Ovih dana, točnije 14. listopada, bit će obilježeno 250 godina od početka gradnje subotičke katedrale-bazilike sv. Terezije Avilske. Ova impozantna građevina građena je u stilu kasnog baroka od 1773. do 1797. godine. Prvobitni, više puta mijenjani plan načinio je Franz Kaufmann iz Pešte, a osnovne mjere katedrale su: duljina je 61 metar, širina 26, visina lađe 18, a zvonika 64 metra. Povodom 200. obljetnice (1972.-73.) obnovljena je cijela unutrašnjost, a krajem 19. stoljeća nastojanjem župnika Matije Mamužića katedrala je dobila današnje prozore u boji, dvije križne lađe s oltarima, 18 kipova u prirodnoj veličini i dograđene sakristije. Subotičku katedralu, ili u narodu poznatu pod nazivom velika crkva, 29. travnja 1974. godine papa Pavao VI. odlikovao je naslovom manje bazilike.
I sada, 250 godina od početka gradnje katedrala stoji, no kao da je ranjena. Pukotina na pročelju je i dalje tu, pa iako se godinama radi na njenoj sanaciji, još nema naznaka da će skoro biti sanirana. Taj problem je dočekao i ispratio sve dosadašnje župnike, pa i sadašnjeg, 14. po redu, mons. Stjepana Beretića.
Mons. Beretić rođen je u Somboru 1947. godine, gdje je završio osnovno školovanje. Po završetku biskupijskog sjemeništa Paulinum, studij teologije je završio na zagrebačkom Bogoslovnom fakultetu. Za svećenika je zaređen 17. veljače 1974. godine u crkvi Presvetog Trojstva u Somboru. Kao župni vikar djelovao je u župi Svetih anđela čuvara u Kanjiži i u stolnoj župi sv. Terezije u Subotici. Bio je upravitelj, pa i župnik u Baču, te upravitelj župa u Tovariševu i Deronjama. Od 1985. godine je župnik župe stolne bazilike svete Terezije u Subotici, a dvije godine je upravljao i župom Svetih apostola na Kelebiji. Osim svojih župničkih dužnosti, obavlja i brojne službe u biskupiji. Bio je dekan dekanata Subotica – Stari grad, arhiprezbiter Podunavskog, Bačkog – Stolnog (katedralnog) arhiprezbiterata. Dugi niz godina bio je biskupijski savjetnik, a u par navrata i biskupski vikar. Djelovao je i u više biskupijskih vijeća. Obavljao je brojne službe, te je i predavač na Teološko-katehetskom institutu Subotičke biskupije.
Subotička katedrala ove godine obilježava 250 godina od početka izgradnje, no povijesni podaci nam govore da je župa u Subotici postojala i puno prije. Kako je to tada izgledalo i gdje je bilo sjedište?
Prvi spomen subotičke župe je 1497. godine, tada se spominje župnik Luka. Nije baš lijepa uspomena, jer se spominje u jednom pismu u kojem nadbiskup prijeti župniku i njegovim župljanima da će biti kažnjeni crkvenom kaznom ako budu zanemarili doprinos biskupiji. Znači, naša župa, po pisanim dokumentima, postoji sigurno od te godine. Nakon toga nema spomena nijednog župnika, ali je župe bilo. Ona je postojala sve dok 1710. godine nadbiskup Imre Csáki nije obnovio staru subotičku župu, koja za vrijeme turskog ropstva službeno nije postojala. O malobrojnim subotičkim katolicima tada su se starali franjevci iz Segedina. Ne znamo gdje je bilo sjedište župe. Crkve iz srednjeg vijeka su bile jako male u odnosu na ono što mi danas poznajemo, jer ni naselja u Bačkoj nisu bila velika. Jedno selo je brojalo 100-150 ljudi, pa su za njihove potrebe građene male crkve, kao recimo današnje kapelice. O tome kako su izgledale te crkve imamo dokaze iz nedavnih velikih iskapanja na Kaponji gdje je otkrivena crkva i oko nje groblje, što je u srednjem vijeku i bio običaj. Ovo je bilo mađarsko kraljevstvo, pa se stoga može pretpostaviti da su većina katoličkih vjernika u Bačkoj bili Mađari. No, isto tako ne sumnjamo da je bilo i katolika Hrvata. Za to ne postoje službeni podaci, prvo zato što se u srednjem vijeku države nisu brojale po narodnostima, nisu postojale nacije, već su svi govorili koje su zemlje državljani. No, da je tada u Kaločko-bačkoj nadbiskupiji trebalo hrvatskog jezika vidi se po tome što je jedan od kaločkih nadbiskupa, zbog pojave krivovjerja u Bačkoj, tražio posebno propovjednike mađarskog i hrvatskog jezika. Mađari su bili skloni protestantskom pokretu što ga je pokrenuo Jan Hus u Češkoj, a među Hrvatima je bilo onih koji su bili skloni bogomiljstvu. Bačka je uvijek bila šarolika.
Kamen temeljac za današnju katedralu položen je 15. listopada 1773. godine za vrijeme prvog župnika dr. Stipana Ranića. Postoje li zapisi, odnosno jesu li se već tada vodile knjige oko izgradnje katedrale?
Zapisano je da je kamen temeljac položen pod svetištem današnje katedrale. Bio je to radni dan i nije se očekivalo veliko mnoštvo svijeta, ali je došlo jako puno naroda i zapisano je da je župnik Ranić održao govor na dalmatinskom jeziku. Slavlje te svečanosti zaključeno je svetom misom koja je služena u, za tu priliku, podignutom šatoru. To je bilo prvo proštenje sv. Terezije. Od 1742. Subotica je bila trgovište, što je malo manji stupanj od slobodnog kraljevskog grada, a ipak se već te godine u grbu Grada Subotice nalazi sv. Terezija, premda je do 1773. godine zaštitnik grada bio sv. Mihovil (zaštitnik tvrđava). A nakon toga, pa sve do danas, zaštitnica naše župe i našeg grada je sv. Terezija Avilska.
Koje su bile prve župe na području Subotice? Postoje li zapisi kako je izgledao život katolika prije gradnji crkava, prije svega katedrale?
S početka, kad su franjevci preuzeli upravu ove subotičke župe, oni su se brinuli za katolike na ogromnom području. To je recimo od današnje Bačke Topole pa na sjever u Mađarskoj do Jankovca (Jánoshalma), što je otprilike 70 km. Isto tako na istoku Kanjiža, na zapadu Bajmak, to je sve bilo područje subotičke župe koju su vodili franjevci. Čim kažemo tako veliku površinu, možemo pretpostaviti da je pastoral bio jako težak. Svećenik nije bio na svakom sprovodu, krštenja su bila samo ponekad, a u zapisima iz Slavonije, gdje su franjevci upravljali župama, pronašao sam da se djeca uopće nisu pisala u matičnu knjigu umrlih, jer kad bi dijete umrlo, sahranili bi ga pod roditeljskom kućom. A zna se da je u to vrijeme smrtnost djece bila jako velika. Podatak koji je poznat iz tog vremena – da je na tako velikom području bilo 20 krštenja godišnje, sigurno nije točan. Bilo ih je puno više, ali se knjige nisu vodile kako treba. Zašto? Pa čitava povijest ove subotičke župe je zapravo povijest ratova i tu nikad nije bilo nekog stabilnog i sigurnog mira. Bude 10-20 godina mir i onda ponovo počne neki rat. Nakon franjevaca počele su se osnivati župe. Recimo, ove godine je 200 godina od osnutka župe u Aljmašu (Bácsalmás) i to je bila subotička župa. Onda Bajmak, Bačka Topola, to je sve u 18. stoljeću odvajano prvo od subotičke župe pa kasnije od sv. Terezije od koje su u gradu najprije izdvojene župa sv. Roka i župa sv. Jurja. To je bilo tek 1841. i time je južni dio grada odvojen od naše župe koja je tom dismembracijom (rasparčavanjem) loše prošla, postala je siromašnija, jer je polovica nadarbine koju je grad darovao župi sv. Terezije odvojena za dvije nove župe. One tada nisu imale svoju crkvu nego je grad kupio veću obiteljsku kuću koju su preuredili za stanovanje župnika i kapelana i da to bude i župna crkva. Crkve su se gradile tek kasnije.
Na predstavljanju knjige u okviru Dana Katoličkog društva Ivan Antunovića spomenuli ste da su na čelu župe sv. Terezije Avilske bili župni upravitelji i župnici, te da su bili i svjetovni svećenici. Kako se tada birao župnik, a kako to izgleda danas?
Postojao je jedan običaj već od srednjeg vijeka da su neki gradovi, gradske samouprave imale pravo birati župnika. Išlo je tako da je nadbiskup gradskim vlastima predložio 3-5 svećenika, a na gradskim skupštinama bi potom izabrali jednog koji im se najviše sviđao, predložili su ga nadbiskupu koji bi ga potom imenovao za župnika. To je dokinuto već poslije I. svjetskog rata od kada grad više nije mogao birati župnika.
Vi ste 14. župnik ove župne zajednice i to gotovo četiri desetljeća. Kako je biti katedralni župnik? Je li to čast ili dodatna odgovornost?
To je sve jako lijepo. Velika čast, međutim treba reći da je zajedno sa mnom bilo 14 župnika, ali je bilo i 16 privremenih upravitelja župe jer ipak je to period od 250 godina, a povremeno je znalo biti i četiri kapelana. A gradskim vlastima u Subotici se inače više sviđalo da imaju upravitelja župe, jer je njemu trebalo davati manje novca. Postoje podaci tko je kada i koliko upravljao župom. Spomenimo i to da je 1900-ih godina župa sv. Terezije (bez sv. Roka i sv. Jurja) brojala 60 tisuća vjernika, znači bila je ogromna župa. Sve današnje okolne, salašarske župe pripadale su katedrali. Tako bi, dok nije bilo crkve u Čantaviru ili Bajmaku, ljudi dolazili sa sela i kolima odvozili kapelana da tamo odsluži misu, obavi krštenje... Kad je došao ovamo za nadbiskupa Gabrijel Patačić 1720-ih-'30-ih godina, od Novog Sada do Kalače, znači na području od oko 200 km, imao je svega 15 tisuća katolika, a nije imao ni jednu normalnu crkvu. To su sve bile kapelice od pruća i blata, sa zemljanim podom, i on je čitavu tu svoju biskupiju nekoliko puta obišao bez normalnog prijevoznog sredstva. Ono što volim istaknuti jeste da je naša župa od kad sam tu, dakle od 1985. godine, pa do danas imala 6 mladomisnika.
Intrevju vodila: Željka Vukov
