Ako bismo tragali za vizualizacijom posljednje, četvrte pjesničke zbirke „Ljestve za panonsko nebo – Impresije i refleksije svakodnevlja“ panonskog liričara Mirka Kopunovića, tada bi to bilo „sfumato“ platno: miješanje, nestajanje i narastanje sjenke, tmine i svjetla, bez oštrine i naglosti kista, bez ekstatičnosti i silovitosti prodiranja u svijet, poput nekog od Mandićevih akvarela prepunih panonske magle. A u glazbenu dinamiku pretočen, njegov bi pjesnički izraz bio „pianissimo“, blagi, blagi, tihi zvuk mađarske violine s napjevom do-u-smrt-ponavljane nježnosti.
„Ljestvama“ su prethodile tri knjige pjesama toga najsentimentalnijeg pjesnika među vojvođanskim Hrvatima: „U iskrama nade“ (2007.), „Pod slapovima sna“ (2008.) i „Nad raspuklinom ćutnje“ (2010.), sve odreda kao laganom tkaninom zastrta zrcala jedne melankolične duše, fragmenti poetske tetralogije s posebnim žigom panonske osjećajnosti. Istrgnut iz mreže odnosa s drugima, statičnog/nepromjenjivog identiteta, pjesnik Mirko K. ostaje nekoliko svjetlosnih godina daleko od postmodernog relativizma i smrti samorefleksivnog, autonomnog pojedinca. Tako su i crtice okupljene u ovoj zbirci autentični izraz jedne apatiji i distanci sklone panonske „Vitae fragmenta“.
Zbirka „Ljestve za panonsko nebo“ okuplja osamdeset i sedam pjesama u prozi podijeljenih u tri tematske cjeline: „Iskrzani krajolici duše“, „Monolozi u (bes)konačnosti“, „Brazde Sage o Bunjevcima“. U osnovi je svih tih zapisa pjesnikovo esencijalističko stajalište o nepromjenjivosti njegove pjesničke/ljudske biti, omeđene sjeverno-bačkim podnebljem, Suboticom, crnicom, pijeskom, Dunavom, Tisom, tornjevima i zvonicima katedrala. Održavajući kroz svoje ukupno pjesništvo svježinu vlastita pogleda na svijet, odnjegovane vještine čulnog (mirisnog, zvukovnog, taktilnog) doživljavanja svijeta, Mirko Kopunović uvijek polazi od emocije i pažljivog osluškivanja i promatranja života da bi kroz krajnje suspregnut izraz, pomno odvaganim riječima, došao do blagosti spram čovjekove bezutješne egzistencije. Zaronjen u introspekciju, udaljen od djelatnog odnosa prema svijetu, pjesnik razotkriva sebe kao ne-ekstatičkog subjekta pomirenog sa svim datostima, i to je provodna nit svih ovdje okupljenih pjesničkih zapisa. „Odsutnost nade i htijenja. Umirujuće nečinjenje. Spokoj i čekanje. One koja će sigurno doći“. Otkuda taj spokoj i otkuda ta izvjesnost željena dolaska kod inače tako melankoličnog pjesnika? Pa skoro zasigurno stoga što u fantazijsko-emocionalni sklop Mirka K. ulazi i duboka, iskrena vjera u Boga i slutnja nekog iskona svega što jest. O tome će svjedočiti gotovo svaka od ovdje ispisanih pjesničkih crtica.
Čitajući „Iskrzane krajolike duše“ vidimo pjesnika posve stopljenog s prirodom; on postaje tek jedan od prirodnih elemenata koji diše, osjeća i promišlja u ritmu godišnjih doba, vjetrova i oluja, u mirisima rijeke, svježe zaorane zemlje i propupalog drveća, u cikličnoj smjeni noćne tmine i dnevne svjetlosti. Poput prvobitnog čovjeka, poganina (ali bez žrtvenog obreda!), Mirko K. vodi dijalog o životu, smrti, nestajanju i ponovnom rađanju sa zemljom i vodom, osnovnim životodavnim matricama. Što čovjek može učiniti pred pomamom prirodnih elemenata? Kao i u skoro svemu ostalom – ništa djelatno, poručuje nam Mirko K. „Što tu nemoćnik čovjek može. Gledati, strahovati, strepiti, čekati. I moliti.“
I gdje onda u tom bješnjenju elemenata, ali i u mutnom kovitlacu vlastite nutrine, pronaći utočište, utjehu? U drugoj tematskoj cjelini, „Monolozi u (bes)konačnosti“, čovjek zaokupljen samim sobom, izručen svojim strahovima, strepnjama, bolima i rijetkim proplamsajima kratkotrajne radosti, utjehu ponekad nalazi samo u škrinjama svojih predaka. I zato, premda rafiniran, tankoćutan i prozračne duše (a možda baš zbog toga!), spas od smrtonosne bolesti koju nazivamo životom Mirko ispisuje po prašini baštinjenih predmeta. „S dobivenim škrinjama tajne zaključane otkrivamo. Nasljeđujemo. Tajne trajanja koje svatko otkriti mora.“
Snažno ukorijenjen u bačko-bunjevačku subkulturnu tradiciju, Mirko Kopunović se u posljednjem dijelu zbirke „Brazde Sage o Bunjevcima“ konačno kontekstualizira, referirajući na prozno djelo svojega sunarodnjaka i sugrađanina Tomislava Žigmanova „Prid svitom : Saga o svitu koji nestaje“. Iz insajderske perspektive, riječima punim topline, pjesnik ispisuje crtice o Bunjevcima koji, ne uzmogavši ovladati stvarnošću, uzmiču u vedrija prisjećanja, prepuštaju se utješnosti vjere, tonu u čežnju i egzaltaciju duše. Naposljetku, kulturološki i psihološki smješten u širi kontekst, Mirko K. izgovara: „Ljudi sviknuti već, skriveni, čekaju. To je njihova moć.“ I konačno postaje jasno zašto riječi poput: mir, pomirenost, čekanje, šutnja, svojom učestalošću u „Ljestvama za panonsko nebo“ potpuno svladavaju: bol, nemoć, kušnju. Skoro da vidimo odškrinuta vrata Disove nirvane, Adyjeva kasnog misticizma, a u ovom slučaju dubokog mira Mirka K. koji kao i Jakov računa na vječnost. „I usne san: ljestve stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru, i anđeli Božji po njima se penju i silaze.“ (Postanak 28,12) A put je do vječnosti samo jedan – smisleni život u ljubavi, vjeri i nadi. Mirko Kopunović pokušava živjeti upravo takav život ispisujući i ovu zbirku pjesama u prozi.
Tekst: Snežana Ilić