Obilježavanje kolonizacije Hrvata u Vojvodinu, održano 13. prosinca 2012. godine u Stanišiću, Hrvatsko kulturno društvo „Vladimir Nazor“ iz Stanišića organizira, u suradnji s Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata, a uz potporu Hrvatskog nacionalnog vijeća, već treću godinu zaredom. Na početku programa nazočnima se obratio predsjednik društva Ivan Karan i najavio predavača mr. Maria Baru s Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu.
Bara je u svome izlaganju istaknuo kako je kolonizacija izvršena na osnovi Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji od 23. VIII. 1945. Pravo prvenstva u dobivanju zemlje imali su zemljoradnici bez zemlje ili s nedovoljno zemlje – borci partizanskih odreda, NOV-a i POJ-a i Jugoslavenske narodne armije, invalidi Narodno-oslobodilačkog rata. Kriteriji za dodjelu kvota bili su: angažiranost pojedinih područja u Narodno-oslobodilačkom ratu i njihovo stanje nakon rata.
Za Hrvatsku je određeno naseljavanje 9.000 obitelji, Bosnu i Hercegovinu 12.000, Crnu Goru 7.000, Srbiju bez Vojvodine 6.000, Vojvodinu 6.000, Sloveniju 3.000 i Makedoniju 2.000 obitelji, a ciljevi agrarne reforme i kolonizacije su bili ekonomsko (socijalno zadovoljenje), političko (ideološko-političko uporište novim vlastima), te nacionalno (promjena nacionalne strukture).
Kod kolonista iz BiH, naveo je Bara, karakteristične su dvije kolonizacije – državna i privatna. Državna je trajala od 1945. do 1948., a privatna (pokušaj 1945.) od 1950-ih do 1960-ih. Iz bosanskohercegovačkih naselja Livna, Zagoričana i Vidoša doselili su kolonisti u Bački Breg. Bezdan su naselili hercegovački kolonisti iz Lištice (staro ime za Široki Brijeg) i Posušja (zajedno s kolonistima iz Hrvatske, kotar Gospić) oko 400 osoba. Plavnu su u manjem broju naselili Hrvati podrijetlom s područja Posušja, Lištice i Ljubuškog. Futog, tj. dio naselja nekadašnji Novi Futog, naselili su kolonisti iz više kotara iz Bosne (Bosanska Krupa, Ključ, Sanski Most, Bihać). Bačku Palanku i Čelarevo naselili su kolonisti iz zapadne Bosne, Gajdobru kolonisti iz Mostara, Ljubuškog, Čapljine i Stoca. Hrvati iz Hercegovine naseljeni su u Topalovac u Banatu (njem. Kathreinfeld, danas Ravni Topolovac), i to iz Stoca, Mostara i Konjica.
Najčešći je bio slučaj da su se u Vojvodinu Hrvati iz Bosne i Hercegovine naseljavali disperzno u naselja koja su većinski naselili Srbi, uglavnom po nekoliko obitelji. Najveći problem prilagodbe na novonaseljena područja su imali kolonisti s otoka. Uzroci su bili različiti: klima, društveno-političke okolnosti, zatim psihološki i nepoznavanje tehnika poljodjelskih radova i uzgoja kultura. Zbog toga ih se znatan broj prvih godina vratio natrag.
Ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov istaknuo je kako su Hrvati u Vojvodini heterogena zajednica koja je na ove prostore dolazila iz različitih dijelova današnje Hrvatske i BiH, iz različitih razloga, u različita vremena, u različite dijelove Vojvodine i imali su različite povijesti društvenog razvoja i nacionalne integracije. „Trebamo bilježiti mjesne povijesti lokalnih Hrvata i čuvati ih od zaborava, jer ako znamo ishodišta, lakše ćemo naći utočišta, ako znamo odakle smo, lakše ćemo naći gdje ćemo“, rekao je Žigmanov.
Tekst i fotografije: S. Tadić