Hrvatsko zagorje je geografsko-povijesna regija sjeverozapadne Hrvatske, koja se najvećim dijelom prostire u Krapinsko-zagorskoj županiji, a manjim dijelom u Varaždinskoj i Zagrebačkoj.

Bogato je šumama, dvorcima, izvorima, vinogradima, zagorskim popevkama, starim zanatima...

Neki od njih našli su se i na UNESCO-voj Reprezentativnoj listi nematerijalne kulturne baštine čovječanstva: lepoglavska čipka, medičarstvo i svjećarstvo, te umijeće izrade drvenih tradicijskih dječjih igračaka.

Unikatni primjerci

Koliko su važne igračke u odrastanju, te da je njihova temeljna funkcija učenje, otkrivanje svijeta, razvijanje mašte i formiranje osobnosti, jasno je svima. Danas, u moru ponude raznih igračaka i tehnike, tradicijske igračke proizvode tek rijetki.

„Tradicionalni način izrade i ukrašavanja dječjih igračaka sačuvali su stanovnici pojedinih sela Hrvatskoga zagorja i to su jedina mjesta u kojima se u kontinuitetu izrađuju dječje igračke koje su gotovo identične onima rađenima prije stotinu i više godina. Postoje samo tri lokaliteta u Hrvatskoj na kojima su se stanovnici organizirano, u većem broju, bavili izradom dječjih igračaka: Hrvatsko zagorje i prigorsko selo Vidovec te u Dalmatinskoj zagori selo Zelovo. Dok je proizvodnja u Vidovcu i Zelovu stagnirala i naposljetku se potpuno ugasila, u Hrvatskome zagorju u selima Laz Stubički, Laz Bistrički, Stubica, Tugonica, Turnišće i Marija Bistrica, ona je jačala", priča muzejska savjetnica Etnografskog muzeja u Zagrebu dr. sc. Iris Biškupić-Bašić, koja je ujedno i voditeljica Zbirke dječjih igračaka i igara, Zbirke košaraštva, lončarstva, medičarsko-svjećarskog obrta i tradicijskih obrta.

Podatak da su tradicijske drvene dječje igračke u Etnografskom muzeju od njegova osnutka (1919. godine) govori i o njihovoj važnosti i značaju. Po riječima sugovornice, zbirka danas broji 1.134 igračke, te se i dalje prati njihova izrada i nastoji se popunjavati fundus.

„Igračke su unikatni primjerci te ih i drugi muzeji u Hrvatskoj koji u svojem fundusu prikupljaju dječje igračke imaju, ali vjerujem kako je Etnografski muzej tijekom sto godina djelovanja sakupio vrijedne i zanimljive primjerke koje su izrađivala djeca sama i odrasli za djecu. U fundusu su i igračke iz pojedinih sela s područja Prigorja, Hrvatskog zagorja i Dalmatinske zagore", priča Biškupić-Bašić i pojašnjava kako vjeruje da je upravo činjenica da se umijeće izrade drvenih dječjih igračaka Hrvatskog zagorja našlo na UNESCO-voj listi (2009.), bila poticaj za opstanak.

Izrada i materijali

Na području oko Marije Bistrice, točnije u mjestu Tugonica (3 km od Marije Bistrice), živi i radi Ivica Mesar, koji se izradom tradicijskih igračaka bavi više od 30 godina, te tako ima i vlastiti obrt – PAN obrt za izradu drvenih tradicijskih igračaka. U razgovoru s njim saznali smo brojne zanimljivosti vezane za izradu drvenih tradicijskih igračaka u ovome kraju. Nekada su muškarci bili ti koji su igračke izrađivali, a žene su ih oslikavale, ili kako se to u Zagorju kaže „cifrale". Vrsta drveta se bira u zavisnosti od toga što se izrađuje. No, neke zakonitosti ipak postoje.

„Ako, primjerice, radimo pticu, da bi se čulo lupanje krilima mora se koristiti tvrdo drvo. To je obično bukva ili javor. Središnji dio mora biti napravljen od mekšeg drveta da bi se kroz to mogli zabiti čavli, a opet dio gdje idu kotači mora biti od tvrdog drveta, kao i sami kotači. Za izradu namještaja može se koristiti bilo koja vrsta drveta, ali preferiramo da to bude joha. Inače se rukovodimo da koristimo ono što nam je dostupno", priča nam majstor ovog zanata Ivica Mesar i pojašnjava kako je izrada drvenih igračaka proces koji traje.

Započinje u šumi u odabiru drveta, te slijedi njegova obrada, sušenje, tesanje, pilanje na željenu dimenziju, a budući da se svaka igračka sastoji od puno dijelova nikada se ne radi jedna igračka nego se dijelovi rade serijski. Nakon toga kreće spajanje.

Cifranje i motivi

Iako postoje šabloni po kojima se igračke izrađuju, gotovo nema istih. Svaka je unikatna, osobito kada pogledamo oslikavanje koje dolazi iz trenutačne inspiracije autora, što su potvrdila oba sugovornika. Iako se u brojnim zapisima i knjigama koje su napisane na ovu temu govori kako su uglavnom žene oslikavale igračke, naš sugovornik Mesar ih uz izradu i oslikava.

„Prvi način oslikavanja igračaka bio je takav da bi se predmet-igračka stavila u vatru i zagrijala, te bi se po njoj crtalo. Kasnije su se počele koristiti prirodne boje, koje su se dobivale kuhanjem kore od drveća i taj način se koristio sve dok se nisu pojavile industrijske boje. Način cifranja s postojanim bojama počeo se raditi oko 1950. godine", objašnjava Mesar.

Nakon velike ponude plastičnih igračaka proizvođači su se morali prilagođavati i snalaziti se kako bi drvene igračke bile što privlačnije. U tom trenutku se počela širiti paleta boja, a danas se sve igračke boje akrilnim bojama na bazi vode.

Motivi za oslikavanje su najčešće iz prirode, te su stilizirani pojedini geometrijski oblici.

„Nekada, dok je bilo više proizvođača, svaka obitelj imala je svoj motiv po kome je bila prepoznatljiva. Kad sam se počeo baviti drvenim igračkama, na svoje radove sam prenio i licitarsko srce. Očito je to bio dobro pogođen motiv jer danas mnogi imaju taj motiv na igračkama, a budući da sam držao i brojne radionice ljudi su i taj detalj prenijeli. Oslikavanje se radi tako da se boja ulije u posudicu valjkastog oblika i mora slobodno teći kroz otvor. Prvo se nacrtaju osnovni oblici, pa se onda oni ispune bojom. S obzirom na to da nema šablona za oslikavanje, nema ni dva predmeta potpuno ista", pojašnjava Mesar.

Vrste igračaka i njihov opstanak

Nemoguće je nabrojati sve vrste igračaka koje su od početka 19. stoljeća pa do danas izrađene, ali neka grublja podjela bila bi ovakva: vozila (auti, traktori, zrakoplovi, helikopteri, vlakovi, konjske zaprege...), instrumetni (gitara i tamburica, razne fućke, frulice s tri ili pet rupa...), namještaj (stol, stolice, ormari, kredenci, komoda, zipka i krevet). Među neizostavne spadaju leptiri i ptice (tičeki), konjići, kočije i kola, plesači koji se vrte i plešu, vrtuljak, konji skakači...

„Pretpostavljam da mi možemo zahvaliti što je Marija Bistrica glavno Marijansko svetište u Hrvata i to nas je na neki način održalo. Ljudi dolaze u svetište i rijetko tko ode doma bez neke drvene igračke. Mnoge obitelji su nekada živjele od toga. Izrađivale su se ručno jer nije bilo struje, ali su obitelji bile brojne i svaki član je sudjelovao u njihovoj izradi", priča Ivica Mesar.

Po riječima Iris Biškupić-Bašić, uz muzejsku akciju „Dajmo djeci korijene i krila" tijekom proteklih godina Etnografski muzej, u suradnji s lokalnom zajednicom i majstorima, želi dječjim ustanovama u Hrvatskoj približiti tradicijske dječje igračke.

„Uz pomoć ovoga projekta smo igračkama dali drugi život. Opremili smo 115 vrtića drvenim tradicijskim igračkama i u tom trenutku su one dobile višu razinu što se tiče izrade. Nekada su se ove igračke izrađivale tako što su se sklapale zabijanjem čavala dok se danas sve više tih igračaka lijepi. Velika je pažnja usmjerena i na to da nema oštrih rubova. Tako su one sigurne za dječje ruke. Igračke su zadržale osnovni tip oslikavanja, ali su tehnički drugačije i sama izrada je napredovala", kaže Mesar i sa sjetom priča kako su se nekada ove igračke prodavale u cijelom svijetu, te kako je ovaj stari zanat bio privredna grana koja je hranila brojne obitelji, a danas samo rijetke.

Drvene igračke Hrvatskog zagorja, nekada najčešće oslikane žutom bojom s crvenim i crnim cvjetnim motivima, danas su u šarenilu boja postale prepoznatljiv i važan dio hrvatske kulture.

Izvor: Hrvatska riječ (Ž. V.)