Profesorica tambure Mira Temunović ove godine obilježava 50 godina rada i „druženja“ s tamburom. Zapravo prije 50 godina, kada je imala svega osam godina, napravila je prvi korak, odnosno odsvirala prvi ton na tamburi, instrumentu kojim je bila očarana. Uz svoje školovanje i muziciranje, profesorica Temunović je s djecom počela raditi prije 36 godina. U počecima svoje karijere radila je u osnovnim školama gdje je predavala glazbenu kulturu kao opći predmet, a sedam godina kasnije prešla je u Muzičku školu u Subotici, gdje je i danas. Uz to, jedna je od osnivačica Hrvatske glazbene udruge Festival bunjevački pisama, gdje je ujedno i dirigentica. Majka je dvaju sinova, koji su odrastali uz tamburašku glazbu; tako Nenad svira tamburaško čelo, a Nemanja bas.

Impozantno zvuči, 50 godina s tamburom, ali trebalo je početi. Kada ste počeli svirati tamburu i odakle ljubav baš prema ovome instrumentu?

Prvi susret s tamburom je bio s mojih 2-3 godine. Moj otac Aleksandar – Šano, kako su ga svi zvali, me je uvijek vodio na probe folklora budući da ih je držao u današnjem HKC-u Bunjevačko kolo, te je bio i jedan od osnivača Centra. No, mene folklor nije zanimao. Meni su tambure bile fascinantne. Ja bih na tim probama stajala i gledala u tambure.

Kad sam napunila osam godina, profesor Lazar Malagurski je rekao mom ocu „sutra mi dovedi Miru u Muzičku školu, ona mora učit svirat“ i tako je to počelo. Tako se počelo slagati tih 50 godina. Nisam išla na redoviti prijemni nego sam krajem rujna bila na prijemnom ispitu. Malo sam zakasnila na početak, ali evo sve sam sustigla. Danas sam u istoj toj školi, ali kao profesorica. Voljela sam svirati i danas volim, a vjerujem da su brojni nastupi pa i drugi ljudi utjecali na moj dalji izbor. Dobro se sjećam nastupa na šibenskom festivalu, gdje sam bila prva učenica iz Subotice skupa s kolegicom Vesnom Pavlović. To je bio doživljaj. Moram reći da je i moja nastavnica Glazbene kulture u osnovnoj školi Aleksandra Stipić imala velikog utjecaja i da me je podržavala u bavljenju glazbom, pa i da se odlučim na profesiju profesorice glazbe, odnosno tambure.

Muzička škola u Subotici ima odsjek tambure od 1962. godine. I sama ste bila učenica niže, odnosno osnovne, pa kasnije i srednje škole. Koji tamburaški instrumenti su se tada izučavali i kako je izgledao Vaš početak?

Kada sam upisivala tamburu, postojala je mogućnost upisati A-basprim i E-prim. Odlučila sam se za A-basprim, nekako je to bio moj izbor. Kada je otvoren odsjek tambure u Muzičkoj školi, tamburu je predavao čuveni tamburaš Pere Tumbas Hajo, a od njega je učio svirati moj profesor Lazar Malagurski. Kod njega sam išla u nižu školu, jer tada srednja škola za tamburu nije postojala. Slijed događaja koji je prisutan i danas jest da oni koji žele dalje nastaviti školovanje i imaju afiniteta prema bavljenju glazbom upisuju srednju Muzičku školu. Kao što sam rekla, tada nije bio smjer u srednjoj školi za tamburu, te sam srednju školu završila na smjeru muzički suradnik-teoretičar. No, u to vrijeme je postojao izborni predmet – popularni instrument i ja sam tada izabrala tamburu, te sam tako nastavila usavršavati sviranje tambure.

Profesor Malagurski, čika Lazo, kako smo ga svi zvali, je često rekao: „Iđi ti, curo, na fakultet, završi i kad ti završiš ja iđem u penziju, a ti ćeš onda doć na moje misto“. Mene je to nekako vodilo, upisala sam i završila Akademiju umjetnosti u Novom Sadu, prije roka sam diplomirala, a želja i ljubav prema tamburi su rasli. Čika Lazo je još uvijek bio u školi, pa sam odlučila raditi u osnovnoj školi, predavati glazbenu kulturu, znajući da ću jednog dana doći u Muzičku školu. Tako sam radila četiri godine u školama u okolnim naseljima. Kada se bližio odlazak u mirovinu čika Laze, tadašnji ravnatelj Muzičke škole István Balázs Piri me je pozvao i tako sam u Muzičkoj školi već 32 godine.

Ubrzo po Vašem dolasku otvoren je odsjek tambure i u srednjoj školi. Stvorile su se druge potrebe i mogućnosti, konkretno komorni sastavi, orkestri... Što je danas ponuđeno u nižoj i srednjoj školi? 

Kada sam došla raditi u školu, ubrzo je otvoren i odsjek tambure u srednjoj školi. Tadašnji ravnatelj, već spomenuti István Balázs Piri, bio je na neki način vizionar. On se već tada raspitao u Ministarstvu prosvjete što je potrebno, a moje je bilo osmisliti program za srednju školu i da se otvori katedra budući da su kandidati postojali. Kada smo uvodili katedru za srednju školu, osim A-basprima i E-prima dodali smo i tamburaško čelo. Usuglašavanjem naših potreba i onoga što je Ministarstvo tražilo došlo je do toga da se formiraju komorni sastavi, orkestri. Čim smo sakupili dovoljan broj djece da to zvuči pristojno, odmah smo počeli raditi s orkestrom, kasnije je to preraslo u puno više. Danas imamo Dječji orkestar, Veliki orkestar i komorne sastave. Tambura je doživjela svoju ekspanziju i počela se sve više usavršavati.

Koji je odziv djece koja sviraju ovaj instrument, je li se kroz godine mijenjao ili je konstantno prisutan određeni broj?

Na početku moje karijere postojala je jedna klasa tambure, što je nekih 10-12 učenika. Danas imamo četiri klase, odnosno četiri profesora. Trenutno imamo 62 učenika osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta. Nema određenog pravila kada je broj učenika u pitanju, ali sve ove godine smo svi radili. Danas se svi trudimo zadržati svoju normu i osigurati, odnosno potaknuti nove učenike na sviranje ovoga instrumenta.

Možemo li to nazvati i procesom približavanja tambure ljudima, odnosno stavljanja tambure u isti rang s ostalim klasičnim instrumentima?

Nažalost, mnogi su tamburu vidjeli samo kao instrument koji je prisutan u kavanama. No, tambura je puno više od toga. Mislim da je kroz sve ove godine dokazano što tambura može i da smo je uspjeli podići na umjetnički nivo. Dati joj do značaja. Kao što sam rekla, sve to je dokazano u radu s orkestrima, komornim sastavima, ali i brojnim solističkim nastupima koji su obilježili protekla tri desetljeća.

Koliko je danas prisutna stručna literatura za tamburu kao instrument?

U početku nije postojala stručna literatura za tamburu kao solistički instrument koji može nastupiti i uz pratnju klavira, što je u školskim nastupima i najčešće. Nismo imali literaturu kao drugi instrumenti nego smo radili transkripcije. Kada sam počela raditi u školi, tražila sam dozvolu od ravnatelja da prisustvujem ispitima gudača, duhača, trzača... kako bih mogla čuti što se svira, što se traži. Poslije sam tražila note i prilagođavala ih potrebama tambure kao solističkog instrumenta. Počeci tambure na republičkim natjecanjima bili su drugačiji nego danas. Uvjet je bio i tada i danas obvezna kompozicija. Imali smo kolegicu koja je forsirala ruske kompozicije, a s time se nismo slagali. Mi jesmo tradicijski instrument, ali trebamo forsirati našu tradiciju. Istu tu problematiku otkucaja gore-dolje, ritmike ili trajanja nota, tehničke mogućnosti i muzikalnost djeca mogu pokazati i na našoj narodnoj pjesmi. Tako je kasnije odlučeno da je obvezna kompozicija na Republičkom natjecanju nešto od tradicijskih kompozicija koje su prilagođene tamburi uz klavirsku pratnju. I tu smo morali praviti prve korake, ali danas je to sve već ustaljeno i na sigurnim nogama.

Usporedo s Muzičkom školom radite i u Hrvatskoj glazbenoj udruzi Festival bunjevački pisama, gdje ste također dirigentica. I sama imate iskustvo sviranja u orkestru. Koliko je značajno orkestarsko muziciranje?

To je izuzetno važno iskustvo. Sa svojih 14 godina sjela sam u Subotički tamburaški orkestar i prihvatila svirati E-basprim, koji se razlikovao od A-basprima koji sam učila, ali sam se privikla i godinama ga svirala. U tamburaškom orkestru to je prateći instrument koji upotpunjava harmoniju, melodiju. Tako da iza sebe imam dugogodišnje orkestarsko iskustvo, što mi je osobito značilo kada sam uzela dirigentsku palicu u ruke. Danas je orkestar obavezan predmet u starijim razredima niže škole i svakako u srednjoj školi.

Budući da tambura nije mogla u simfonijski orkestar, onda je formiran srednjoškolski orkestar, a kasnije kako su djeca rasla i osnovnoškolski – dječji. Tako smo uz sklop raznih okolnosti formirali i HGU Festival bunjevački pisma. Doktor Marko Sente je osmislio da trebamo napraviti festival novih pjesama koje će se bazirati na tradiciji. Uvjet koji je i danas prisutan jeste da pjesme moraju biti pisane na ikavici ili na hrvatskom književnom jeziku, da ujedno znamo i tko smo i što smo. Godine rada su iza nas. Mnogi nisu vjerovali, ali eto ove godine je održan XXII. Festival bunjevački pisama, a posljednjih 17 godina uvježbavam orkestar i njime dirigiram.

Koliko djece se odluči za glazbenu školu, a koliko njih se odluči dolaziti u HGU Festival bunjevački pisama na obuku, pa kasnije i u orkestar? 

U orkestru HGU Festival bunjevački pisama imamo članove koji su učenici Muzičke škole, ali i one koji dolaze samo u Udrugu. Ima i djece koja su završila nižu školu za tamburu i više ne žele nastaviti srednju Muzičku školu, ali žele svirati. Kada smo organizirali peti Festival, došli smo na ideju da bi bilo dobro formirati Dječji tamburaški orkestar koji bi mogao pratiti soliste. Tako je nastala Smotra dječjih pjevača i zborova. To smo vidjeli da je put na kojemu možemo odgajati vlastiti kadar, odnosno buduće pjevače i svirače za Festival bunjevački pisama. Uvjet za Smotru je da su djeca osnovna škola, s tim da u orkestru znaju biti i srednjoškolski na pojedinim instrumentima. To je sada već ustaljeno, te je tako prvi petak u rujnu rezerviran za Smotru, a posljednja nedjelja za Festival bunjevački pisama. Za Smotru je to zanimljivo da su i solisti i tamburaši istog uzrasta. Ono na što smo ponosni jeste da se svi ti nastupi izvode uživo. Mislim da je to izuzetno iskustvo scenskog nastupa, kako za soliste tako i za tamburaše. Drago mi je da ima djece koja žele i sudjeluju u tome.

Možemo li na to gledati i kao novu mogućnosti za tekstopisce i skladatelje?

Definitivno. Naš neki moto na početku je bio, a i danas je prisutan „Tuđe poštivaj, svojim se diči“. U početku su se na Smotri pjevale isključivo naše tradicijske bunjevačke pjesme, a kako su djeca stasavala počela su tražiti da izvode i pjesme koje su izvođene na prijašnjim festivalima. Rekla bih da je to bio moment kada su i tekstopisci i glazbenici osjetili potrebu pisati i namjenske pjesme za Smotru. Tako sada s ponosom ističemo, ne samo da Festival ima svoje pjesme nego to ima i Smotra.

Predsjednica ste Aktiva nastavnika tambure u Vojvodini. Koliko je škola u kojima se izučava tambura diljem Vojvodine?

Trenutno je u Vojvodini 16 muzičkih škola koje imaju odsjek za tamburu. Neke od njih imaju samo osnovnu školu, a neke i srednju. Aktiv nastavnika tambura je na samom početku svog rada odlučio napraviti i Festival vojvođanske tambure, koji se svake godine organizira u drugoj školi. Tako će naredne godine XIX. Festival vojvođanske tambure biti održan u Muzičkoj školi u Adi. Tamo se natječu solisti, komorni sastavi i orkestri. Veliki broj škola se odazove na ovo natjecanje. Osim toga, imamo i Republičko natjecanje, kao i Međunarodni festival tambure koji uz Glazbenu školu iz Požege u Hrvatskoj, organizira HGU Festival bunjevački pisama. U proteklih 4-5 godina ovom natjecanju su se pridružili i studenti iz Muzičke akademije iz Zagreba i Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Tako da imamo zastupljene osnovce, srednjoškolce i studente kao soliste, te u istim uzrastima i komorne sastave i orkestre.

Godinu 2017. obilježilo je i izdavanje udžbenika za glazbenu kulturu u osnovnoj školi na hrvatskom nastavnom jeziku pod nazivom Glazbena škrinjica. Vi ste dio tima koji je radio na ovome udžbeniku. Kako je zapravo došlo do ideje za njegovu izradu?

Hvala Bogu, ovi udžbenici su zaživjeli. Koriste se i radi se iz njih, što je najbitnije. Glazbena škrinjica je nastajala dulje nego je planirano. Tim za izradu udžbenika činili su, uz mene, profesor tambure Vojislav Temunović, etnomuzikologinja profesorica Tamara Štricki-Seg i pedagoginja Margareta Uršal, koja nam je puno pomogla. Naime, kada su nas zvali iz HNV-a i pitali nas jesmo li spremni napraviti udžbenik za tri mjeseca, i to od prvog do osmog razreda, ne razmišljajući smo rekli da može. Hm, a poslije smo shvatili da ne može. Radili smo dvije godine, dva-do tri puta tjedno smo se sastajali. Ministarstvo je dozvolilo nacionalnim manjinama u pojedinim predmetima i do 60 posto nacionalnog tradicijskog materijala i mi smo se onda maksimalno bazirali na tome. Ono što je moralo bili zadržano smo ostavili, a tamo gdje smo mogli ubacili smo naše običaje, pjesme, napjeve.., Sada iz iskustva znam da nije nimalo lako napraviti udžbenik. Tisuću puta smo ga čitali i opet pronađeš poneku grešku. Tu nam je puno pomogla Margareta, koja je često rekla „ja ovo ne razumijem“, onda smo mi shvatili da smo previše stručni u pojedinim pojmovima i da jednostavno to moramo prilagoditi djeci. Ona nam je bila „glas razuma“. Radili smo puno na ovome udžbeniku, ali smo danas i ponosni na njega.

Taj rad je tada prepoznalo i Hrvatsko nacionalno vijeće, nagradivši Vaš tim priznanjem Pajo Kujundžić za doprinos u obrazovanju na hrvatskom jeziku. No, tu su i brojne nagrade iza Vašeg dugogodišnjeg rada. Koje su one koje se posebno pamte i daju snagu za dalji rad?

Svakako je među njima spomenuta nagrada Pajo Kujundžić koja je dobivena zbog spomenutog udžbenika. Posljednjih godina smo se trudili sudjelovati na Festivalu tamburaške glazbe u Osijeku. Tamo smo išli nekoliko godina u kontinuitetu i uvijek smo osvajali prve nagrade, a meni je osobito draga nagrada koju sam tamo dobila Zlatna dirigentska palica – odnosno nagrada za najboljeg dirigenta festivala. Ta nagrada, kada struka potvrdi vaš rad, ima težinu i baš mi je draga.

Druga nagrada koja mi je također posebna jest nagrada za životno djelo, koje dodjeljuje Zajednica muzičkih i baletskih škola Srbije, gdje u obrazloženju stoji da se dodjeljuje za afirmaciju tambure, učenika i poboljšanje u obrazovanju. Nemoguće je nabrojati sve nagrade. Prošle godine je Pokrajinska vlada dodijelila nagrade za najbolje učenike i mentore, pa je tamo moja učenica i nećakinja Magdalena Temunović dobila financijsku nagradu. Ranijih godina to su dobili i Miran Tikvicki, Marko Kujundžić i Vladimir Međeši. Na to sam također izuzetno ponosna, kao i na brojne nagrade koje sam sama dobila ali i koje su ostvarili moji učenici.

Otvaranjem odsjeka za tamburu na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu otvorene su nove mogućnosti. Danas oni koji žele mogu nastaviti školovanje i na akademiji. Koliko je to značajno za tamburaše?

To smo dugo čekali i veselimo se takvoj mogućnosti. Pokušali smo to isto napraviti i u Vojvodini, odnosno Novom Sadu, ali nismo uspjeli. Sada je tambura na akademiji i u Zagrebu i u Osijeku. Mislim da je to izuzetno važno i da se time tambura postavila na pravo mjesto u isti rang sa svim drugim klasičnim instrumentima. Kada je otvorena katedra, bilo mi je ponuđeno da je i sama završim, ali sam rekla da je meni dosta školovanja i neka to rade mlađi. Mislim da sam se i dokazala i pokazala.

Upravo to dokazuje i koncert koji je u pripremi, a koji će biti održan u povodu 50 godina rada s tamburom. Tko će nastupiti na ovom gala koncertu i kada će biti održan?

Tako je. Ovo je godišnji koncert koji se organizira svake godine u sklopu rada HGU Festival bunjevački pisama, ali ove godine je to gala koncert koji će biti iznimka i koji će obilježiti mojih 50 godina rada s tamburom. Na njemu će nastupiti Dječji tamburaški orkestar, a s njim i moji mali solisti jer sam jednostavno imala potrebu zvati ih da i oni nastupaju. Možda oni sada nisu svjesni svega, ali jednoga dana će im biti drago. Nastupit će i Veliki tamburaški orkestar, te gosti iz osječke Akademije pod dirigentskom palicom Marka Sesara. Imat ćemo i jednu zajedničku numeru, Ero s onoga svijeta, gdje će nam se priključiti i Katedralni zbor Albe Vidaković. Tako će u jednom momentu na sceni biti oko 70 izvođača. Ovom prilikom pozivam i čitatelje Hrvatske riječi da dođu i budu dio ovoj jubileja. Hrvatsko nacionalno vijeće je preuzelo organizaciju i logistiku ovoga koncerta što puno znači, jer se mogu posvetiti probama, djeci i programu koncerta. Koncert će biti održan 30. studenoga s početkom u 19 sati. Ulaznice su besplatne, samo je potrebno rezervirati ih ili jednostavno preuzeti. Sretna sam i zahvalna na ovoj mogućnosti i da imam oko sebe obitelj koja je također u glazbi i koja najbolje zna koliko mi je ovo bitno, a i koliko sam sebe davala za tamburu i tamburaše u proteklih 50 godina.

Izvor: Hrvatska riječ (Željka Vukov)