Nedavno je iz tiska izašla nova knjiga Ljubice Kolarić-Dumić, knjiga priča naslovljena Moje srijemske priče – Zašto Kukujevci? Nakladnik je Tomagraf iz Zagreba. Ova hrvatska književnica rođena je upravo u Srijemu, u Kukujevcima, 1942. godine. Osnovnu je školu završila u rodnome mjestu, a gimnaziju u Vinkovcima. Hrvatski jezik i književnost studirala je u Rijeci i Zagrebu. Živi u Rijeci gdje je do mirovine radila kao učiteljica hrvatskoga jezika. Piše poeziju i prozu za djecu i odrasle.
Tragična sudbina
Jedan od recenzenata Igor Žic, zbirku Moje srijemske priče opisao je kao lirski memento i potvrdu postojanja Hrvata u Srijemu, baziranu na tragičnoj sudbini jednog marljivog i ponosnog naroda.
„Kod Ljubice Kolarić-Dumić umjetnička riječ najbolje zvuči kad se ona najmanje trudi, kad svojim mračnim sjećanjima tek da određenu ritmičnost. ‘...Na grobu moje majke drveni je križ. Kameni ne bi moglo nositi njezino bolesno tijelo. Uzeli su nam zemlju, rekavši da više nije naša. I ključ naših vrata da se više ne možemo vratiti...’“, naveo je, između ostalog, recenzent Žic.
Glas u ime dostojanstva
Knjigu čitateljima preporučuje i urednik Biblioteke Srijemski Hrvat, urednik časopisa Zov Srijema Zlatko Žužić, ali i urednik nekoliko prijašnjih književnih djela Ljubice Kolarić-Dumić. U svojoj recenziji je posebno istaknuo da su najpotresnije one priče „kojima autorica diže svoj glas u ime dostojanstva, prava na svoj zavičaj, nacionalnu pripadnost, vjeru, prava da se bude čovjek i svoj na svome“.
„Dugo su Srijemci posrtali pod križem nabujale mržnje, ali i opstali u očuvanju vlastitog identiteta, dostojanstva i demokratskih načela. Dok je erupcija mržnje prštala na sve strane, sva ta ljudska širina, kršćanska kultura, tolerancija i suživot, ta jedinstvena riznica duhovnih vrijednosti koja teče srijemskim venama, izdržala je ispit vremena i moralno trijumfirala. Ljubica Kolarić-Dumić podsjeća nas da je čovjekov dom domovina, a domovina dom u čovjekovom srcu, ma gdje on bio. A Srijem je tisućljećima bio naša domovina, naša snaga, naše nadahnuće. Zaboravimo li ga, zaboravit ćemo sebe same i nestati, kao što nestaje sve što svoju povijest u zaboravu izgubi“, ističe Žužić.
Izvandomovinske suze
Jedan od recenzenata knjige je i prof. Ante Selak, koji je istaknuo značaj ove knjige u suvremenoj hrvatskoj književnosti.
„Možda je prigoda da se i u ovoj prilici kaže kako je nezahvalno na osnovi rukoveti od dvadesetak memoarskih priča i pričica – među kojima uz posve završene, postoji i više njih koje su u fazi zrenja, u fazi brušenja, stilizacije i cizeliranja (a koliko je to nedokrajčiv posao znade svatko tko se nađe u omčama, odnosno u zagrljaju riječi!) – srljati u nekakve konačne i bezprizivne sudove. Takvi su sudovi, bar u ovoj prilici, posve suvišni. Kao što je suvišno i raspredanje o mjestu i ulozi ove proze u suvremenoj hrvatskoj (dječjoj/školskoj, pečalbarskoj, protjeranoj, prognaničkoj/domoljubnoj…) književnosti. Jer, bar do sada, čini se, hrvatske iseljeničke suze rosiše (samo!) u izvandomovinskoj Hrvatskoj, snatriše je i oplakivaše. Odskora, eto, i u njoj samoj“, navodi prof. Selak.
Izvor: Hrvatska riječ (S. D.)