Muzikolog, zborovođa, dirigent i orguljaš, te profesor u Muzičkoj školi u Subotici Miroslav Stantić prve glazbene poduke dobiva kod redovnica Družbe sestara Naše Gospe u Subotici. Glazbeno obrazovanje nastavlja u srednjoj Muzičkoj školi u Subotici, a potom i studij muzikologije na Fakultetu muzičke umjetnosti u Beogradu u klasi redovite profesorice dr. Sonje Marinković kao stipendist Njemačke biskupske konferencije Renovabis iz Freisinga. Autor je preko dvadeset stručnih muzikoloških radova i članaka u domaćim i inozemnim glazbenim periodikama i zbornicima. Osobito ga zanimaju muzikološka istraživanja skladatelja iz kruga vojvođanskih Hrvata, te svoje radove i članke objavljuje i u časopisu za duhovnu glazbu Sveta Cecilija iz Zagreba, glasilu za crkvenu glazbu Magnificat iz Sarajeva, te glazbenoj reviji Mokranjac i Musica clasica iz Beograda.
Tijekom školovanja usavršavao se i na seminarima za interpretaciju zborske glazbe i orgulja u Italiji, Austriji, Mađarskoj, Hrvatskoj i Srbiji. Član je Hrvatskog društva crkvenih glazbenika u Zagrebu, KD-a Ivan Antunović u Subotici, Liturgijskog glazbenog vijeća Subotičke biskupije kao povjerenik za liturgijsku glazbu, te je koordinator susreta dječjh zborova Zlatna harfa. Od rujna 2012. godine djeluje kao zborovođa i orguljaš u subotičkoj katedrali sv. Terezije Avilske.
Prije nešto više od mjesec dana u subotičkoj sinagogi, pred 1.200 ljudi održan je 31. Uskrsni koncert Resurrexit. Sada kada su se slegle emocije, kako komentriate ovaj koncert?
Emotivni naboj koji je izazvao ovaj koncert, kako u meni tako i zborovima, solistima, orkestru pa i publici, još traje. O ovome se glazbenom događaju još uvijek priča, prisjeća i sumiraju dojmovi. Ovdje nije riječ samo o običnom koncertu nego o nečemu što je mnogo više, a to je bilo prožimanje duha i glazbe koji proizlazi iz nadahnuća Uskrsom. Kao dirigent koji sve promatra iz druge vizure, koji zna dug put dok se ovakva djela pripreme, mogu reći da sam prezadovoljan što smo s Katedralnim zborom Albe Vidaković, Collegiumom, divnim solisticama Pamelom Kiš-Ignjatov i Izabellom Guzsvány te komornim orkestrom Subotičke filharmonije uspjeli na izuzetno visokoj umjetničkoj razini predstaviti bisere sakralne glazbe te naš grad obogatiti ovakvim kulturnim događajem. Sama zainteresiranost za koncert je bila ogromna, kako glazbenih stručnjaka tako i ljubitelja glazbe, te smo na koncertu imali publiku koja je došla iz Beograda, Novoga Sada, Segedina, Osijeka, Sombora te brojnih drugih vojvođanskih gradova, kao i divnu subotičku publiku, što mislim da je najbolji pokazatelj koliko je naš glazbeni apostolat važan u promoviranju sakralne glazbe. Ova tradicija je već uistinu duga i traje 31 godinu, a počela je baš na istom mjestu u subotičkoj sinagogi 1991. godine. Nadam se da ćemo i dalje raditi na ovakvoj glazbenoj razini te time pronositi kako kršćanske tako i umjetničke vrijednosti hrvatske glazbene baštine iz Vojvodine koja je vrlo bogata, zanimljiva, ali i još nedovoljno istražena i izvođena.
U organizaciju ovoga koncerta uključilo se i Hrvatsko nacionalno vijeće, a financijski ga je pomoglo i Mađarsko nacionalno vijeće. Je li ovo bio dokaz da se doista skupa može puno?
Sva nastojanja oko stvaranja kulturne slike života u Subotici, ali i Vojvodini kao multinacionalnoj sredini nas usmjeravaju jedne ka drugima. Koncert ovakvoga obima uistinu traži veliku infrastruktru i angažiranost. Radostan sam i ponosan na to da su i Hrvatsko i Mađarsko nacionalno vijeće kao i druge institucije prepoznale važnost i značaj ovoga koncerta te pružile svoju potporu. Glazbena umjetnost ne poznaje granice, ona nas ujedinjuje i oplemenjuje, a ovaj je koncert još jedan dokaz kako zajedno možemo učiniti jako puno i da se samo tim putem zajedništva i suradnje gradi pravo kulturno ozračje kako se to čini u velikim europskim kulturnim centrima.
Na koncertu su, osim Katedralnog zbora Albe Vidaković, nastupili i zbor Collegium Musicum Catholicum, te komorni orkestar Subotičke filharmonije. Koliko je u današnje vrijeme teško okupiti glazbenike, bilo pjevače, bilo svirače? Imate li problema s odzivom?
Ono što publika čuje na koncertu ili liturgiji je produkt nečega na čemu se radi izvjesno vrijeme. Živimo ubrzanim životnim stilom i nije jednostavno okupiti zbor i prilagoditi termine pokusa. Ono što je još teže od toga jest održati ih sve skupa da to traje, a i održati glazbenu razinu. Ti problemi se provlače svuda i u većim glazbenim centrima, tako da je to opći problem u radu sa zborovima i orkestrima. Puno je lakše raditi s profesionalnim ansamblima, ali se kod njih gubi ta duhovna dimnezija kako u pristupu skladbama tako i interpretaciji. Moja je sreća da naši zboraši iznimno vole glazbu, pjevanje i na liturgijama i na koncertima te doživljavaju glazbu kao duhovnost, pa i najnapornije pokuse i probe izdržavaju te zahvaljajući tome postižemo ovakve rezultate.
Na koncertu smo čuli dvije praizvedbe, Vidakovićevu Suitu za gudače i Resurrexit mladog skladatelja Bele Anišića. Ono što je zaintrigiralo mnoge jeste, gdje je do sada bila ili čuvana Suita? Svi znamo da je Vidaković preminuo još 1964. godine i da je bio vrhunski glazbenik, ali gdje se do sada „krilo" ovo djelo?
Baveći se muzikološkim istraživanjima zainteresirao sam se za opus Albe Vidakovića. Impozantno je njegovo djelovanje na području glazbe, prvenstveno kao skladatelja, ali i kao glazbenog pedagoga i muzikologa. Njegov kratki životni vijek nije umanjio obim njegova djelovanja. Vidaković je uglavnom poznat po svom sakralnom opusu i muzikološkim nastojanjima. Međutim, i svjetovne forme u njegovom opusu veoma su značajne i važne. Ovdje želim istaknuti da se Vidaković u svom radu bavio i skladanjem za gudački kvartet, gudački orkestar i veliki simfonijski orkestar. Ovaj dio njegova opusa sadrži Allegro sherzando iz 1949. godine, Suitu za gudače iz 1950. godine, Gudački kvartet u g-molu koji je ostao nedovršen te Preludij i Adagio ma non tropo za simfonijski orkestar i glasovir, ali za posljednja tri ne znamo godinu nastanka. Za Suitu za gudače sam saznao iz teksta Mate Lešćana koji je izvršio popis skladbi o 25. godišnjici Vidakovićeve smrti. Zaintrigirala me ta skladba i želio sam je pronaći. Kako to uvijek biva, ne dolazi se lako do takvih stvari budući da je Vidakovićeva ostavština prilično nesređena i ne čuva se na jednom mjestu. Istraživao sam u knjižnici Instituta za crkvenu glazbu u Zagrebu, knjižnici dječačkog sjemeništa na Šalati, zagrebačkoj Metropolitani te Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Nije bilo nigdje niti traga ovoj partituri. Jednog me je popodneva u lipnju 2014. pozvala tadašnja predstojnica Instituta za crkvenu glazbu u Zagrebu prof. Mirta Kudrna i sva ushićena rekla: „Miroslave, imam za tebe nešto što će te obradovati". Naime, s. Katarina Koprek koja predaje na Institutu, a njegova je današnja predstojnica, našla je u nekim kutijama rukopise štimova za Suitu. To je bio prvi korak u rekonstrukciji ovoga djela. Naime, trebalo je iz štimova sastaviti partituru i prirediti je za izvedbu. Ovaj veliki posao napravili smo Bela Anišić i ja, radeći korekture, analizirajući dionice i dopunivši prema Vidakovićevoj građi dijelove koji su nedostajali. Nakon osam godina došao je moment da se Suita čuje, i to baš u Vidakovićevoj Subotici u izvedbi komornog sastava Subotičke filharmonije pod mojim ravnanjem, što me jako veseli. Inače, kako ste spomenuli u pitanju zašto se ovo djelo ,,krilo" do sada, odgovor je vrlo delikatan budući da je Vidaković onodobno bio vrlo cijenjen u krugovima glazbenika u Zagrebu ali mu tadašnji režim nije bio naklonjen i izvedbe djela svećenika nisu imale mogućnosti u koncertnim dvoranama. Inače, Vidaković je često „pisao za ladicu" kako je to jednom prilikom rekla njegova nećakinja Jasna Ivančić s kojom sam puno surađivao u svezi detalja njegove biografije. Ovo je bila praizvedba ovog Vidakovićava djela u povijesti hrvatske glazbe. Spomenuli ste i drugu praizvedbu skladbe Resurrexit našeg Bele Anišića, pa bih htio i tu reći nekoliko rečenica. Naime, osmišljavajući program ovoga uskrsnoga koncerta uz Misu Gounoda, Vidakovićeve Suite za gudače i Pellizzarijevog Te Deuma, došlo mi je nadahnuće da bismo trebali izvesti nešto originalno i novo kako bi koncert bio zaključen uskrsnom tematikom. Gledajući tekstove staroga obreda uskrnuća, naišao sam na jednu antifonu Et valde mane koja mi se činila tako zvonko i zvučno. Odmah sam pozvao Belu i rekao što su mi ideje i da razmisli o skladbi. Za nekoliko dana skladba je bila na stolu i bio sam oduševljen koliko je skladateljski lijepo koncipirana. Praizvedba je bila uistinu veličanstvena i drago mi je da se ovako obogaćuje i koncertna literatura uskrsnoga vremena.
U svom radu posvetili ste se Albi Vidakoviću i njegovom cjelokupnom djelovanju, te ste 2018. godine promovirali i njegov zbornik radova. Koliko je među pukom poznato djelo Vidakovića?
Zbornik radova Vidakoviću u čast je plod Dana Albe Vidakovića, koje smo priredili u Subotici 2014. godine o 100. godišnjici rođenja i 50. obljetnici smrti skladatelja i muzikologa. Bili su to dani za koje su nastali radovi iz pera stručnjaka o raznim oblicima Vidakovićeva djelovanja: od njegove biografije preko skladateljskog opusa, prikaza nekih njegovih muzikoloških radova, etnomuzikolških nastojanja, njegova istraživanja neumatske notacije, te razvoja profila crkvenoga glazbenika od njegova vremena do danas te snimljenih skladbi. Posebno je zanimljivo da je Vidaković napisao prvu bibliografiju Fredericha Chopina u Jugoslaviji 1956. godine. Bio je vrlo angažiran i puno je toga uradio da se muzikologija kao znanost o glazbi i kod nas uvede kao disciplina. On je na Teološkom fakultetu u Zagrebu uveo predmet muzikološki seminar mnogo prije nego je on postojao na Muzičkoj akademiji. Moram konstatirati da Vidaković još nije dovoljno proučen i poznat čak ni u užim krugovima glazbenih stručnjaka pa tako i puka. Na nama je ovakvim nastojanjima stalno podcrtavati njegov značaj i ulogu u povijesti hrvatske glazbe.
Muzikologija je Vaše područje djelovanja i rada. Koliko se danas zna o skladateljima koji potječu iz hrvatske zajednice, konkretno mislim na Vidakovića, Andrića, Prepreka, Asića i druge? Svi oni su nas na neki način zadužili svojim radom. Koliko je njihova ostavština umjetnički vrijedna i koliko je poznata?
Kako sam već spomenuo za Vidakovića, to mogu potvrditi i za ostale skladatelje ovoga kruga. Svaki od spomenutih skladatelja ima značaj i težinu za bačke Hrvate, a tako i za sveukupnu hrvatsku glazbu, ali se o njima sporadično piše i čuje.Vidaković je najviše obogatio crkvenu glazbu i to je uporišna točka njegovoga rada uz muzikološka istraživanja. Andrić je gotovo cijeli opus posvetio svjetovnoj glazbi, te je opera Dužijanca op. 200 njegovo najistaknutije i najobimnije djelo. Preprekov opus je podjednako zastupljen i u svjetovnoj i u crkvenoj glazbi, dok je Asić više pisao svjetovnu glazbu ali i duhovnu. Zanimljivo je da je Asić cijeli svoj sakralni opus posvetio Katedralnom zboru Albe Vidaković u Subotici na što ga je potakla tadašnja voditeljica zbora s. Mirjam Pandžić. Lorand Kilberus je striktno pisao crkvenu glazbu i potpuno se razlikuje od svih ostalih spomenutih. Možda sam prvo trebao pomenuti Georga Arnolda, koji je u Subotici djelovao od 1800. do 1848. godine i bio je prvi školovani glazbenik koga je gradski senat doveo za kapelnika odnašnje župe sv. Terezije, a koji je udario temelje glazbenog života Subotice. On je skladao, vodio zborove, orkestar i poučavao. Njegovim zalaganjem održan je prvi koncert u Subotici na jezeru Palić 1809. godine. Značajka Arnoldova rada u Subotici je i to što je prikupio tekstove crkvenih pjesama, koje su se tada pjevale na ikavici i složio ih u pjevnik, koji je naslovio Pismenik. Isti je tiskan u Osijeku 1819. godine. Svaki skladatelj nam govori o mogućnostima, razini i stanju crkvene, ali i svjetovne glazbe u vremenima u kojima su živjeli. Umjetnička vrijednost ovih skladbi je različita i treba je čitati kroz prizmu vremena kada su nastajale i za koje potrebe i u kojim okolnostima.
Jednom ste prilikom za naš tjednik rekli kako Vam je želja uraditi veliko istraživanje o Vidakoviću. Jeste li uspjeli u tome?
Prikupljanje građe o Vidakoviću još uvijek traje. To je dugotrajan proces, koji nekada traje i više godina i desetljeća. Nadam se da će rezultirati nekom velikom publikacijom u budućnosti.
Desetljećima je organiziran susret župnih zborova Zlatna harfa. Ima li po župama dječjih zborova i planirate li sada, nakon pandemije vratiti ovaj susret?
Smotra Zlatna harfa je susret dječjih župnih zborova koji se održava od 1987. godine i u našoj biskupiji. Ovaj susret su još 1984. godine pokrenuli franjevci u Hercegovini, a zaživio je i u Hrvatskoj. Trenutno sve biskupije u Hrvatskoj i Hercegovini imaju ovaj susret, kao i mi u Vojvodini. Vrijeme pandemije je prekinulo održavanje ovoga susreta, no bit će ponovno održan u listopadu ove godine. Rad s djecom je vrlo delikatan proces. U pastoralu je važan, ali ga je teško održati jer je djece sve manje. Pravih dječjih zborova po župama gotovo da i nema, to su više skupine koje pjevaju za određene prigode ili kada se pripremaju za Zlatnu hrafu.
Redoviti ste suradnik katoličkog lista Zvonik i časopisa za duhovnu glazbu Sveta Cecilija u Zagrebu. Koliko se danas vodi računa o tome što se pjeva na misama? Koliko je to bitno?
U posljednjih godinu dana u Zvoniku redovito objavljujemo okvirne rasporede pjesama koje bi se trebale pjevati određene nedjelje ili blagdana. Vrlo je važno da glazba prati tijek i vrijeme liturgijske godine. Ovo je pomoć kantorima i župnim zborovođama da se što više drže propisanih pjesama. To se pokazalo dobrim i zaživjelo je u pojedinim župama. Naravno, nekada su okolnosti takve da nemamo glazbenika pa se pribjegava jednostavnijim metodama. Važno je njegovanje prave crkvene popijevke koje su verificirane i nalaze se u odobrenim liturgijskim pjesmaricama. Duhovne šansone nemaju mjesta u liturgiji, jer su melodijski i tekstualno vrlo upitne.
Imaju li sve župe svoje orguljaše, kantore? Imate li neke susrete?
Nažalost, nemaju. To je veliki problem koji se stavlja pred našu biskupijsku glazbenu sekciju. Razmišlja se o školi za kantore, ali je to veliki pothvat koji zahtijeva veću pripravu i uređenje programa za polaznike. Imali smo susret kantora u korizmi koji smo obnovili nakon više godina. Susret se sastojao od predavanja, probe pjevanja, diskusije i svete mise. Ovdje su razmijenjena iskustva i problematika djelovanja na terenu. Prvi plodovi ovoga susreta bili su na Veliki četvrtak kada je na misi posvete ulja u katedrali pjevao zbor kantora Subotičke biskupije. Za sada će kantorski susreti biti tri puta godišnje dok se ne stvore mogućnosti za početak rada kantorske škole.
Uz sve do sada spomenuto, radite i u srednjoj Muzičkoj školi u Subotici. Koliko je danas mladih zainteresirano za glazbu?
U Glazbenoj školi u Subotici predajem harmoniju, povijest glazbe s upoznavanjem glazbene literture te nacionalnu povijest glazbe. Svaki od ovih predmeta mladog čovjeka koji je zakoračio u svijet glazbe treba uvesti u taj čudesni svijet. Mladi će zavoljeti glazbu onoliko koliko vide da ona živi u nama. Oni znaju biti jako zaintersirani i biti vrlo simpatični kada uvide koliko je glazba slojevita i ima puno sastavnih dijelova. Bude tu zanimljivih pitanja, rasprava i to je zajedničko obogaćivanje. Profesor mora biti osoba koja mladog čovjeka oduševljava za glazbu, živi za nju i to prenosi na svoje đake. Današnja tehnologija daje puno mogućnosti da se glazba sluša, razmjenjuje i širi i to je velika prednost. Moram primijetiti da imamo jako talentiranih i marljivih đaka koji će u budućnosti uz svoja zalaganja biti profesionalni glazbenici.
Kako danas općenito gledate na glazbu? Što je ono što slušate onako za svoju dušu?
Glazba, kao i vrijeme, ima svoju putanju i razvojni put. Živimo vrijeme koje je moment. Glazba bi trebala oplemenjivati i činiti ljude boljim. Svaka etapa povijesti donijela je nešto lijepo u glazbi. Tako i skladatelji današnjega vremena traže modus izražavanja koji može izraziti čovjeka današnjega vremena. Svakako da je sve povezano jedno s drugim i za svakoga ima glazbe koja mu paše i odgovara. Slavni Prokofjev je rekao: „Glazbe ima dovoljno za jedan život, ali jedan život nije dovoljan za svu glazbu". Koračati kroz život s glazbom nešto je što čovjeka obogaćuje, bila to sakralna ili svjetovna glazba, ona oplemenjuje, uzdiže i čovjeka čini boljim. Za svoju dušu ne odvajam se od „klasične glazbe", jutro je povjereno Bachu, a kroz dan nastojim poslušati skladatelja koji toga dana ima neku obljetnicu ili neku skladbu koja mi je draga. Često slušam Schumanna, Beethovena, Vivaldija ali i Kunca, Vidakovića i dr. Za mene je klasik i Doris Dragović čije pjesme doživljavam kao izvrsnu glazbu koja ima divne tekstualne podloške i koje u mom danu također nađu mjesta.
Izvor: Hrvatska riječ (Željka Vukov)
