Početkom listopada 1944. godine nazirao se kraj Drugog svjetskog rata. Njemačka i Mađarska povlačile su se s prostora Bačke, pravac povlačenja prema Batini, gdje je kasnije bila Batinska bitka i prema Mađarskoj (Baji) išao je kroz Monoštor. U rano jutro 13. listopada 1944. godine mještane sela je probudila pucnjava. Njemački vojnici stigli su u selo i započeli su pretres kuća. Stanovništvo se dijelom dalo u bijeg van sela, a dio se sklonio u crkvu sv. Petra i Pavla. Muškarci su pješice, na kolima i konjima bježali u polje ili preko Dunava u šumu, a žene i djeca pobjegli su i našli spas u crkvi gdje ih je primio i okupio tadašnji župnik, a kasnije subotički biskup Matija Zvekanović. U zamračenoj crkvi svećenik i mještani sela pred oltarom Gospe Fatimske molili su da ih Gospa spasi od zla. U molitvi su dali zavjet da će se svake godine 13. listopada u podne služiti misa u znak zahvalnosti Presvetom Srcu Marijinom ako ih mimoiđu ratna stradanja. Dok se puk molio, njemački vojnici obilazili su kuće u selu, oduzimali što god im se prohtjelo, ubijali i klali stoku te u potrazi za ostalim namirnicama uzimali sve do čega su došli a moglo se ponijeti. Muškarci koji su ostali u mjestu, bilo da nisu uspjeli na vrijeme pobjeći ili su ostali čuvati svoje domove, bivaju uhićeni te su svojim konjima i zaprežnim kolima morali voziti njemačke vojnike, njihovu opremu i sve što je pljačkom stečeno u mjestu u pravcu Baje. U ovoj krajnje složenoj i opasnoj situaciji sretna je okolnost bila što su ih nakon dolaska u Baju puštali da se vrate svojim kućama.
Zavjetni dan u jesen 1944. godine štuje se u Monoštoru i danas. U početku skromno s velikim brojem vjernika u crkvi ukrašenoj čuvenim šokačkim ponjavama. Uskoro obilježavanje Zavitnog dana postaje poznato kako u široj okolici Monoštora tako i diljem tadašnje države. Štovanje Gospe Fatimske uz prisustvo na misi i u procesiji svake godine u dvanaest sati 13. listopada prerasta u hodočašće vjernika s prostora bivše države i turističku atrakciju. U zlatnom dobu hodočašćenja i slavljenja Zavitnog dana mogle su se vidjeti djevojke u svečanom šokačkom ruhu kako ulicama mjesta nose kip Gospe, na ulazu u crkvu čula se pjesma Anđeo Gospodnji, slavlje je trajalo i po tri dana. Hodočasnici su spavali u autobusima i po kućama u mjestu. Prijelomni trenutak kada se ova prekrasna proslava počela slaviti manjim intenzitetom u svakom obliku je događanje Hrvatskog proljeća. Nakon tih događanja sve se svelo na skromniju proslavu unutar same crkve sv. Petra i Pavla, a kroz vrijeme brojnost hodočasnika se smanjivala.
‚‚O Zasvitnom danu slušao sam i učio od malena. Hodočastili su ga i maladi, no najviše je bilo onih koji su doživjeli 1944-u. Poslije rata ljudi su bili siromašni te nije bilo svečanih ručkova. Ugostili bi se eventualno hodočasnici koji su bili rodbina ili prijatelji", kaže osamdesetdevetogodišnji Stipan Brdar.
Petar Pašić kaže da se tog dana nije radilo, no bilo je iznimaka ako je nužda, pa ako su se još i angažirali nadničari, radilo se i tada.
‚‚Prekidali su se poslovi, išlo se na misu te nakon nje vraćalo se na posao", kaže Pašić.
‚‚Žene su se opravile u svilene i gukama suknje, gukama marame te šljokane pregače. Divojke su se opravljale u ‘krila’. Ako je ko imao goste, rodbinu ili prijatelje koji hodočaste oni su bili počašćeni skromnom užinom poslije mise. U crkvi je kantor svirao orgulje, a pored njega su pjesmom animirale misu žene koje su uvijek pjevale u crkvi", kaže Anica Zetović.
Zavjet je održan i ove godine. Koncelebriranu misu vodio je vlč. Krešimir Šaf (župnik župe Rođenja Ivana Krstitelja – Hrvatska) uz prisustvo sedam svećenika i đakona monoštorske župe. Misno slavlje je animirala pjesmom Ženska pjevačka skupina KUDH-a Bodrog – Kraljice Bodroga, a članice su bile opravite (odjevene) u svečane nošnje.
Izvor: Hrvatska riječ (Ž. S.)
