Nevena Baštovanović iz Subotice dobro je poznata pratiteljima kulturnoga, prije svega kazališnoga i književnoga života u vojvođanskih Hrvata. Na kulturnoj sceni pojavljuje se kao mlada recitatorica (kasnije i nagrađivana), što joj je bila svojevrsna ulaznica u svijet književnosti i teatra. U godinama koje će uslijediti dio studija provela je na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te masterirala na katedri za srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu s temom Avaške godine u kontekstu hrvatske dijalektalne književnosti. Piše poeziju i književne prikaze koje objavljuje u domaćoj periodici, a pjesme su joj uvrštene u dvije antologije suvremenog pjesništva Hrvata u Vojvodini. Godine 2021. objavila je i knjigu pjesama Vinjete Bola.
Kada je u pitanju kazalište, kao redateljica i dramaturginja, od 2014. do danas postavila je petnaestak scenskih djela. Dio igrokaza i predstava radila je s djecom i mladima, a povodom različitih prigoda poput Noći svetaca (Holywina), Književnog prela i slično. Posebice se ističe njezin rad u okviru Književno-teatarskog kružoka HKC-a Bunjevačko kolo iz Subotice, s kojim je posljednjih godina realizira dvije predstave: Avaške godine, prema poetskom djelu Milovana Mikovića i Salon mame Tereze, po tekstu Petka Vojnića Purčara, kao i performans Voyage s Matošem. Avaške godine imale su odličnu recepciju kod publike, igrane su i na profesionalnoj sceni subotičkog Narodnog kazališta, a večeras (petak, 16. lipnja 2023.) gostuju na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku.
Glede njezine naobrazbe, valja dodati i kako privodi kraju svoj drugi master: master studij teorije dramskih umjetnosti i medija na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Među ostalim, pohađala je i seminar Stvaranje kazališta u organizaciji Hrvatske matice iseljenika, bila je i polaznicom Zagrebačke slavističke škole u Dubrovniku te položila Lektorat za hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
Imajući u vidu njezin dosadašnji anagažman i rezultate u području kazališta, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata pozvao je Baštovanović izraditi elaborat na temu (Ponovni) Osnutak hrvatske Drame u Narodnom kazalištu u Subotici. Baštovanović je taj posao privela kraju, te je elaborat prošloga tjedna svečano predala v. d. ravnateljice ZKVH-a Katarini Čeliković. Ovime je navedena kazališna inicijativa, kako je tom prigodom istaknuto, postala i službenom.
Po riječima Nevene Baštovanović, cilj elaborata je obrazložiti i ponuditi način, kako na institucionalno primjeren, profesionalno sukladan i jedan obuhvatan način, po modelima kako to imaju druge nacionalne zajednice u Vojvodini, osigurati održivo i trajno rješavanje ponovnoga osnutka Drame na hrvatskom jeziku u Narodnom kazalištu u Subotici.
U elaboratu čija ste autorica, među ostalim, navodi se kako ponovni osnutak i ustrojavanje Drame na hrvatskome jeziku ne bi značilo samo ispravljanje jedne povijesne nepravde već i da kulturne politike zahtijevaju profesionalizaciju i institucionalizaciju jer se samo na ovaj način osigurava adekvatna integracija osobitosti manjinskih identiteta u većinski sustav. U kontekstu navedenoga, što bi ovdašnjim Hrvatima, kao manjinskoj zajednici, trebao donijeti ovaj projekt?
Na početku razgovora bih rekla da su nositelji ove inicijative i projekta Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, kao profesionalna ustanove kulture te zajednice, Hrvatsko nacionalno vijeće, kao krovno tijelo hrvatske manjine u Srbiji i u političkom smislu Demokratski savez Hrvata u Vojvodini. Čast mi je i zadovoljstvo što me je ZKVH pozvao da uradim eleborat koji je ujedno i prepoznat kao iznimno važan korak u realizaciji te inicijative. Ovaj elaborat nastoji ponuditi pregled kazališnih praksi Hrvata u Subotici i Srbiji, kroz povijest a posebice u proteklih deset godina, te ponuditi konkretne prijedloge za ponovnim vraćanjem drame na hrvatskome jeziku. Hrvati su dali veliki doprinos kulturnom životu grada Subotice, među ostalim i u kazalištu. Teatar je važan čimbenik u izgradnji, ali i u potvrđivanju identiteta jedne zajednice. Nama nije cilj tražiti krivca za to što je Drama na hrvatskom nestala s godinama, ne želimo potcrtavati granice nego biti kohezivni faktor koji će značajno obogatiti kazališni život. Kada je riječ o kulturnim politikama, smatramo da se tek kroz profesionalizaciju i institucionalizaciju osigurava adekvatna integracija posebnosti manjinskih identiteta. Naime, isključivo financiranje amaterizma, doprinosi getoizaciji manjinskih zajednica. U hrvatskoj zajednici postoji kazališni amaterizam koji je uglavnom naslonjen na tradicijsko, pučko ili crkveno. S druge strane, profesionalna scena treba biti suvremena, baviti se širim i drukčijim temama, pristupiti im ne samo imitativno-realistički već s dozom odmaka, kritike i promišljanja.
Kada govorimo o inicijativi za reosnutak, treba se vratiti i na osnutak. Naime, nakon Drugog svjetskog rata, u rujnu 1945., u Subotici se osniva Hrvatsko narodno kazalište. Međutim, vremenom nestaju i hrvatski nazivi i sadržaji na hrvatskom jeziku...
Nakon Drugog svjetskog rata, rujna 1945. u Subotici su osnovani Hrvatsko narodno kazalište i Mađarsko narodno kazalište, odlukom tadašnjih vlasti AP Vojvodine. Hrvatsko narodno kazalište svečano je otvoreno i počelo s radom izvedbom komada Matija Gubec 28. listopada 1945. godine. Odlukom iz 1951. dva kazališta spojeni su u jedno Narodno pozorište – Népszínház u kojem su postojala dva dramska ansambla: Drama na hrvatskom jeziku i Drama na mađarskom jeziku, a 1958. godine Drama na hrvatskom jeziku preimenovana je u Dramu na srpskohrvatskom jeziku, koja je sve do 1980. godine na svom repertoaru imala razvijenu praksu izvedbi kazališnih komada na lokalnom hrvatskom idiomu s kućnim piscem Matijom Poljakovićem (od 50-ih do 70-ih godina) i predstave hrvatskih pisaca poput Petka Vojnića Purčara, uz sudjelovanje hrvatskih glumaca. Godine 1985. godine na čelo kazališta dolazi Ljubiša Ristić s projektom KPGT-a nakon čega u subotičkom kazalištu ostaje samo jedna Drama za sve glumce. Godinu dana prije odlaska Ristića, 1994. godine, mađarska zajednica osniva kazališnu scenu Dezső Kosztolányi Színház, a u Narodnom kazalištu se ponovno odvajaju ansambli. Važno je istaknuti kako moramo poznavati i biti svjesni povijesnog konteksta i izazova s kojima se suočavao naš narod, te da su Hrvati od samih početaka kroz više stoljeća bili jedan od najznačajnijih čimbenika razvoja kazališta u gradu Subotici.
Određena kazališna aktivnost ovdašnjih Hrvata postojala i prije 1945. godine. Zanimljiv podatak je da se početak kazališne prakse u Subotici vezuje za daleku 1747. godinu i Gramatikalnu, tj. Franjevačku gimnaziju, što ima veze s ovdašnjim Hrvatima…
O kazališnim praksama Hrvata u Subotici važne tekstove pisali su Josip Buljovčić, Milovan Miković, Ivanka Rackov… Svakako da nismo tikve bez korijena. Početak kazališne prakse u Subotici vezuje se za 1747. godinu i Gramatikalnu, tj. Franjevačku gimnaziju u kojoj je održana prva predstava na tadašnjem službenom jeziku grada kojim je napisan i gradski Statut – dalmatinskom (hrvatskom) i ona traje do konca XVIII. stoljeća. Ponovnu uspostavu vidimo na koncu preporodnih gibanja početkom XX. stoljeća, u okviru udruženja kao što su Pučka kasina ili Kolo mladeži. Kazališni život osobito je razvijen 1930-ih godina kroz djelovanje Subotičke matice i Hrvatske kulturne zajednice, a u okolnim naseljima kroz ogranke Seljačke sloge. Među važnim izvedbama iz ovoga razdoblja je historijska drama Tri stoljeća, izvedena u Gradskom kazalištu 1936. godine kao dio šireg programa obilježavanja 250. obljetnice doseljavanja bunjevačkih Hrvata na ova područja. Nakon niza godina izvedbenih ostvarenja vezanih za običajni kalendarski ciklus i posjeta profesionalnih putujućih družbi, u Subotici je 1944. godine osnovan Pozorišni odsjek s Lajčom Lendvaijem na čelu.
Subotičko Narodno kazalište je u jednom razdoblju, počevši od 2003., na svoj repertoar stavljalo komade suvremenih hrvatskih autora koje su članovi ansambla Drame na srpskom igrali u originalu na hrvatskom jeziku. Također, u to vrijeme počinje s gostovanjem predstava iz Hrvatske (Osijeka, Pule, Vinkovaca) u Subotici...
Navezano na ovu konstataciju, s aspekta najelementarnije multikulturalnosti bila je to pozitivna, ali nedovoljno razvijena i usustavljena praksa koja se temeljila na dobroj volji pojedinaca. U prethodnih deset godina (2013. – 2023.) koje u elaboratu detaljno prikazujemo, u subotičkom kazalištu postavljen je samo jedan komad hrvatskog autora koji je igran na hrvatskom, a to je Glorija Ranka Marinkovića 2014. godine. Kada su u pitanju gostovanja, uočava se tendencija zastrašujućeg opadanja u posljednjih deset godina: od po jednog gostovanja Hrvatskog narodnog kazališta iz Osijeka 2013. i 2014. godine, te 2015. i 2018. kada su gostovali glumci Gradskog kazališta Joza Ivakić iz Vinkovaca (koje je 2018. ugostilo i Dječje kazalište u Subotici), nisu zabilježena nova gostovanja u organizaciji subotičkog profesionalnog kazališta. Iz ovakve statistike iščitava se poražavajuća nebriga i neosjetljivost na postojanje jedne nacionalne zajednice i njenih kulturnih potreba. Profesionalne kazališne kuće i trupe organizirano su u Suboticu pozivali i ugošćavali u okviru svojih manifestacija institucije i udruge kulture Hrvata u Srbiji, među kojima se ističu gostovanja u okviru Dana hrvatske knjige i riječi te Književnog prela Hrvatske čitaonice. Inače, u Srbiji gostuju predstave iz Hrvatske, posebno u okviru festivala (Bitef, Sterijino pozorje, Joakimfest, Infant, Art trema fest, Desiré). No, to ipak nije dio planskih politika i institucionalnoga djelovanja već je ovisilo o pojedinačnim manifestacijama te kriterijima festivala ili kazališta.
Elaborat prikazuje i amatersku dramsku scenu među Hrvatima u Srbiji, posebice u Vojvodini, kroz aktivnosti u posljednjih deset godina. Kakvo je stanje na toj sceni?
Da, postoji bogata i raznolika teatarska produkcija u amaterizmu. U proteklih deset godina, na toj sceni djeluje deset, a kontinuirano šest dramskih sekcija pri kulturnim udrugama. U posljednjem desetljeću dramska sekcija pri HKC-u Bunjevačko kolo u Subotici realizira je deset predstava, a sekcija HKUD-a Vladimir Nazor u Somboru devet predstava. Neke od tih predstava imale su i po 30-40 izvedbi. Dramske sekcije sudjeluju na smotrama dramskog stvaralaštva u Srbiji te gostuju na različitim manifestacijama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Također, udruge su organizatori susreta i smotri međunarodnog karaktera: HKUD Vladimir Nazor u Somboru organizira Međunarodni susret amaterskih dramskih društava, HBKUD Lemeš u Lemešu organizira Memorijal Antuna Aladžića, a HKC Bunjevačko kolo od prije dvije godine organizira Međunarodni amaterski festival drame DRIM-fest. Tu su i predstave koje se realiziraju u okviru vjerskoga života ovdašnjih Hrvata, poput predstava za Holywin. Rad dramskih skupina iz hrvatske zajednice ukazuje na potrebu i zanimanje, kako kod samih izvođača tako i kod publike, za usavršavanjem i usustavljivanjem kazališne prakse Hrvata u Srbiji.
Inicijativa za osnutkom hrvatske Drame u Subotici slijedi prakse drugih manjina u Vojvodini kao uzorni model. Kažite nam više o tome...
Druge nacionalne zajednice na teritoriju Vojvodine, poput Mađara, Rusina, Rumunja i Slovaka, imaju svoja profesionalna kazališta, bilo kao samostalne ustanove ili kao dio većih kazališnih ustanova. Ove nacionalne zajednice mogu biti primjerom uspješnog ostvarivanja svojih etnokulturnih prava. U tom kontekstu, važno je naglasiti da se ovom inicijativom ne traži ništa neočekivano, ekskluzivno ili novo već nešto što se, imajući u vidu različite teme o kojima smo govorili, podrazumijeva.
Dolazimo i do konkretnog plana ponovnoga osnutka hrvatske drame u subotičkom kazalištu, odnosno do prijedloga koji se navode u elaboratu. Što se predlaže glede realizacije ove inicijative u tehničkom smislu, kako bi se radile predstave, koja bi bila repertoarska politika?
Projekt bi trebao biti realiziran po modelu kako je to učinjeno i kako postoji na srpskom i mađarskom jeziku, formiranjem samostalne jedinice: Drame na hrvatskom. Na isti način bilo bi riješeno pitanje financiranja Drame – proračunskim sredstvima iz AP Vojvodine i Grada Subotice. Treba biti izabran umjetnički ravnatelj Drame na hrvatskome jeziku, te bi se sustavno pristupalo formiranju ansambla. Početni koraci bili bi usmjereni ka, kolokvijalno rečeno, unutarinstitucionalnoj suradnji s postojećim ansamblima u matičnom Narodnom kazalištu, uz korištenje zajedničkih resursa tehnike i logistike, s posebno važnom ulogom lektora za hrvatski jezik, jer je govor jedan od osnovnih i dinstinktivnih glumačkih alata. Nadalje, jačala bi se koprodukcijska suradnja s kazališnim kućama i trupama iz Hrvatske, osobito s Hrvatskim narodnim kazalištem iz Osijeka u kojemu već imamo veliki oslonac. Kao treće, profesionalizirala bi se suradnja s postojećim kazališnim skupinama i pojedincima iz hrvatske zajednice u Subotici i Srbiji i, kroz konkretne aktivnosti, osnaživao bi se i usavršavao amaterski kadar. Predstave bi se radile u koprodukciji s hrvatskim kazalištima i kazališnim trupama, u komornim postavkama s gostujućim prvacima hrvatskog glumišta u naslovnim ulogama te u predstavama s domaćim glumcima. Repertoarska politika temeljila bi se na postavljanju djela svjetskih pisaca, hrvatskih dramskih autora te hrvatskih pisaca iz Srbije, što može biti područje zavičajnog kao prostor koji bi nas povezao. Gostovanje s ovim predstavama bilo bi organizirano i u onim mjestima u Vojvodini u kojima u značajnijem broju žive Hrvati. Cilj je dosezanje produkcije od četiri premijere godišnje po završetku četverogodišnjeg ciklusa poput drugih dvaju ansambala.
Nakon elaborata, što slijedi dalje?
Krajem ovog mjeseca planiran je kolokvij u ZKVH-u na kojem će elaborat biti predstavljen široj javnosti te koristim ovu prigodu pozvati sve zainteresirane da nazoče kolokviju i uzmu aktvno sudjelovanje kako bi naši zaključci bili što kvalitetniji. Ovih dana imat ćemo i razgovor s vodstvom osječkog HNK-a gdje ćemo im predstaviti elaborat te razgovarati o potencijalnoj suradnji. Znamo da je resonutak Drame na hrvatskom u Subotici bila i jedna od tema na nedavnom sastanku premijera Pokrajinske vlade Igora Mirovića i predsjednice HNV-a Jasne Vojnić. Nakon elaborata i kolokvija slijedi nastavak kontinuirane koordinacije unutar hrvatskih institucija, odnosno onih institucionalnih i političkih čimbenika koji su ovo započeli, a za koje smo vidjeli da polučuju pozitivne rezultate.
Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P.)