Temelji Orluškovog salaša na ulazu u Tavankut iz pravca puta Subotica – Sombor postavljeni su 1870. godine kada se obitelj Orlović seli iz Zlatnog kraja s pjeskovitog područja u južniji dio Tavankuta, pogodniji za zemljoradnju. Prvi salaš je imao stambeni dio kao i štalu za konje, da bi se 1900. godine pristupilo izgradnji novog salaša naspram postojećeg. Upravo je taj objekt novijeg datuma, još uvijek očuvan i pod zaštitom kao spomenik kulture, što potvrđuje odluka Vlade Srbije iz 2001. godine. Jedan od još uvijek očuvanih objekata je i ljetna kuhinja koja se sastoji od dvije prostorije. S jedne strane salaša, prema putu za Tavankut, nalazio se i voćnjak, dok je druga strana, okrenuta njivama, služila kao ledina jer su se na salašu uzgajale ovce i koze. Salaš je bio ograđen prošćem i zaštićen visokim bagremovima.
Položaj salaša je pogodovao vojsci Kraljevine Jugoslavije kao jedna od obrambenih točki gdje su se kopali rovovi i formirali čvrsti bunkeri. Tragovi bunkera se mogu vidjeti i danas i pored činjenice da su mađarske vlasti mjesecima pokušavale dinamitom razvaliti spomenute objekte.
Obitelj Orlović je obrađivala oko stotinu lanaca zemlje u arendu i vremenom se zemlja oko salaša otkupljivala formirajući gazdinstvo. Brojne sezonske radnike su u značajnoj mjeri zamijenili strojevi koje su kupovali od početka XX. stoljeća do Prvog svjetskog rata. Sadio se kukuruz, pšenica, stočna repa, ječam, djetelina, muharika i zob, a po nalogu vlasti, tijekom Drugog svjetskog rata i kudjelja.
Salaš obitelji Orlović, među Tavankućanima poznat kao Orluškov salaš, je samo jedan od ukupno dva očuvana salaša na panorami južne strane Tavankuta. Svjedok je ne samo narodnog graditeljstva već i načina života koji je podrazumijevao izoliranost i neovisnost od obližnjeg sela i grada. Imajući u vidu njegov etnološki značaj, ali i neminovnost propadanja uslijed zapuštenosti, članovi Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Matija Gubec, kao i mnogi članovi hrvatske zajednice u Vojvodini, rado organiziraju radne akcije kojima je svrha zaustaviti propadanje salaša. Znatno važnija nuspojava ovih aktivnosti jest podizanje opće svijesti unutar zajednice, ali i izvan nje, o nužnosti očuvanja spomenika kulture koji imaju snažan identitetski, kulturološki i graditeljski pečat ove regije. Ovim pristupom nesebične skrbi prema nečemu što mora biti javni interes zajednice želi se razrušiti mit o predestiniranoj ulozi nadležnih državnih institucija i institucija lokalne samouprave, kao fizičkih zaštitnika spomenika kulture.
Već prethodno istaknuta popularizacija i komercijalizacija salaša kao restorana i prenoćišta za turiste, nije odgovarajuća predodžba ovog specifičnog načina života. Dvije teme koje su prilično suvremene i aktualne, a istovremeno odlikuju salašarski način života, jesu izoliranost i samoodrživost. Upravo su to najupečatljiviji motivi kojima se pravi jasna razlika između života na selu ili gradu, unutar urbanizirane i uređene cjeline, i života na salašu. Ta razlika je najčešće osnova sentimenta starijih generacija koje su na posredan ili neposredan način doživjele život na salašu, kao i onih posjetitelja, koji nisu etnički ili kulturološki vezani za ovaj prostor i njegove specifičnosti, ali žele privremeno iskusiti tu regionalnu posebnost.
Spontana i samim tim neplanirana nuspojava ovih aktivnosti u nastojanju očuvanja Orluškovog salaša jest okupljanje brojnih članova hrvatske zajednice, ne samo iz Tavankuta, već i iz Subotice i njene okolice, kao i Bačkog Monoštora. Oni su se na mobi na salašu okupili 30. travnja 2016.
Veliki broj ljudi koji se angažiraju u ovim aktivnostima podrazumijeva prisutnost mnogih razlika, kako onih profesionalnih i razlika u uvjerenjima, tako i onih generacijskih. Premostiti ove razlike je moguće samo uz prisutnost dugoročnog zajedničkog cilja koji neće biti odveć apstraktan a tiče se očuvanja našeg identiteta, čineći to na konstruktivan i vidljiv način. Namjera je ovu praksu organiziranja radnih akcija učiniti učestalom, otvarajući mogućnost sudjelovanja svima koji se mogu poistovjetiti s opisanim ciljem. Salaše je potrebno staviti u jednu novu dimenziju sagledavanja, dimenziju koja će podsjetiti na način života koji se odvijao na njima u prošlosti, ali je osim toga potrebno ponuditi nove mogućnosti uporabe salaša, mogućnosti koje će odgovoriti zahtjevima suvremenog, pazeći da se time ne narušava njihova autentika i ne iskrivljuje slika iz prošlosti. Izazov dostojan napora cjelokupne zajednice.
Izvor: Hrvatska riječ (Dubravko Bilinović)