Nacionalni naboj nadvladao strah
Tri desetljeća prošlo je od vraćanja izvornog hrvatskog predznaka udruge Matija Gubec iz Tavankuta, a tim je povodom prošle subote na Etnosalašu Balažević održana akademija. Naime, na skupštini udruge 17. ožujka 1991. tadašnji KUD Matija Gubec odlučio je vratiti svoje izvorno ime iz 1946. godine, odnosno svoj hrvatski predznak (Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo). Bila je to prva hrvatska udruga u Srbiji koja se odlučila na takav potez. Hrvatski predznak ukinut je iz političkih razloga 1956. godine. Kako je na akademiji istaknuto, skupština iz 1991. događala se u vrijeme velikih društvenih previranja u kojima je isticanje hrvatstva na ovim prostorima bilo izrazito negativno označeno. Ipak, nacionalni naboj kod članova nadvladao je strah koji su tada osjećali: za vraćanje hrvatskog predznaka glasovalo je 67, dok je protiv bilo 15 nazočnih.
Presudan entuzijazam mladih
Na subotnjoj akademiji govorili su akteri događanja u Gupcu iz 1991. godine – Jozefina Skenderović, Branko Horvat i Tomislav Žigmanov, a svoja sjećanja na to razdoblje iznijeli su i neki od gostiju akademije.
Jozefina Skenderović, koja je bila voditeljica povijesne skupštine, kazala je kako su „glavni krivci" za vraćanje hrvatskog predznaka u stvari bili mladi članovi udruge (predsjednik je tada bio danas poznati redatelj Branko Ištvančić), dok je kod starijih članova vladao strah od posljedica sudjelovanja u tom događaju, poput osude ili gubitka posla. Iako je bilo napetosti i uoči donošenja same odluke, kako je dodala, problemi su stigli nakon skupštine. Vraćanje hrvatskog predznaka osudili su borci koji su još vjerovali u vrijednosti socijalističkoga sustava, te tzv. oporba iz redova mjesnih Bunjevaca nehrvata.
„Tu su se onda organizirali različiti skupovi, rečeno je da to nisu uradili Tavankućani već neki ljudi sa strane. Onda je počelo stvaranje oporbe, Bunjevačkog kulturnog centra, bilo je različitih prijetnji i slično. Bili smo u velikom strahu", kazala je ona.
„Javljeno nam je da smo svi na nekom popisu"
Akter skupštine, a kasnije i dugogodišnji predsjednik Društva Branko Horvat je kazao kako je vraćanju hrvatskog predznaka prethodilo puno polemike i dvojbe.
„Bilo je straha, mi stariji smo imali svoja radna mjesta, bojali smo se za egzistenciju. Ipak, kako se skupština približavala, znali smo da moramo ustrajati na tome. Entuzijazam i nacionalni naboj su rasli što je na kraju rezultirao poznatim ishodom", rekao je on.
Dodao je i kako su veliku potporu imali u Demokratskom savezu Hrvata u Vojvodini, koji je osnovan u srpnju 1990. godine i čiji su predstavnici nazočili skupštini Gupca.
„DSHV je bio taj koji nas je bodrio, gurao, u njima smo vidjeli neki oslonac. Skupština je prošla kako jeste, međutim iza toga uslijedio je pritisak koji je bio strahovit, u jednom momentu nam je javljeno da smo svi na nekom popisu, ne znam za što, ali nismo htjeli uzmaknuti. I danas kada pravimo analizu tog događaja, mislim da nije bilo drugog pravca. Sve u svemu, sretni smo i zadovoljni što je to urađeno i što smo danas ovdje", kazao je Horvat.
Dezinformacije i neistine
Tomislav Žigmanov je podsjetio na šire društveno-političke okolnosti u kojima se ovaj događaj odigrao. Koncem 80-ih u Jugoslaviji javile su se ideje o demokratizaciji države i širenju prostora slobode, što se odrazilo i na ovdašnju hrvatsku zaejdnicu. Tako 1990. u Subotici dolazi do osnutka DSHV-a, okuplja se elita, jačaju veze s Hrvatskom.
Govoreći o skupštini i njezinim posljedicama, naveo je kako je ona bila praćena dezinformacijama i neistinama u javnosti.
„Govorilo se da hoćemo nešto što nije bilo, da se to diktira iz Zagreba i Subotice, da se nameće nama koji nismo Hrvati nešto strano. Ali postojala je još uvijek jedna živa jezgra starijih članova i članica, poput Mare Ivković Ivandekić, Anice Balažević, Ane Crnković, Kate Rogić…, koje su bile krhka nit u kontinuitetu te ideje i koje su znale da je 1946. to Društvo osnovano s hrvatskim preznakom. Ono nije nastalo kao posljedica dekreta kojeg danas spominju oni Bunjevci koji se ne smatraju Hrvatima već kao posljedica predratnih aktivnosti oko Hrvatske seljačke stranke i Hrvatske sloge. U Tavankutu je još 1927. osnovan Hrvatski seljački prosvitni dom koji je bio rezultat aktivnosti na planu prosvjete i organiziranosti", kazao je Žigmanov.
Kako je dodao, unatoč izrazito nepovoljnom ozračju i pritiscima, Društvo je uspjelo sačuvati i postojanje i djelovanje.
„U ovih 30 godina uspjeli smo sačuvati obraz, cijenu koju smo plaćali nije bila mala, nikoga nismo iritirali, nikome nismo učinili ništa što nije pristojno, što ne spada u kod ljudskog humanističkog djelovanja, to što jesmo, a što nekome smeta, to nije na nama. Mi smo se s time uspješno izborili, sačuvali jezgru, HKPD Matija Gubec nikada nije bilo samo Društvo, to je bio projekt i pokret koji je danas prepoznatljiva točka na kulturnoj mapi i hrvatske zajednice u Vojvodini, ali i šire", kazao je Žigmanov.
Teška vremena
Kako se na akademiji moglo čuti, najteža vremena za rad udruge bila su tijekom rata u Hrvatskoj. U jednom trenutku je čak odlučeno da zbog mogućnosti krađe svoj bogati fundus nošnje i slika sakriju (samo je danas pokojni Vince Dulić znao gdje ih je sakrio!). U političkom smislu najteža je bila 1992. a financijski 1993. (zbog hiperinflacije), a neke manifestacije održavane su u skoro poluilegalnim uvjetima. Prestankom rata u Hrvatskoj 1995. rad se odvija u slobodnijim uvjetima, a tada stasava jedna nova generacija koja je bila poznata po raznovrsnim kulturnim programima. Društvo je uspjelo očuvati i postojanje i djelovanje zahvaljujući i snažnoj sinergiji s Crkvom (župnikom Antunom Gabrićem i časnom Beatom Zebić).
Aktualni predsjednik udruge Ladislav Suknović zahvalio je vodstvu i članovima Gupca s početka 90-ih na hrabrosti i viziji.
„Nije lako bilo tog ključnog ožujka 1991. godine nastupiti na bini tavankutskog Doma kulture. Bez nošnje i tamburaša, bez aplauza, bez podrške, politički ogoljeni i nacionalno obilježeni s neizvjesnošću koja ih je čekala kada siđu s te iste bine. Pribortalo se i to. Kako i s koliko žrtve? To znaju oni koju su tog dana i kasnijih godina bili u prvim redovima Gupca. Mi im danas možemo reći samo jedno veliko hvala. Da nije njih, njihove hrabrosti i odvažnosti, njihove vizije, njihove brige za zajednicu, mi danas ne bismo ubirali plodove i uživali brojne blagodati. Bili bi selo poput mnogih po Vojvodini, bez vizije, osiromašeno ponajviše duhom, bez jasnog cilja, bez ideja i entuzijazma", naveo je Suknović.
Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P.)