U katedrali Subotičke biskupije sv. Terezije Avilske u Subotici je 11. studenoga 2023. godine pod misnim slavljem zaređen njezin nov biskup, mons. Franjo Fazekas.
Polaganjem ruku glavnog zareditelja zagrebačkog nadbiskupa i metropolita te predsjednika Hrvatske biskupske konferencije mons. dr. Dražena Kutleše, suzareditelja kalačko-kečkemetskog nadbiskupa i metropolita mons. dr. Bábela Balázsa, sisačkog biskupa mons. dr. Vlade Košića i ostalih prisutnih biskupa mons. Fazekas postao je pastir biskupije s najvećim brojem katoličkih vjernika u Srbiji, 175.000, od kojih je znatan broj i pripadnika hrvatske nacionalne manjine.
Mons. Fazekas rođen je 29. rujna 1958. godine u Bečeju. Biskupijsku klasičnu gimnaziju Paulinum u Subotici pohađao je kao pitomac istoimenog malog sjemeništa. Potom je kao bogoslov Subotičke biskupije period od 1977. do 1984. godine proveo na odgoju u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, gdje je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu studirao filozofiju i teologiju.

Za svećenika Subotičke biskupije zaređen je 29. lipnja 1984. godine u subotičkoj katedrali sv. Terezije Avilske. Prve dvije godine svećeničke službe djelovao je kao župni vikar u župi Presvetog Trojstva u Somboru, da bi potom dvije godine vršio službu župnog vikara u Bačkoj Topoli, uz što je 1986. godine bio imenovan i upraviteljem župe u Bajši. Službu župnog upravitelja u Bogojevu i Srpskom Miletiću obnašao je od 1988. godine. Župničku službu vršio je od 1994. godine u župi sv. Franje u Senti, zatim od 1998. godine u Bačkoj Topoli te je 2021. godine imenovan župnikom župe sv. Jurja u Subotici.

U razdoblju između 2005. i 2012. godine obnašao je službu dekana Bačkotopolskog dekanata, a od 2012. do 2020. godine bio je arhiprezbiter Potiskog arhiprezbiterata. Godine 2020. imenovan je generalnim vikarom Subotičke biskupije. Tu službu obnašao je sve do smrti biskupa Slavka Večerina te je 29. kolovoza 2022. bio izabran za dijecezanskog upravitelja Subotičke biskupije.

Kako je biti subotički biskup?

Pomalo je neobično. Naime, to je velika promjena u mom životu s nekim novim obavezama i brigama.

S obzirom na to da ste nakon smrti biskupa Večerina, od 2022. vršili dužnost dijecezanskog upravitelja biskupije, jeste li naslućivali ovakvu papinu odluku da Vas imenuje biskupom?

Svoju službu dijecezanskog upravitelja stalno sam smatrao privremenom. Međutim, kroz ovo razdoblje, mnogi su vjernici očekivali, i otvoreno su mi čak rekli, da ću biti sljedeći subotički biskup. Te su sugestije pomalo zbunjivale, ali kada sam ozbiljno razmišljao, nisam dao svemu tome važnosti. Bio sam uvjeren da će to biti neki drugi naš svećenik. Zato, odluka našeg pape Franje bila je za mene zaista iznenađenje.

Koji su prioriteti Vaše biskupske službe? 

Budući da sam više desetljeća radio u župama, u duši sam ostao i dalje župnik. Stoga su meni povjereni vjernici bili uvijek pred očima i bili su u mom srcu. Zato prioritet moje biskupske službe ostat će živa crkva, zajednica vjernika. Koliko mi dragi Bog dade snage, milosti i mudrosti, želim ih i dalje posjećivati, susretati ih, s njima popričati, utješiti ih, navješćivati im Radosnu vijest, Evanđelje i ujedno puno za njih moliti. Naravno, očekuju me i druge obaveze, koje trebamo riješiti uz pomoć svojih suradnika. Na primjer: stanje naše stolne bazilike, rad i djelovanje Caritasa, budućnost biskupijske klasične gimnazije Paulinuma, Teološko-katehetskog instituta i još mnogo toga.

Kako vidite budućnost spomenutih ustanova?

Volio bih da naš Paulinum doživi proljeće, ali svjestan sam da je to malo moguće. Nažalost, mali broj učenika pohađa tu školu, u sva četiri razred ih ima 20-ak. Teško bi mi bilo to ukinuti, ali ako se pokaže da zaista nema budućnost, onda hoću. Svakako ne samo svojom odlukom nego ću tražiti mišljenje i drugih svećenika. Nastavak rada Teološko-katehetskog instituta je također upitan, jer nema puno polaznika. Na hrvatskom jeziku trenutačno manje od pet, a na mađarskom također nema puno više – desetak. Što se tiče radova na sanaciji pukotine na katedrali još uvijek nemamo rezultate istraživanja mađarskih stručnjaka koji bi nam trebali reći u kom smjeru nastaviti radove.

Što je po Vama najveći potencijal ove biskupije?

Naši su vjernici mnogo toga preživjeli kroz svoju povijest, ali su ipak ostali nepokolebljivi prema svojoj kršćanskoj vjeri. U tome vidim snagu i potencijal naše biskupije. Radujem se što dio naše mladeži ostaje privržena Crkvi. Svjestan sam toga da je to ljudski gledajući malo, ali se treba uvijek nadati nekoj duhovnoj obnovi, koju će dragi Bog svima nama darovati.

Kako vidite budućnost Subotičke biskupije? Brojke nisu optimistične budući da se smanjuje broj vjernika, podijeljenih sakramenata i redovničkih i svećeničkih poziva. 

Istina da naša statistika nije baš sjajna. Međutim, snaga naše kršćanske vjere nije u brojkama nego više u tome koliko živimo svoju kršćansku vjeru. Ako naše svjedočenje postane vjerodostojnijim, autentičnijim, i ako budemo iskreno molili, to će u budućnosti donijeti rast i u brojkama.

Je li u ovo vrijeme sekularizacije teže nego ikada biti kršćanin?

Biti istinskim kršćaninom vazda je bilo teško kroz povijest. Mislim da je bilo i sličnih, možda i gorih razdoblja. Sekularizacija je uistinu velika napast za svakog kršćanina. Naime, naše ljudske vrednote su, za koje smo mislili da su vječne, preokrenute, ponekad naopačke postavljene. Zaista tu je teško se snalaziti. Međutim, nadam se da će sekularizacija sama od sebe nestati ili barem se ublažiti u svojoj oštrini, jer je ona neljudska, protivna čovjekovom biću. Mi kršćani se stalno moramo obraćati našem Spasitelju, Isusu Kristu, koji je za nas: Put, Istina i život (usp. Iv 14,6).

Koliko je izazovno voditi biskupiju koja nosi u sebi veliku raznolikost: u naciji, govoru, kulturi? 

Zasigurno je to veliki izazov. To je nešto slično kao u obitelji, kada imate više djece, koja imaju različite želje prema svojim roditeljima. U tim trenutcima ni majkama niti očevima nije lako i ne mogu biti uvijek pravedni. To ne znači da oni ne ljube jednako sve. Kao biskup moram sve svoje vjernike ljubiti bez obzira na naciju, govor i kulturu. Koliko je u mojoj ljudskoj moći uz Božju pomoć svakako želim svima biti duhovni otac i imati neprestance na umu tu raznolikost.

U intervjuu za Hrvatski katolički radio rekli ste kako je važno da nacionalne manjine mogu imati liturgije na svome materinskom jeziku. Zašto smatrate da je to bitno? 

Od II. Vatikanskog Koncila liturgija se slavi na narodnim jezicima. Odobrenje liturgijskih tekstova spada na Svetu Stolicu. Hvala dragom Bogu da naši vjernici imaju liturgijske knjige na svojim materinskim jezicima ili barem na onim jezicima koji su im bliski i razumljivi. Svakako važno je slaviti Boga na svom jeziku, jer se tu radi o čovjekovom identitetu i njegovoj najdubljoj unutrašnjosti. Stoga naši župnici trebaju dati mogućnost svim nacionalnim manjinama da slave Boga na svojim jezicima, a uz to paziti na to da liturgijske tekstove, odobrene od Svete Stolice, ne preinače ili ih ne iskvare.

Je li vrijeme provedeno na studijama u Hrvatskoj utjecalo na odluku da Vam od tri biskupska zareditelja dva budu iz Hrvatske?

Za vrijeme svojih teoloških studija u Zagrebu stekao sam mnoge prijatelje. S nekima sam i dalje ostao u kontaktu. Neki su od njih postali i biskupi. Odgojitelji, profesori na bogosloviji su imali veliku i neizbrisivu ulogu u oblikovanju naše kršćanske vjere i svog svećeničkog poziva. Sigurno, sve to je utjecalo na moju odluku u izboru biskupskih zareditelja.

Nakon ređenja odjeknula je informacija da ste strastveni navijač Hajduka i da su Vam čak iz uprave kluba poslali čestitku. Kako komentirate njihovo trenutačno prvo mjesto u Hrvatskoj nogometnoj ligi? 

Zahvalan sam čelništvu Hajduka što su mi čestitali prigodom mog ređenja i izrazili mi svoje dobre želje. Svakako se, kao navijač Hajduka, radujem njihovom trenutačnom prvom mjestu u hrvatskoj nogometnoj ligi i želim i molim Gospodina da tamo i ostanu, jer Hajduk već odavno nije bio prvak, točnije od 2005. godine.

Dogodine će biti 40 godina od kako ste zaređeni za svećenika. Za ovo vrijeme službu župnika vršili ste u osam župa diljem Vojvodine koje se među sobom razlikuju po broju vjernika, njihovoj nacionalnosti, starosti i veličini naselja u kojemu su smještene. Koje geografsko područje i razdoblje je bilo najizazovnije? 

Svaka je župa na svoj poseban način bila za mene izazov, jer je svaka od njih imala svoj mentalitet i tradiciju. Tako sam svakoj župnoj zajednici morao različito pristupati, uvažavajući njihovu osebujnost, osobitost. Na koncu mi je svaka župa bila draga. Svugdje je bilo na početku teških, ali kasnije lijepih i nezaboravnih trenutaka.

Kako ste dobili/otkrili svećenički poziv?

Od svog djetinjstva sam bio vjernik, iz katoličke sam obitelji. Uvijek sam volio ići na svetu misu i na vjeronauk. Negdje sam u sedmom razredu osnovne škole osjetio neku pobudu da budem još bliže oltaru Gospodnjem, da ministriram i da sudjelujem u čitanju. Potiho sam osjetio da me dragi Bog poziva i traži više od mene. A znamo: teško je odoljeti Božjem pozivu. Tu se ne smije pozivati na svoju nedostojnost i nesavršenost. Naime, Gospodnja je milost na djelu u svakom pozivu i On sam će nadopuniti sve naše nedostatke.

Imate li omiljenog sveca? Tko Vam je uzor u kršćanskom životu?

Prije svega Blažena Djevica Marija koja je majka svih nas, odnosno majka nas svećenika. Tu je i moj nebeski zaštitnik sv. Franjo. Još u djetinjstvu sam čitao neke njegove knjige poput Cvjetići svetog Franje. Svidjela mi se njegova ležernost, neposrednost i prema ljudima i prema dragom Bogu. Ima veliku ljubav prema svemu što postoji u prirodi, životinjama, a čak je opjevao i neke svoje himne o Suncu, Mjesecu i o svemu što imamo u svijetu. U tom smislu ta njegova neposredna ljubav me je zaista impresionirala i na neki način mi je on uzor. Fascinira me i njegova poniznost i jednostavnost. Na njegovom primjeru vidimo kako čovjek treba biti zahvalan za sve što dobije u životu; i od prijatelja; i ljudi koji nas okružuju; i od prirode i to nas treba na zahvalnost i radost ispunjavati. Ne smijemo se uzdizati iznad svega kao što je to slučaj s ovim modernim svijetom koji uništava prirodu. Trebali bismo ju poštivati i čuvati svoju okolicu. U svemu tome nam sveti Franjo može biti primjer. Nije slučajno da se na njegov blagdan, 4. listopada, obilježava Svjetski dan životinja. Uzor mi je i sveta Mala Terezija u duhovnom i molitvenom životu, jer je imala plemenitu dušu. Neposredno se obraćala Bogu i bila je iskrena prema njemu. Kao sjemeništarac sam čitao njezinu knjigu Povijest jedne duše koja je ostavila utjecaj na moj život. Sveti Franjo je imao i svoju dubinu duše, ali je više to projektirao prema vani. U duši trebamo imati skromnost i poniznost prema Bogu u molitvama, a za to nam je sv. Mala Terezija dobar primjer.

Pred nama su mnogima najradosniji dani u godini zbog božićnih blagdana. Zašto je Božić važan u životu kršćanina?

Na Božić slavimo ono veliko otajstvo naše kršćanske vjere da je Sin Božji došao među nas, postao je čovjekom, a s Njime se objavila Božja ljubav prema nama ljudima. Sve to budi nadu, osobito u nama kršćanima, da u Isusu Kristu imamo svog Suputnika, svoga Prijatelja. Zbog toga, usprkos svim nedaćama, nismo sami.

Smatrate li da je komercijalizacijom Božića izgubljen njegov duh i poruka?

Svakako, darivanje poklona među ljudima ima svoj izvor u Božiću, jer nam taj blagdan također govori o Božjem velikom Daru. Duh i poruka Božića zbori nam o ljubavi Božjoj, koja nam je darovana, gdje Bog samog sebe daje za nas. Na žalost, međusobno darivanje često ostaje na površini, usredotočeno na sam predmet dara, a pri tom zaboravimo da trebamo ljubiti se, kao što nas Gospodin ljubi. Ljudi u ovo vrijeme žive u groznici što da kupe. Tako je sve komercijalizirano i mnogi se nađu u tom vrtlogu i izgubi se ono najvažnije, a to je ljubaznost, pažljivost, predusretljivost, solidarnost prema onima s kojima živimo. Svaki poklon treba biti iz srca, a nikako iz običaja.

Koja je Vaša božićna poruka za čitatelje Hrvatske riječi?

Trebamo uvijek probuditi onu vjeru da je Bog uz nas, i danas hoda s nama, da je naš utješni suputnik. Važno je ovih dana ne samo poželjeti sretan Božić jedni drugima nego i to činiti, dati nadu i radost, riječi utjehe i ohrabrenja svojim najmilijima. Hvala Vašem uredništvu što ste ispratili moje biskupsko ređenje i vodite računa o našoj Subotičkoj biskupiji. Želim Vama i svim čitateljima čestit i blagoslovljen Božić i mnogo milosti Božje u novoj godini!

Izvor: Hrvatska riječ