Sadašnje, ne previše povoljno stanje u hrvatskoj zajednici, ima i svoje povijesne razloge. Ono je posljedica brojnih nepovoljnih procesa koje su Hrvati ovdje proživjeli. Kada su u pitanju napori na narodnosnom planu, na planu očuvanju kulture i identiteta, u XX. stoljeću postoje tri velika diskontinuiteta. Posljedica toga je da je samo 5 % građana hrvatske nacionalnosti aktivno u kulturi.
Što se tiče broja udruga, Hrvati u Gradišću, na primjer, kojih ima tri puta manje nego Hrvata ovdje, imaju sedam puta više udruga kada je riječ o kulturi. U nekim selima kod nas gotovo da ima više udruga nego stanovnika hrvatske nacionalnosti.
Sve su to očiti problemi koji hrvatsku zajednicu u Vojvodini sprječavaju da ujedinjeno ide prema ostvarenju svojega identiteta. Stoga je i XXI. „Razgovor“ Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost „Ivan Antunović“, održan 15. siječnja 2013. godine u župi svetoga Roka, bio na temu „Je li vjera nužna za opstanak i napredak naroda“.
Predavanje, uz poruku biskupa Ivana Antunovića, održao je župnik župe svetog Roka monsinjor magistar Andrija Anišić. Među ostalim, on je rekao da je biskup Ivan Antunović cjelokupnim svojim djelom stvorio jedan divan model za opstanak i napredak naroda.
„Možemo slobodno ustvrditi da su naši preci, ravnajući se po tom modelu, opstali i napredovali i održali se sve do danas. Taj model ima jasne obrise, a to su sloga i udruženo nastojanje svih pripadnika naroda za življenje po načelima katoličke vjere, zatim jasna svijest i prihvaćanje svoje nacionalne pripadnosti hrvatskom narodu, bunjevačkom i šokačkom rodu. Nadalje, taj model se izražava u zauzimanju za prosvjetu i školovanje djece i mladih te u praćenju suvremenih tokova napretka poljoprivrede i drugih gospodarskih grana kao i u razboritom upravljanju materijalnim dobrima“, rekao je Anišić.
Među malobrojnim diskutantima nakon predavanja, ravnatelj Zavoda za kulturu Vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov je rekao da ono što nedostaje jest vizija budućnosti. Kako je pojasnio, sloga je stanje koje se uspostavlja spram nečega. A spram čega Hrvati da uspostave slogu? Što su ciljevi kojima težimo?
„Što ćemo i kako ćemo graditi zajedništvo kada su u pitanju društveni segmenti našega djelovanja? Tko je definirao ciljeve kamo mi idemo? U redu, definirat ćemo i ciljeve, a tko će utvrditi načela kojih ćemo se pridržavati? Mi moramo znati da i sloga pretpostavlja heterogenost. Sjetimo se apostola, od gorljivih kao što je Pavao, do gotovo skrhanih nevjerom kao što je Toma. Ali oni su unutar sebe različiti, išli istom cilju. Ne trebamo slogu razumijevati na način da svi sada mislimo jednako, svi ćemo sada raditi to i to, svi ćemo sada ući u kolo i pratiti određenu vrstu procesa, nego uvažavajući heterogenosti, definirati ciljeve i odrediti načela“.
Objašnjavajući što su prioriteti, Žigmanov je rekao. „Ciljevi moraju biti opće dobro za što veći broj ljudi koji, naravno ,moraju biti ukotvljeni, užlijebljeni u kršćanske vrednote. Načela također moraju biti istina, pravednost, odsutnost materijalnih sebičnih interesa, lukrativnosti i, pazimo sada, ono što mislim da prosvjećeniji i ozbiljniji narodi imaju, sankcioniranje, ne osoba, nego unutar društvenog tkiva, društvenog života, postupaka, geste koje se pokazuju prijepornima.“
Dani biskupa Ivana Antunovića započeli su u nedjelju, 13. siječnja 2013. godine, svetom misom o 125. obljetnici smrti ovog biskupa preporoditelja. Proslavom 125. obljetnice njegove smrti započela je Godina hrvatskih velikana u Vojvodini.
„Razgovor“ je ustanovljen 1934. godine kada je Hrvatska prosvjetna zajednica na čelu s biskupom Lajčom Budanovićem započela tradicionalno okupljanje Hrvata u Subotici. On je zamišljen kao „trenutak istine“ hrvatske zajednice. Stoga je svaki „Razgovor“ imao određenu temu koja je bila značajna za život zajednice u Bačkoj. „Razgovor“ je redovito održavan do 1941. godine, a nakon toga nije održan sve do 1990. godine kada ga je obnovio Institut „Ivan Antunović“ i od tada se redovito održava.
Ovogodišnji susret su glazbenim točkama uzveličali Katedralni zbor „Albe Vidaković“, uz pratnju tamburaškog orkestra pod upravom maestra Miroslava Stantića.
Tekst: Nela Skenderović
