Piše: Tomislav Žigmanov

Oporosti ogromnoga nerazmjera u financijskim sredstvima

Nekako u isto vrijeme kada je u Zagrebu potpisan Protokol o povratu kulturnih dobara iz Republike Srbije u Republiku Hrvatsku, u Beogradu je ministar kulture, informiranja i informacijskoga društva Predrag Marković donio odluku o „dodjeli sredstava za sufinanciranje projekata u oblasti zaštite, očuvanja i prezentacije arheološkoga nasljeđa, nepokretnoga kulturnog nasljeđa, muzejskoga nasljeđa, nematerijalnoga nasljeđa, arhivske građe, iz oblasti bibliotečno-informacijske djelatnosti te zaštite, očuvanja i prezentacije stare i rijetke bibliotečne građe po raspisanome javnom natječaju Ministarstva kulture od 13. listopada 2011. godine, za sufinanciranje projekata iz oblasti kulturnoga nasljeđa u Republici Srbiji u 2012. godini". Podsjetit ćemo ovom prigodom javnost da je cilj toga natječaja bio pomoć onim programima kulturnih institucija i ustanova u Republici Srbiji koji pridonose očuvanju, unaprjeđenju, razvoju i održivoj upotrebi kulturnoga nasljeđa i razvoju bibliotečne djelatnosti u Srbiji bilo na nacionalnoj, bilo na regionalnoj, bilo na lokalnoj razini.

I dok je vijest o prvome događaju bila, dakako s razlogom, udarna u gotovo svim informativnim medijima u Srbiji i Hrvatskoj, o posljednjem nije objavljen niti redak, premda je za Hrvate u Srbiji, barem kada je riječ o gore spomenutim dijelovima njihove kulture, od velike važnosti. Dodatnu zanimljivost u svemu donosi i činjenica što je povrat kulturnih dobara iz Srbije u Hrvatsku od značaja za hrvatske Srbe. Sve narečeno otvara onda i određene komparativne perspektive kada je riječ o odnosu ovih država kako prema kulturnome nasljeđu svojih nacionalnih manjina tako i o odnosu država matičnih naroda prema kulturnom nasljeđu svojih dijaspora u susjednim državama, o čemu će biti riječi u ovome našem kratkom analitičkom napisu.

Saga o povratu otuđenog kulturnog blaga

Prema informaciji, objavljenoj na internetskoj stranici Ministarstva kulture Republike Hrvatske 23. ožujka, u Zagrebu su toga dana hrvatska ministrica kulture prof. dr. sc. Andrea Zlatar Violić i njezin srbijanski kolega, ministar kulture Predrag Marković potpisali „Protokol o povratu kulturnih dobara iz Republike Srbije u Republiku Hrvatsku". Većina medija je također prenijela i tumačenje ovoga događaja kao događaja od izuzetne važnosti. U tom smislu, prenijeta je konstatacija kako je riječ o okončavanju dugogodišnjega rada između Republike Hrvatske i Republike Srbije „na povratu kulturnih dobara otuđenih u vrijeme Domovinskog rata", pa se na taj način ujedno „zaključuje i jedno od otvorenih pitanja između dviju zemalja". Sve je to skupa, naravno, za pozdraviti.

Valja istaknuti kako je nakon potpisivanja Protokola, predsjednik Hrvatske Ivo Josipović primio dvoje ministara s njihovim suradnicima te također istaknuo kako je „potpisivanjem Protokola o povratu kulturnih dobara iz Republike Srbije u Hrvatsku završena važna faza u rješavanju jednog od otvorenih pitanja između Hrvatske i Srbije - povratu kulturnog dobra koje je odneseno iz Hrvatske tijekom Domovinskog rata". Josipović je, prema pisanju medija, još istaknuo „kako je jedan dio kulturnoga dobra u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, što je iznimno važno za očuvanje identiteta srpske manjine u Hrvatskoj".

Hrvatska je ministrica kulture Andrea Zlatar Violić istom prigodom istaknula „kako će predmeti koji trebaju biti vraćeni biti smješteni u primjerenim uvjetima u prostorijama Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, ali i u onim objektima koje će obnoviti Ministarstvo kulture u suradnji s lokalnim zajednicama i restauratorima". Od posebnoga je značaja za ovu našu kratku analizu i ministričin odgovor na novinarsko pitanje koliko je novca potrebno za obnovu tih objekata - ministrica Zlatar Violić odgovorila je kako je iz državnoga proračuna Republike Hrvatske glede takve namjene „za ovu i sljedeću godinu osigurano između šest i osam milijuna kuna", što je u protuvrijednosti iznosi oko milijun eura!

{xtypo_rounded2Iskustva pomoćnice srbijanskoga ministra
Ovdje valja primijetiti kako je na potpisivanju ovoga Protokola nazočila i pomoćnica u srbijanskome Ministarstvu kulture za zaštitu kulturnoga nasljeđa Dušica Živković, inače članica hrvatsko-srpskog međuvladinog Mješovitog odbora za manjine, u čijoj je neposrednoj nadležnosti i dio problema o kojima je u ovome napisu riječ. Naime, u preporukama ovoga međudržavnoga tijela eksplicite stoji da države trebaju podržavati projekte zaštite i očuvanja materijalne i nematerijalne baštine hrvatske manjine u Srbiji i srpske u Hrvatskoj. Očito, ona je mogla vidjeti na djelu kako se u Hrvatskoj postupa spram kulturnoga nasljeđa Srba u Hrvatskoj, no, čini se, da je malo toga učinila da se ta iskustva onda primijene i na Hrvate u Srbiji.{/xtypo_rounded2

Zanimljivosti prilika putem usporedbi

Iz svega navedenoga se, naime, dva momenta čine važnim za našu temu. Prvi je taj da je Srbija čuvala „otuđeno" (neki mediji su prenijeli „opljačkano") kulturno dobro iz Hrvatske tijekom rata, od čega jedan broj na neki način pripada srpskoj zajednici - riječ je o blizu 25.000 predmeta. Drugi je, pak, da Hrvatska izdvaja pozamašna sredstva kada je riječ o zaštiti i prezentaciji kulturnog nasljeđa srpske zajednice u Hrvatskoj.

Ovi su zaključci, naime, i to je sada ovdje od presudne važnosti, izravno u suprotnosti s prilikama s kojima se suočavaju Hrvati u Srbiji u svezi s ovom problematikom. Prvo, oni nisu opljačkali kulturno nasljeđe koje smatraju svojim u Srbiji tijekom devedesetih godina XX. stoljeća i odnijeli, recimo, u Hrvatsku, i drugo, Republika Srbija izdvaja beznačajna sredstva kada je u pitanju zaštita, očuvanje i prezentacija kulturnoga nasljeđa koje Hrvati u Srbiji smatraju svojim!

Za prvu našu tvrdnju, dakako, nisu potrebni dokazi, budući da je njezina evidencija svima u Srbiji bjelodana. Za drugu, pak, konstataciju mogu nam poslužiti rezultati posljednjeg, u uvodnom paragrafu navedenoga, natječaja za sufinanciranje projekata srbijanskoga Ministarstva kulture, informiranja i informacijskoga društva. On je, inače, dostupan na njihovoj internetskoj stranici.

Naime, od 596 podržanih projekata iz sedam područja kulture - zaštite, očuvanja i prezentacije nepokretnog kulturnoga nasljeđa, zatim zaštite, očuvanja i prezentacije arheološkoga nasljeđa, zaštite, očuvanja i prezentacije muzejskoga nasljeđa, zaštite, očuvanja i prezentacije arhivske građe, zaštite, očuvanja i prezentacije nematerijalnoga nasljeđa, zaštite, očuvanja i prezentacije stare i rijetke bibliotečne građe te, na koncu, bibliotečno-informacijskih djelatnosti - izravno s hrvatskom zajednicom imaju tek tri!?

{xtypo_rounded2Zasebna sredstva za kulturu nacionalnih manjina
Istine radi, kada je riječ o politici financiranja potreba u kulturi nacionalnih manjina u Srbiji od strane Ministarstva kulture, informiranja i informacijskoga valja spomenuti i činjenicu da Ministarstvo raspisuje jednom godišnje natječaj za programe „kulturnih djelatnosti nacionalnih manjina". U kontekstu naše rasprave, navest ćemo još i podatak da je srbijanski ministar kulture Predrag Marković početkom ožujka 2012. godine donio odluku o dodjeli sredstava za sufinanciranje projekata u području „kulturnih djelatnosti nacionalnih manjina" prema raspisanom javnom natječaju Ministarstva od 1. listopada 2011. Za hrvatsku je zajednicu, prema toj odluci, od 8.000.000 dinara opredijeljeno 500.000 dinara, koje je podijeljeno za sufinanciranje šest projekata. Ističemo kao problematičnu činjenicu to što Ministarstvo prilikom raspodjele sredstava nije uvažilo mišljenje Hrvatskoga nacionalnoga vijeća, već je donijelo odluku koja se uvelike razlikuje od mišljenja HNV-a.{/xtypo_rounded2

Hrvatima 1.200 eura!?

Ističemo ovdje ne manje frapantnu činjenicu da su samo dva aplikanta neposredno vezana za područje hrvatske kulture u Srbiji. Riječ je o Hrvatskom kulturno-prosvjetnom društvu „Tomislav" iz Golubinaca i Franjevačkom samostanu iz Subotice. Kao ne nevažni moment navodimo i podatak da prilikom raspodjele ovih sredstava projektima iz gore navedenih područja kulture, srbijansko Ministarstvo nije tražilo mišljenje Hrvatskoga nacionalnog vijeća, što onda baca dodatno negativnu sjenu na cijeli slučaj.

Naime, srbijanski ministar kulture je donio odluku da se u 2012. godini podrži projekt HKPD-a „Tomislav" za snimanje kratkometražnoga filma „Sremačka hrvatska svadba" i to u visini od 75.000 dinara, a Franjevački samostan u Subotici je za projekt „Restauracija franjevačkih portreta" dobio 50.000 dinara. To, dakle, znači da je za kulturno nasljeđe Hrvata u Srbiji država opredijelila ukupno 125.000 dinara, što u protuvrijednosti, prema današnjem kursu dinara, iznosi manje od 1.200 eura. Tim prije ovo držimo diskriminatornim za Hrvate u Srbiji, jer je Ministarstvo podijelilo na ovim natječajima ukupno sredstava u iznosu od gotovo 270 milijuna dinara!!??

Ovdje smo dužni još napomenuti da projekt Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata „Barok XVIII. stoljeća u Vojvodini - barokna arhitektura samostana, rimokatoličkih crkava i kapela u Vojvodini", za što su tražena financijska sredstva u visini od 805.000 dinara, nije dobio financijsku potporu srbijanskoga Ministarstva, što dodatno čini problematičnim njegovu financijsku politiku podrške kulturnoj baštini Hrvata u Srbiji.

Naime, na ovaj je način na djelu folklorizacija u zaštiti kulturnoga nasljeđa - Hrvati, drugim riječima, mogu konzervirati svoje folklorne običaje u neprofesionalnim uvjetima, ali ne smiju raditi profesionalno ozbiljnije i po posljedice značajnije programe u području zaštite svojega kulturnoga nasljeđa u Srbiji, državi gdje je to naslijeđe višestoljetno stvarano i gdje i danas postoji. Ako se to već i mora događati, onda će to raditi uime njih drugi, pa makar i s upitnom stručnošću.

Treba, s druge strane, u ovome kontekstu istaknuti kako je Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture iz Petrovaradina, među ostalim, dobio respektabilnih 2.500.000 dinara (to je točno 20 puta više od gore spomenuta dva hrvatska projekta) za projekt „Arheološko istraživanje s pratećim multidisciplinarnim istraživanjima Franjevačkog samostana u Baču - I. faza (kao dio projekta Istraživanje, zaštita i prezentacija Franjevačkog samostana u Baču, koji se realizira u okviru Razvojnog projekta integrativne zaštite 'Stoljeća Bača')". Istina, problem s ovim projektom jest u činjenici što su za zaštitu Franjevačkoga samostana u Baču, prema mišljenju stručnjaka koji ne rade u Pokrajinskom zavodu, potrebna ne sredstva za arheološka istraživanja nego kvalitetno rješavanje pitanja vlage, koja je na gdjekojem mjestu došla sve do stropa, te pitanja adekvatnoga odvoda atmosferskih i drugih otpadnih voda. U suprotnom, ovaj sakralni objekt - inače, najstariji vjerski objekt u Bačkoj - neće trebati zaštitu. Na ovakav se način, stječe se naime dojam, bolesniku koji je na samrti manikiranjem noktiju želi spasiti život, to jest ovakvim se, budimo posve određeni, neadekvatnim aktivnostima ne pridonosi zaštiti kulturnoga nasljeđa Hrvata u Srbiji već se, strahujemo, samo odmaže.

{xtypo_rounded2Kako su prošli Bošnjaci?
Valjalo bi detaljnije iz rakursa etničke senzitivnosti proanalizirati Ministrovu odluku o kojoj je ovdje riječ, no za tako što u našem napisu nema mjesta. Pa ipak, istaknut ćemo da je srbijansko Ministarstvo, u odnosu na Hrvate, bilo daleko izdašnije za kulturne potrebe Bošnjaka u navedenim područjima kulture. Tako je, na primjer, Multimedijalni centar iz Tutina za projekt „Nasljeđe jučer, danas, sutra" dobio 1.850.000 dinara, a općina Tutin za prvu fazu projekta „Zavičajni muzej" 2.800.000 dinara. Tomu treba pridodati da je Odbor islamske zajednice iz Tutina za projekt „Vjera i kulturno nasljeđe" dobilo 680.000 dinara. Treba reći kako je riječ o općini na čijem teritoriju, prema popisu stanovništva iz 2002. godine, živi nešto više od 30 tisuća stanovnika. Isto tako, napomenut ćemo da su i projekti drugih lokalnih samouprava gdje su Bošnjaci u većini dobili značajnu podršku. Recimo, Ustanova kulture Sjenica za projekt „Čuvari sjeničke kulturne baštine i tradicije" dobila je 2.471.000 dinara. Odbor islamske zajednice iz ovoga sandžačkog mjesta dobio je za dva projekta - „Značaj vjere u očuvanju baštine" i „Vjera, kultura, nasljeđe" - 680.000 i 590.000 dinara. Riječ je o općini s nešto više od 34 tisuće stanovnika.{/xtypo_rounded2

Srbima u Hrvatskoj 30.000 eura

Istodobno, valja ukazati da je srbijanski ministar bio daleko „šire ruke" kada je riječ o zaštiti kulturnoga nasljeđa Srba u Hrvatskoj negoli Hrvata u Srbiji! Tako je, konkretno govoreći, Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture iz Petrovaradina dobio značajnu količinu novac za realiziranje čak pet projekata zaštite kulturnih spomenika hrvatskih Srba. Riječ je o sljedećim projektima: „Konzervacija i restauracija ikonostasa hrama sv. Georgija u Boboti, R. Hrvatska" (650.000 dinara), zatim „Konzervatorsko restauratorski radovi na ikonostasu SPC sv. Velikomučenika Dimitrija u Dalju" (600.000 dinara), „Urgentni sanacijski radovi na ikonama ikonostasa SPC sv. Georgija u Opatovcu" (300.000 dinara), „Konzervacija i restauracija 8 ikona, jedne darohranilnice i jednog križa s raspećem i konzervacija 12 metalnih eksponata iz riznice hrama Uspenja Presvete Bogorodice u Šibeniku, R. Hrvatska" (500.000 dinara) i „Projekt konzervatorskih i restauratorskih radova na ikonostasu SPC sv. Spiridona u Skradinu, R. Hrvatska" (1.200.000 dinara). Ukoliko se sve zbroji, ukupna pomoć srbijanskoga Ministarstva kulture za zaštitu kulturnoga naslijeđa Srba u Hrvatskoj iznosi 3.250.000 dinara (oko 30.000 eura), ili gotovo 30 puta više nego što su dobili Hrvati u Srbiji za zaštitu svoje kulturne baštine.

Očito, riječ je o, teško razumljivoj i zacijelo neopravdivoj, etničkoj pristranosti Republike Srbije glede proračunske pomoći u zaštiti kulturnoga naslijeđa koja pripada njezinim građanima i sunarodnjacima u drugim državama. Drugim riječima, Srbija pokazuje veći interes i više skrbi za kulturno nasljeđe Srba u Hrvatskoj, negoli spram Hrvata u Srbiji, koji veoma uredno plaćaju sve poreze državi Srbiji! Kada bi se, na temelju svega i svih problema koji proizlaze iz u napisu navedenoga, predstavnici Hrvata u Srbiji, recimo, obratili Ministarstvu kulture Republike Hrvatske i ukazali na ovu vrstu diskriminacije koji ih drže paraliziranima u naporima za očuvanje vlastita kulturnoga nasljeđa te tražili da se dio novca iz proračuna Republike Hrvatske, namijenjenih Srbima u Hrvatskoj, opredijeli za potrebe ovdašnjih Hrvata, onda bi to bilo unaprijed prokazano, posve razumljivo dakako, kao negativna politika reciprociteta. No, pitanje koje ostaje na koncu jest lenjinovsko - što je Hrvatima u Srbiji činiti kako bi se situacija promijenila? Naime, postojeća situacija ne nudi druge solucije. Stoga molimo sve za pomoć kako da se ovome problemu pristupi!

{xtypo_rounded2Podrška nevladinim udrugama bliskih vlasti??
Zanimljivim nam se čini iznijeti i podatak da su i neke nevladine udruge, u čijem se javnom djelovanju do sada nije prepoznavao rad u području zaštite kulturnoga nasljeđa, dobile u odnosu na Hrvate u Srbiji ne mala financijska sredstva. Riječ je, čini se, o nevladinim udrugama koje su bliske vladajućim strankama ili oni čiji su članovi istaknuti njihovi pripadnici. Tako je, na primjer, malo poznato „Udruženje građana kooperativa" iz Subotice, koje se do sada istaknulo organiziranjem akcije „Očistimo Palić" i „Festivala elektronske muzike Summer3p" za svoj „Projekat Subotica - grad secesije - multimedijalna inicijativa unapređenja zaštite i očuvanja kulturnog identiteta" dobilo podršku od Ministarstva kulture u iznosu od 430.000 dinara, gotovo četiri puta više nego što iznosi potpora projektima vezanim za područje hrvatske kulture u Srbiji.{/xtypo_rounded2

Fotografije: Hrvatska riječ