti neka grupa ostane onako izdvojena pozitivno, sad konkretno mogu reći to za predizvođačku grupu koju ću sigurno posebno pamtiti. Ovakvu grupu ne znam jesam li imao u svojoj karijeri. Jasno, i neke pojedince posebno pamtiš ako je primjerice bio iznimno dobar igrač ili se dugo zadržo u folkloru. Moramo biti svjesni da sadašnje generacije žive drugi život. Oni gledaju u telefone, mi telefone nismo ni imali pa nismo ni mogli gledati u njih. Da pričamo o tome tko je bolji ili gori je suludo, jer je puno toga promijenjeno. Mnogi će reći da razlike ima, ali ja je ne vidim i ne priznajem je.
Puno je koreografija potpisano Vašim imenom. Postoje li neka pravila u postavljanju koreografija kojih se morate držati ili je tu dozvoljena umjetnička sloboda?
Tu su osnovni zakoni scene i pravila koja se moraju poštivati. Kada govorimo o koreografijama, možda je i to jedan pravac gdje smo pali. Moram spomenuti osnivača ansambla Lado Zvonimira Ljevakovića i Olgu Skorvan, osnivačicu ansambla Kolo, pa kasnije i druge velike koreografe, ali koreografije koje su oni uradili su i danas avangarda. Moramo biti svjesni da je tada i na »terenu« bilo više inspiracije, imao si ljude koji su znali. Ti danas ne možeš nigdje izaći i naći inspiraciju za koreografiju... Moraš je tražiti u šari na svili, u životu, u nekim drugim stvarima. Ne možeš vidjeti ništa autentično. Primjerice, gdje ćeš danas vidjeti da netko stane na ciglu pa igra? Svi smo postali fini. Puno toga se izgubilo, drugačije se živi... Običaji nam zamiru... Nema više autentičnosti. Bilo što da radiš sve je već viđeno, sve je kopija na terenu. Kada postavljam neku koreografiju i kada su u pitanju bunjevačke igre, dozvolim igraču dozu slobode. To je jednostavno u krvi našoj djeci i mladima. Nitko neće tako odigrati bunjevačke igre, kao mi, kao Tavankućani i Subotičani. Pa usudim se reći ni profesionalni ansambli, neki se približe, ali to nije potpuno. To nam je u krvi... Isto je tako i s drugima, nitko neće odigrati kolo iz Makedonije kao što će to odigrati Makedonci. To je jednostavno tako.
Kakvu suradnju imate s drugim KUD-ovima, kako onima koji pripadaju hrvatskoj zajednici tako i onima koji su neke druge nacionalne pripadnosti?
Mislim da se puno toga temelji na osobnim kontaktima. Onoga koga znaš i s kim si do sada dobro surađivao ćeš prije pozvati u goste nego nekoga koga ne znaš. Mislim da je moja vrijednost u tome što sam neke ljude potaknuo na bavljenje folklorom i da se i danas time bave. Vrlo mlad sam počeo razmišljati o tome tko će me naslijediti. Sada sam došao u godine kada nemam tog nekog svog koga sam »napravio za sebe«, jer jedan od njih radi u Temerinu, drugi u Mladosti... Danas sam ponosam na njihov rad, što se bave folklorom i što to dobro rade. Za sebe mogu reći da sam više asocijalni tip. Više volim dublju povezanost s ljudima i slično razmišljanje o folkloru, a ovo ne može biti daleko od mog razmišljanja kad sam ih ja učio. Ta suradnja može biti i plodonosna. Takvu suradnju sada imamo s KUD-om Vuk Karadžić iz Temerina. Puno više bi se tu moglo surađivati da ima i novaca. Općenito, ne mogu reći da imamo problema sa suradnjom, dapače. Dosta samo radili i na društvenim mrežama i na neki način smo prepoznati u folklornom svijetu, napose ovdje mislim na brojna društva u Hrvatskoj. Nadam se da će sve ponovno doći nazad na svoje mjesto, pa ćemo postojeću suradnju moći upotpuniti.
U proteklih 50 godina HKC Bunjevačko kolo je prolazilo kroz razne faze uspona i padova, poznat nam je i stečaj, ali smo ujedno svjedoci da se folklor uvijek održao. Kakvo je stanje danas u folkloru u ovome Centru? Koliko članova i skupina broji ovaj odjel?
Možda sam subjektivan, ali da nije bilo folklora, bojim se da ne bi bilo ni Bunjevačkog kola, bar ne u ovakvom opsegu i smislu. Ipak je folklor masa koja drži Društvo. Radimo cijele godine i folklor se održao u Bunjevačkom kolu. Kad su me zvali da dođem u HKC, moram reći da sam se premišljao što odlučiti i hoću li moći? Razmišljao sam „što sam uradio u folkloru uradio sam, daj da se sad bavim nečim drugim. Ili da probam?“. Tisuću puta sam postavio sebi pitanje trebam li ja mijenjati posao? To me, istina, uglavnom uhvati pred neki bitan koncert. Kad nešto ne ide... Onda pomislim „pa, Marine, tebi Bog poručuje mani se ovog posla“. Ali moram reći da mi je godila promjena kada sam došao u HKC. Mislim da sam i sam donio nešto novo, ali sam i ja nešto novo naučio. Volim učiti, ne ono klasično uzmeš knjigu, to nikada nisam posebno volio, nego učiti od ljudi. Od mladi i to primijeniti. To se pokazalo dobrim receptom. Posljednji nastup u 2021. godini imali smo 29. prosinca u Temerinu i nastupili smo sa 16 parova, koji su u pripremnom ansamblu. Pitali su me je li to demonstracija sile? Ali imam ih toliko... Baš sam zadovoljan odzivom mladih i djece. Imamo veliki broj njih, a svakako tijekom cijele godine primamo i nove članove. Razmišljam o tome da u ovoj godini posebno pravimo dječji godišnji koncert, a posebno od starijih. Iza scene je masa ljudi kojom teško vladamo jer nemamo prostora. To se u dvorani ne vidi, i ne treba, ali iza scene je gužva. Svaki godišnji koncert se pomalo penjemo i vidi se napredak i kod te djece. Prije dvije godine sam poželio da sadašnja pripremna grupa ne odraste nego da ostanu ovakvi zauvijek. Da se zamrznu. Toliko inspiracije sam imao za njih. Trenutno u HKC-u ima pet folklornih skupina: tri dječje, predizvođački sastav i izvođački, a svaka skupina broji od 30-40 pa neke i više.
Koliko je bitna i prisutna pozitivna motivacija pred nastup?
Često ovisi od toga koliko je nama voditeljima bitno. Mislim da to sada već nesvjesno radim. Osjećam taj moment kad to moram uraditi ili jednostavno ne moram. Pitanje je trebam li to učiniti lijepim ili ne? Ali to već ide s nekim instinktom. Mora se znati kako s njima. Možeš ti upravljati i naređenjima, ali radije volim lijepim. Ako ne ide probaš i nasamo od prvog do desetog... Mada, općenito, nemam problema s njima. Mislim da sam se saživio s njima. Oni mene također poštuju, ali ne u onom smislu da sam ja sad vrhovni vođa i broj jedan. Poštuju me ne kao autoriteta koji viče nego kao nekoga koji ima nešto iza sebe. Vidjeli su me i da ću omesti dvoranu i da se penjem i kačim reflektore i više bih rekao da sam netko njima blizak. Nikada nisam imao urođeni autoritet nego sam ga uvijek morao steći, a to sam gledao da bude zasluženo. Da sam prema svakome jednak i da sam uvijek tu za njihova pitanja, da odgovorim, da svi osjećaju da me mogu pitati. Bude situacije da je tema škakljiva pa idu okolo naokolo, ali to je sastavni dio rada s mladima i djecom. Zadovoljan sam time što za ove četiri godine, iako su neki otišli i vraćali se, neki se nisu vratili, neki su došli, ali nitko nije otišao ljut i da se više neće javiti na ulici. Mislim da je to bilo loše u Bunjevačkom kolu ranijih godina. Čitave generacije su odlazile. Puno ljudi je otišlo ogorčeno, možda s pravom u tom momentu, ali se Bunjevačko kolo mijenja kao i svatko. Imalo je i grešaka, ali i dobrih strana. Mislim da je sada dobra atmosfera i da to privlači ljude koji dolaze.
Koliko su posljednjih godina prisutni folklorni festivali i je li korona ostavila posljedice na folklor po pitanju članstva?
Problem, ako ga tako mogu nazvati kod festivala je u tome što su većina financirani od države ili lokalne zajednice. Mnogi su izostali. Vjerujem da će se vratiti kada dođe do smirivanja sitaucije, a nadam se da hoće. Nikada nisam gledao da je jedina motivacija kod folklora putovanje, ali folklorašima znači. Mogu s ponosom reći da nismo imali osipanje članstva nego čak i povećanje. Koristili smo svaki tren za probe kad je to bilo moguće. Čim ti grupu ne skupiš u roku 2-3 mjeseca, oni se međusobno udalje, ali i mi koji radimo s njima. Okreću se nečem drugom. Puno je društava tako prošlo. Mislim da smo ove godine stali na možda dva tjedna, ostalo smo radili. Oprobali smo se i u snimanju i nije bilo lako izgurati sve, ali sam želio da taj prošlogodišnji godišnji koncert bude u nekoj formi održan. Po meni je bitno u ovom periodu otići stepenicu više, usprkos svemu, ne odustati. Kad nešto kreneš odraditi do kraja. Onda rezultat neće izostati.
I na ovogodišnjem koncertu pokazali ste raznolikost i posebnost, što Vaš rad čini posebnim i primjetnim. Na koji način animirate svu djecu, mlade? Postoji li neki tajni recept kako ih zadržati na folklor?
Tajni recept? Ljubav, želja, posvećenost... Ne volim o tome pričati, ali moj posao ne završava kad stane proba. O ovome koncertu sam razmišljao mjesecima i kasnije mi bude žao što nisam sve pisao, jer sam pola i zaboravio. Posljednja dva mjeseca kao da nisam bio normalan... Jednostavno, ideja mora proći kroz tebe i onda možeš prenijeti drugima. To je proces koji prožive folkloraši sa mnom... Tajna je u radu. Postoji to sve u pedagogiji kako se radi, jeste tako, ali nekada moraš izaći i iz okvira pedagogije. Moraš tražiti način kako ih voditi. Uvijek znam tko nije bio prošle probe. To mi je bitno. Kad ih nema, brine me gdje su? Što se s njima događa? Bitan je rad s grupom, ali i s pojedincem, jer sve se to odražava na rad. Trudim se da se ne miješam previše dok ne dođe do točke koja utječe na rad skupine.
Svima je poznato da se danas ne može puno planirati, ali imate li neke planove za skoriju budućnost?
Ono što mi mislimo da će se održati, pojedine manifestacije, što naše, što tuđe na kojima smo sudjelovali voljeli bismo i dalje biti dio toga. Bit će godišnji koncert, Dužijanca... Ali neke velike planove... Vjerujem kako ćemo ovu nemogućnost detaljnog planiranja iskoristiti za postavljenje novih koreografija, nadovezati se na ovogodišnji koncert, iskoristiti ono što smo već radili i nadograditi ih. Imamo mi stalne koreografije na kojima treba raditi, brusiti ih, tako da će posla svakako biti. Dosta nošnje imamo, ali za to nemamo još koreografije pa je i to u planu uraditi. Također, u planu je dopuna nošnje, šivanje, popravljanje, recikliranje... Teško je praviti neke velike planove, ali ako ispunimo i ove manje, bit će odlično.
Izvor: Hrvatska riječ (Željka Vukov)