U Galeriji Matice srpske u Novom Sadu 28. travnja 2022. godine predstavljena je monografija Bogomil Karlavaris – slikar, naučnik i pedagog. O monografiji o ovom iznimno plodnom Perležaninu hrvatsko-talijansko-njemačkog podrijetla, a koju je likovno uredio njegov sin Ivan, dizajner fotografije na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, govorili su, iz svojih aspekata stručnjaci u područjima u kojima je on, u likovnoj kulturi, pedagoškoj znanosti i obrazovanju, ostavio veliki trag.
Velike horizontale
„Ova knjiga kompleksno govori o profilu Karlavarisa, kao jedne od renesansnih osoba naše suvremene kulture, ne samo stoga što je on imao interesiranja baviti se različitim aspektima, prije svega u rasponu između likovne pedagogike i samog slikarstva, već i stoga što je imao ogromno renesansno znanje i što ga je uplitao u ono što je radio i što je bio“, rekla je na početku predstavljanja prof. emerita Irina Subotić, povjesničarka umjetnosti, koja je u knjizi obradila slikarski aspekt Karlavarisova stvaralaštva.
„Počela sam karijeru u Muzeju suvremene umjetnosti kao kustosica pedagoginja, i među prvim osobama koje sam susretala bio je upravo Bogomil, koji je organizirao susrete s likovnim pedagozima i s djecom, te nas učio kako da pristupimo djeci i kako da ih obogatimo. Bio je zaljubljenik u velike horizontale. Jedna je horizontala Panonskog mora, te ogromne bogate ravnice s više ili manje usplahirene boje, te samo s ponekim okomitim strukturama. S druge strane, tu je Jadransko more i njegov Kvarner, koje je on posljednjih godina života, kada je boravio u Kastvu, slikao u većim ili manjim kompozicijama. Tu je plavu boju neba iznad ravnice pretočio u plavetnilo mora, gdje je također vidljiv dodir sa svijetom bez završetka“, kazala je ona.
Van društvenih dogmi
Subotić je navela da je Karlavaris potekao iz nove generacije slikara koja se od pedesetih godina XX. stoljeća slobodno kretala u novim sferama interesiranja koje nisu bile obilježene dogmatskim pristupom u kome su se, primjerice, crkveni tornjevi smatrali zabranjenim temama.
„Kada je taj strogi pristup socrealizma pedesetih godina splasnuo, kada je cjelokupna politika Jugoslavije bila okrenuta ne samo ka Zapadu nego i ka slobodama koje je trebalo osvojiti, kada su sami umjetnici osvajali prostore slobode vidjevši da se može biti više svoj, samostalan, osoban, Karlavaris se brzo pronašao u svojoj ravnici, u svojem vojvođanskom krajoliku s pogledom prema širinama, k visokom nebu i ravnici koja se ne završava. Njegovo slikarstvo se povremeno mijenjalo, nekada je postajalo narativnije, s pojedinim ljudima i događajima, ali je uvijek na prvom mjestu bila vojvođanska priroda koju je osjećao i volio. Nitko mu ne može oduzeti samosvojnost – rijetko je tko od naših slikara uspio sačuvati je tijekom svojeg umjetničkog rada“, zaključila je prof. Subotić.
Povjesničar umjetnosti i ravnatelj Muzeja Grada Rijeke mr. Ervin Dubrović kazao je kako je prezime Karlavaris po podrijetlu furlansko te dodao da je Bogomil bio pravi Vojvođanin.
„On je rođen, odgojen, usisao je te boje, mirise i duh i u Primorje je dolazio kao Vojvođanin. U svojim slikama pokazao je sposobnost ka sintezi, sposobnost da racionalizira svijet, ali da ipak ne prijeđe u apstrakciju. Njegove slike u dobrom dijelu opusa ne doživljavam kao vojvođanske, odnosno panonske, nego primarno one koje korespondiraju sa slikarskim trendovima XX. stoljeća koje uspijeva proživjeti svojim instinktom. Čini se da mu nije važan samo taj vedri duh sela nego i melankolični prizvuk prostora između sela i grada i umjetnička interpretacija istoga. Žalimo što se svjesno odrekao primarnih slikarskih elemenata likovne vještine. Naime, a to se vidi u kasnijim etapama njegova rada, njegov slikarski rad je obilježen teorijskim pristupom, pedagoškim radom, metodikom koja je ukrotila njegovu prirodnu sposobnost i vještine“, kazao je Dubrović.
Likovna pedagogija
O doprinosu Bogomila Karlavarisa likovnoj metodici govorila je profesorica metodike dr. Sanja Filipović.
„Ključna u njegovom pedagoškom radu je 1960. godina, kada objavljuje novu koncepciju likovnog obrazovanja, koja pak donosi potpuno novu percepciju uloge nastavnika u školi i pristupa djetetu, te osobito njegovanju dječjeg stvaralaštva. Kod akademskog pristupa, usmjerenog na poučavanje i stjecanje vještina, on je kao jedan od ključnih ciljeva postavio emancipaciju ličnosti. Uspio je ideje koje je i sam prakticirao u stvaranju implementirati u pedagogiju koju je razvijao. Njegova metodika je imala fokus na individualne potrebe i potporu individualnom razvoju, čime je donio promjene u konzervativnu školu likovne pedagogije, a tu su i aspekti razvoja kritičkog mišljenja, prelaska s forme na kontekst. Identificirao je i faze likovnog razvitka djece. Posebno je istjecao interdisciplinarnost – povezivanja likovne umjetnosti sa svim ostalim aspektima života, rada i fenomenima koji nas okružuju, pa je nastava s formativne uloge transfera znanja prešla na istraživački pristup, kritičko promišljanje i kreativnu produkciju. Njegova znanstvena produkcija veoma je bogata i obuhvaćala je različite teme koje utječu na razvoj obrazovnog sustava, te reperkusije koje on ima i na pojedinca i na društvo“, zaključila je Filipović.
Ivan Karlavaris, urednik knjige, približio je život i iskustvo obiteljskoga okružja svojega oca.
Bogomil Karlavaris (1924. – 2010.) je rođen u Perlezu. Otac Ivan mu je podrijetlom iz Kastva, a majka Eva banatska Njemica. Završio je Učiteljsku školu u Vršcu, Višu pedagošku u Novom Sadu, te Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu. U Greifswaldu je doktorirao likovnu pedagogiju. Bio je predavač na Višoj pedagoškoj školi u Novom Sadu, a poslije osnutka Akademije umjetnosti 1974. godine prelazi na njezin likovni odsjek. Počevši od 1980. angažiran je i kao profesor metodike likovnoga odgoja na Pedagoškom fakultetu u Rijeci. Mimo rada na području likovne umjetnosti, kojoj je shodno svojoj vokaciji bio prirodno usmjeren, paralelno se posvetio i pedagoškom radu. Potpisuje se kao autor brojnih teorijskih knjiga i udžbenika, sudjeluje u nekoliko istraživačkih projekata. Karlavaris je osnivatelj Društva likovnih pedagoga Vojvodine, a također i Centra za likovni odgoj djece i mladeži Vojvodine koji je s golemim uspjehom vodio od 1954. do 1980. godine. Iza njega je ostalo više od šezdeset samostalnih izložbi u zemlji i svijetu, a izlagao je i na brojnim grupnim postavkama. Dobitnik je nagrada 25. maj, Oktobarske nagrade Novog Sada, Iskre kulture, priznanja Zaslužni likovni pedagog Jugoslavije. Primio je 1993. godine i američko priznanje Edwin Ziegfeld koje se dobiva za zasluge u odgoju putem umjetnosti. Njegovo ime nosi nagrada koja se u Srbiji dodjeljuje pedagozima za posebne rezultate i doprinos u području likovnog odgoja i obrazovanja djece i mladeži. O njegovom radu već su, prije najnovije, objavljene dvije monografije.
Izvor: Hrvatska riječ (M. Tucakov)