Kulturni prostor i protekle se godine ponovno pokazao, barem kada je riječ o broju događanja, kao najvitalniji dio hrvatske zajednice, zatim, to je prostor koji okuplja najveći broj aktivnih sudionika i, na koncu ali ne i najmanje važno, zahvaljujući djelovanju u prostoru kulture hrvatstvo pulsira u gotovo svakom mjestu gdje je broj Hrvata nešto veći. Sve to skupa je posljedica svijesti kod ljudi da se kulturna baština ima sačuvati a stvaralaštvo poticati, te pratećeg entuzijazma. U tom smislu, kao prvo ističem činjenicu da su skoro sve manifestacije koje se godinama redovito održavaju bile održane i 2013. godine, što ide na čast brojnim samoprijegornim djelatnicima iz većine hrvatskih udruga kulture!
Pa ipak, budući da prostor kulture unutar hrvatske zajednice – a njega čini četrdesetak kulturnih udruga – raspolaže s najmanje novca i da je najmanje profesionalno uposlenih osoba upravo u ovome segmentu života hrvatske zajednice, može se činiti razumljivim kopnjenje entuzijazma kod jednog broja aktivista, što je za posljedicu imalo i stanoviti zastoj u radu kod dijela udruga. Dodatno je to usložnjeno činjenicom da u gradovima i općinama gdje su na vlasti predstavnici stranaka koje vrše vlast u Republici bilježimo u 2013. godini i prekid financiranja hrvatskih udruga kulture te da se zbog izuzetne a nerazumljive složenosti aplikativnih materijala jedan broj hrvatskih udruga nije mogao natjecati za sredstva koje raspodjeljuje Veleposlanstvo Republike Hrvatske. Glede financiranja, važnim nam se čini istaknuti da je korumpiranost u području kulture nestala, pojava koja je sve do skora pratila kao sjena kulturu Hrvata prije svega u Subotici, te da se s „krpeljskom“ praksom uzurpatorskih pojedinaca prekinulo, a da je sebičnost u djelovanju hrvatskih udruga kulture svedena na minimum.
Naime, s tim u vezi treba istaknuti veću raširenost zajedništva kao modela u radu hrvatskih udruga kulture. U tom smislu spomenut ću zajedničku manifestaciju hrvatskih udruga iz Srijema „Srijemci Srijemu“, koja je uspješno održana sredinom godine u Srijemskoj Mitrovici uz podršku Hrvatskoga nacionalnog vijeća i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Isto je bilo i kod šokačkih Hrvata – zajednička božićna priredba „Radujte se narodi“ održana je koncem godine u Baču i okupila je sve šokačke kulturne udruge. Obje su imale veliku posjećenost te nesvakidašnje medijsko praćenje, što se uostalom i htjelo postići. I dalje ostaje nejasno zašto tako što izostaje kod kulturnih udruga bunjevačkih Hrvata.
Objedinjavanje resursa i zajedničko djelovanje bilo je očitovano i u obilježavanju obljetnica značajnih hrvatskih kulturnih djelatnika u okviru programa Godine hrvatskih velikana, u čemu bih posebno istaknuo akademiju u povodu 100. obljetnice rođenja književnika i svećenika Alekse Kokića, koja je, osim Crkve, okupila i skoro sve hrvatske udruge i institucije iz Subotice, unatoč težnjama pojedinih čimbenika unutar hrvatske zajednice da do toga ne dođe. Istaknuto zajedništvo i sinergijsko djelovanje brojnih čimbenika dogodilo se i na Danima Balinta Vujkova – danima hrvatske knjige i riječi. No, posebno je vrijedno što su događanja iz programa Godine hrvatskih velikana bila priređivana gotovo cijele godine, a broj mjesta u kojima je bilo riječi o nekom od odličnika veći je od 20! Pri tomu, ovoga puta učinjeni su i svjesni napori da se o pojedinim hrvatskim izvrsnicima čuje i u mjestima gdje živi neveliki broj Hrvata – recimo, Vršac ili Kovačica – kako bi se kulturno stvaralaštvo Hrvata iz Vojvodine degetoiziralo. Glede toga posebno bih istaknuo aktivno sudjelovanje na sajmovima knjiga u Novom Sadu, Beogradu i Zagrebu, ali i u Puli.
Ovdje je važno istaknuti da se u gore spomenuti program uspostave i razvoja kulture sjećanja uključivao, osim hrvatskih informativnih glasila, i segment obrazovanja putem književnoga i literarnog natječaja, čime se, dakako svjesno i planski, izbjegao obrazac sektaškoga i samodovoljnoga djelovanja, pojedinih prostora unutar hrvatske zajednice u Vojvodini. Posljedice toga su brojne, a najvažnijom mi se čini da su ovim i ovakvim djelovanjima nametani obrasci i stereotipi o Hrvatima u Vojvodini kao nekakvim skorojevićima i komunističkim bastardima ne samo blijedjeli već su bili prokazivani lažnima. S druge strane, Hrvati u Vojvodini posvjedočili su da nisu zajednica s nekakvom primarnom folklornom obuzetošću i sviješću agrarne nereflektiranosti, već je riječ o zajednici koja može i zahtjevnije kulturne prakse osmišljavati i realizirati. Tomu čini se pridonosi i internetska stanica Zavoda, na kojoj se na jedan tehnološki suvremena način i uz osmišljeni uređivački prilaz vrši sukladna prezentacija ne samo manifestativne razine postojanja hrvatske kulture u Vojvodini nego i diseminacija sadržaja od trajnijeg značaja, kao što je recimo dostupnost tekstova objavljenih u Godišnjaku za znanstvena istraživanja.
S tim u vezi je i razvijanje institucije nagrađivanja unutar hrvatske zajednice. Naime, prošle smo godine dobili i dvije nove nagrade – trijenalnu za najbolju knjigu u području znanosti i publicistike „Tomo Vereš“ te za prinose za razvoj kulture „Dr. Josip Andrić“, čije dodjeljivanje prati i jasno definirane procedure kako u procesu kandidiranja tako i u procesu donošenja odluka. Postupno se, dakle, zaokružuje politika nagrađivanja unutar hrvatske zajednice, praksa koja do prije nekoliko godina gotovo da nije postojala. U ovome kontekstu valja istaknuti i činjenicu da je i 2013. godine nastavljena hvalevrijedna praksa nagrađivanja hrvatskih udruga kulture od strane predsjednika Republike Hrvatske – kao što znamo Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo „Matija Gubec“ iz Rume je u povodu 110 godina postojanja i rada dobilo priznanje, Povelju Republike Hrvatske za očuvanje i razvoj kulture Hrvata u tom dijelu Srijema.
Planovi ZKVH-a u 2014. godini
Kao, kako se to od skora kaže, „od strane države plaćeni“, nastavit ćemo djelovati u svim do sada, nadam se, posve prepoznatljivim područjima ali i načinu rada, koji počiva na idejama suradnje i integracije – afirmirati, poticati i predstavljati suvremeno kulturno i umjetničko stvaralaštvo Hrvata u Vojvodini na različitim mjestima i na različite načine, raditi s brojnim suradnicima na istraživanjima i memoriranju naše povijesti i sadašnjosti te gdjekad unositi novume u kulturnu praksu Hrvata u Vojvodini. Glede posljednjeg, slobodan sam najaviti ustanovljenje trijenalne nagrade za najbolju zbirku pjesama koja će nositi naslov „Antun Gustav Matoš“, prvoga književnog pera hrvatske moderne, čovjeka koji je po ocu podrijetlom Bunjevac, čija se stogodišnjica smrti obilježava ove godine.
Kada je riječ o nakladi knjiga i tu bilježimo pomake, napose kada je riječ o definiranju procedura same mogućnosti objavljivanja kod do skora jedinog profesionalnog nakladnika – NIU „Hrvatska riječ“, naime, zatim profilaciji kriterija kvalitete te likovno-grafičke prijemčivosti. U ostalih nakladnika, prije svega onih iz Subotice, kao što su Hrvatska čitaonica, Hrvatsko akademsko društvo – HAD i Katoličko društvo za kulturu, povijest i duhovnost „Ivan Antunović“, zadržani su prepoznatljivi nakladnički standardi. Također valja istaknuti i pojavu novoga časopisa za književnost i umjetnost „Nova riječ“, koja je okupila mlađu generaciju i do sada zapostavljeniju skupinu hrvatskih književnika i drugih stvaratelja.
U protekloj je godini nastavljeno i sa sunakladništvom između hrvatskih institucija iz Vojvodine i renomiranih znanstvenih institucija i kulturnih ustanova iz Hrvatske – čak tri su naslova tako objavljena u sunakladi Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata : zbornik „Hrvati u Vojvodini : identitet(i), procesi i društvene aktivnosti“ s Institutom za migracije i narodnosti iz Zagreba; zbornik s međunarodnog okruglog stola „Urbani Šokci“ br. 6/7 sa Šokačkom granom iz Osijeka; te Zbornik radova s IX. međunarodnog znanstvenog simpozija Pasionske baštine „Muka kao nepresušno nadahnuće kulture : Pasionska baština Hrvata u Podunavlju“ s udrugom Pasionska baština iz Zagreba.
Na koncu, no ne i na posljednjem mjestu, spomenut ću i kazališnu i filmsku scenu, gdje, osim viđenih amaterskih i diletantskih prinosa različite kvalitete, prvi puta nakon niza godina bilježimo jedno ostvarenje u profesionalnom okviru – riječ je o predstavi „Bunjevački blues“, koju su iznijeli brojni bunjevački Hrvati – od Vlatka Dulića preko Ivana Balaževića i Pere Ištvančića do mene kao autora dramskoga predloška, što može biti nagovještaj da će i na tome planu biti kvalitetnijih pomaka.
Tomislav Žigmanov, ravnatelj ZKVH-a
Napomena: Tekst je naručilo uredništvo tjednika Hrvatska riječ i objavljen je u broju 564 od 24. siječnja 2014. (str. 34-35). Ilustracije za tekst su iz web arhive fotografija portala ZKVH-a.
